Ibrahim Kajan o marginaliziranju i ušutkavanju Bošnjaka u Hrvatskoj
Kajan je istaknuo da Bošnjacima koji žive u Hrvatskoj, stalno nastanjenim ili rođenim, ili generacijama prisutnim u hrvatskom državnom prostoru – „biti Bošnjakom“ bi trebalo biti „prirodnim stanjem“. Iako ih to ne čini niti boljim niti gorim od drugih hrvatskih državljana, smatra Kajan, biti Bošnjak u Hrvatskoj danas bi trebalo biti časnije nego ikad, s obzirom na učešće Bošnjaka u Domovinskom ratu u višestruko većem postotku nego što procentualno sudjeluju u ukupnom hrvatskom stanovništvu. Upravo period uoči Domovinskog rata Kajan vidi kao „zlatni period“ za Bošnjake Hrvatske. Godine 1991. je u registru znanstvenih radnika Republike Hrvatske bilo 10 posto Bošnjaka, što rječito govori u usporedbi sa statističkom slikom koja je u Hrvatskoj brojala tek jedan posto Bošnjaka, tj. 50.000 građana tada izjašnjenih kao Muslimana u nacionalnom smislu.
„Bošnjaci su uživali poštovanje kao vrhunski glumci, kao sveučilišni profesori, kao čuveni liječnici, doslovno u svim kulturnim i znanstvenim prostorima Republike Hrvatske. Gotovo bi se moglo reći da je to bilo ‘zlatno vrijeme’ bošnjačkog života, koje je potrajalo još jedno vrlo kratko vrijeme koje je zalazilo u demokratske promjene i početne godine ratne srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku te na Bosnu i Hercegovinu“, ističe Kajan.
Ipak, događaji iz BiH i žestok sukob HVO-a i Armije RBiH ostavili su snažan trag na Bošnjake Hrvatske. Barbarizmu tuđmanovštine suprotstavljalo se Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske „Preporod“, najčešće kroz časopis „Behar“. Otpor tuđmanovštini postala i jednom od temeljnih programskih postavki časopisa bošnjačke nacionalne manjine kojeg je u to vrijeme uređivao upravo Kajan, koji je pokrenuo i tamošnji “Preporod” kroz koji se sve do nedavno artikulirao kulturni život bošnjačke nacionalne manjine u Hrvatskoj. Međutim, renesansnog poleta danas više nema.
Na pitanje kako je danas biti Bošnjakom u Hrvatskoj, Kajan odgovara: „Izgleda mi – zamagljeno. Potisnuto. Ušutkano. Marginalizirano. Ali više ne od hrvatske politike – nego od ljudi i institucija koje su bile dužne da ne dođe u takvo stanje. Gdje je tu ‘Preporod’? Gdje Berberovićeva Nacionalna zajednica Bošnjaka Hrvatske kojoj 20 godina jaše na vratu? Gdje je tu Islamska zajednica Hrvatske, a gdje SDAH? Niko ih koliko znam nije ničim ucijenio na šutnju, ni Kolinda Grabar, ni Milan Bandić.”
On progovara i o ulozi Zlatka Hasanbegovića, njegovom starčevićijanstvu, ističući da se njegov idejni svijet oslanja dobrim dijelom na prevladane i arhivirane političke koncepcije.
„G. Hasanbegović nema nikakvu ‘naciju’ iza sebe, on ima neku izumrlu konstrukciju koja se nazivala ‘Hrvati islamske vjere’. Zanimljivo je da su mu najsnažniji podršku u IZ Zagreba nisu dali Bošnjaci, koji su dominirajući u hrvatskoj ‘muslimanskoj manjini’, nego Albanci! Ali, oni su mu je dali u ime Islamske zajednice koju su izgradili Bošnjaci za sve muslimane. To je loša usluga Bošnjacima. I to je, ako hoćete, podmetanje Bošnjacima! I uopće to upletanje Islamske zajednice u dnevni politički život – čemu je trebalo poslužiti? Poslužilo je samo raslojavanju bošnjačke nacionalne manjine, ‘omekšavanju’, razvodnjavanju njezinih pozicija i pripremu za ponovnu kroatizaciju. Šta se desilo nakon toga? Dovedeni u nelagodnu situaciju, a ‘živjeti treba’ – Bošnjaci su utihnuli. A to nipošto nije dobro. Ne koristi ni Bošnjacima, ni Republici Hrvatskoj“, jasno poručuje Kajan.
Kada govori o Bošnjacima u Hrvatskoj zaključuje da mu je mučno iz mostarske pozicije gledati šta se s njima događa, a misli se na političko pehlivanjenje i naklonost hrvatskoj desnici.
“Naravno da je mučno pratiti ponašanje tog pehlivanstva, tok zlokobnog okretanja ‘suncokreta’, navada kojih nikako da se otarasimo. Mada nisam primijetio značajniji broj politički aktivnih Bošnjaka na desnici, najjasnije je bilo navijanje za njih, i to iz struktura zagrebačkog Medžlisa, što zaista začuđuje i brine. Neka vrsta ‘radosne podložnosti’ primjetna je u odnosu prema osobi gradonačelnika Bandića i prema njegovim političkim opcijama. Nesporno je Bandićevo značajno vođenje hrvatske metropole, njegove pohvalne i trajne podrške većini zahtjeva koje dolaze iz vjerskih, sportskih i civilnih udruga nastalih iz Domovinskog rata značajnih za Bošnjake, ali stječe se dojam da je ta ljubav iz (obostranog) računa. A gdje je račun na prvom mjestu, za ljubav baš i ne ostaje puno prostora”, rekao je Kajan.
VIŠE PROČITAJTE U BAJRAMSKOM SPECIJALU ČASOPISA STAV
