Vi ste ovdje
Home > Vijesti > Dijaspora > I sami smo krivi za odnos Zapada prema islamu

I sami smo krivi za odnos Zapada prema islamu

U jednom nedavnom istraživanju u Americi, na upit treba li biti uvedeno u nastavnom planu učenje arapskih cifri, 56% ispitanika bilo je protiv jer je sam naziv “arapski” omražen. To je zapadna stvarnost. Slika o islamu na Zapadu nije nimalo ružičasta. Utisak dobivam da su ovdje dva aršina, jedan prema islamu, a drugi prema ostalima. I mi smo sami krivi za takvo sadašnje zapadno držanje jer smo zaboravili islamske vrijednosti

Dr. Salim Hadžić rodio se u Hrvatima, u općini Srebrenik, 1953. godine. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu, a potom kao prvi imam u dijaspori odlazi u Beč, gdje uz imamski posao u Muslimanskoj socijalnoj službi studira orijentalistiku, filozofiju, pedagogiju i slavistiku na Filozofskom fakultetu, te uporedne religije na Katoličkom fakultetu. Doktorirao je 2001. godine filozofiju na Filozofskom fakultetu. Bio je i hatib džamije u Beču nakon njenog otvorenja 1979. godine. Bio je saradnik njemačkog radija WDR te dopisnik mnogih printanih medija u Bosni i Hercegovini i Austriji. Od juna 2003. godine član je Islamskog arhiva u Njemačkoj pri Islamskom svjetskom kongresu, koji djeluje pri UN-u.

Razgovarao: Anes Džunuzović

STAV: Doktore Hadžiću, Vi ste 1973. godine došli u Beč kao prvi imam kojeg u dijasporu šalje Islamska zajednica. Kako se to odigralo? Zašto Vi i zašto Beč?

HADŽIĆ: Poslije mature u Gazi Husrev-begovoj medresi 8. jula 1972. godine želio sam nastaviti školovanje. Imao sam u vidu tri opcije. Jedna od njih bila je, a na prijedlog mog brata Mehmedalije, koji je tada bio student na Fakultetu u Fesu u Maroku, da školovanje nastavim u Evropi, tačnije, u Parizu. Kratko poslije mature dobivam telegram od Vrhovnog islamskog starješinstva (VIS-a) da se javim, jer me žele poslati u Kartum, u Sudan. Prilikom polaska na konsultacije u VIS-u sreo sam u Sarajevu profesora Huseina ef. Đozu, rahmet mu plemenitoj duši, koji je ubrzanim korakom žurio u VIS. Zamolio sam ga za kratki razgovor, što je bez oklijevanja prihvatio. Molio sam ga da se i on zauzme da, umjesto u Kartum, odem na studije u Pariz. Odgovorio mi je riječima: “Antiko (tako me je i zvao još u Medresi), zašto ne bi otišao u Beč? Ondje možeš raditi kao imam i ujedno studirati. U Parizu nemam nikoga, a u Beču je moj prijatelj Smail Balić. Podnesi molbu reis-efendiji da želiš tamo studirati i raditi kao imam. Samo o tome ne govori nikome ništa, a pogotovo ne da sam ti to ja rekao.” Tako sam i postupio. Nisam se pojavljivao u VIS-u, nego se vratio kući i telefonom iz Gračanice javio da ne želim ići u Kartum. Potom je došao mubarek mjesec ramazan. Otišao sam na ramazansku praksu u Prijepolje. Po povratku, uputio sam molbu reisul-ulemi Sulejmanu ef. Kemuri.

Koncem januara 1973. godine otputovao sam u Beč do akademika dr. Smaila Balića. U dogovoreno vrijeme dolazim u njegov stan. Prije mog dolaska kod njega je već bio jedan gospodin o kojem nisam ništa znao. Dr. Balić me predstavlja njemu, a potom se okreće prema meni s riječima: “Ovo je gospodin inžinjer Tufik-beg Velagić, sekretar Muslimanske socijalne službe (MSS). Pozvao sam ga da zajednički razmotrimo Vašu želju.” To je sve što je tada rekao o njemu moj budući predsjednik dr. Smail Balić. Bio je to i moj prvi susret s Teufikom Velagićem. Obojica su me islamskom toplinom prihvatili. Sutradan smo se opet sastali. Ovog puta samo akademik Balić i ja. Ostali smo do pokasno navečer. Tom prilikom mi je dao i duplikat pisma koje će sutradan uputiti reisul-ulemi, a u kojem je napisao kako je rad da me primi kao imama u Muslimansku socijalnu službu, samo reis treba za to dati dekret. Sjećam se i sada njegovih izgovorenih riječi pri rastanku: “Salim-efendija, evo ti duplikat pisma, jer u slučaju da budeš morao urgirati, možeš se pozvati na njega.” Kratko nakon što je dobio pismo, reisul-ulema Kemura izdaje mi dekret 15. februara 1973. godine. Čim sam ga dobio, počeo sam se spremati za odlazak u Beč. Tako postajem prvi dekretirani imam izvan granica bivše Jugoslavije. U Beč dolazim 26. februara 1973. godine i postajem imam Muslimanske socijalne službe sa sjedištem u trećem bečkom okrugu (becirku). Bilo je to tada jedino vjersko muslimansko društvo do 1978. godine u cijeloj Austriji.

Pričao mi je poslije dr. Balić da je dr. Ahmed Smajlović, tada student u Kairu, bio jako voljan i plaho zainteresiran da dođe u Beč za imama i da upiše doktorat na Univerzitetu. Zašto do toga nije došlo, ni sam nije znao. Mi bismo rekli: “Čovjek snuje, ali dragi Allah određuje.”

Uzgredno želim ovdje spomenuti da sam bio i imam i hatib u glavnoj Bečkoj džamiji odmah poslije njenog otvorenja 23. novembra 1979. godine. U petak 24. novembra obavljen je prvi džuma-namaz u ovoj bečkoj džamiji. Hatib je bio šejh iz Egipta. Po završetku džuma-namaza ambasador Saudijske Arabije Khayyal zamolio me da se pripremim za idući džuma-namaz. Tu dužnost sam rado prihvatio i zatim sam neko vrijeme bio imam svakog petka.

STAV: Kako su tadašnja policija, obavještajne službe Jugoslavije reagirale, jeste li morali proći neku kontrolu prije odlaska?

HADŽIĆ: Prije odlaska za imama u Beč nisam imao nikakav poziv od SUP-a niti sam morao obaviti bilo kakav razgovor s bilo kim u SUP-u. Čak to nije tražio ni reisul-ulema Kemura. Ovdje moram naglasiti da nikad nisam imao nikakvih problema pri dolasku u Bosnu sve dok je živ bio reisul-ulema Kemura. Poteškoće je bilo u vrijeme njegovog nasljednika, kada je došlo do promjene i na drugim mjestima u starješinstvu. Kad sam došao u Beč, kao imam u MSS-u, javio sam se, nakon dva-tri mjeseca, u konzulat bivše Jugoslavije. Primio me je prvi konzul Ambasade, mislim da se zvao dr. Mičić. Moram reći da je bio izuzetno ljubazan. U razgovoru je istakao da je bilo krajnje vrijeme da dođe neko ko će se brinuti i za naše muslimane, jer su pop i fratar već davno došli za svoje vjernike. Iz Ambasade sam redovno dobijao pozivnicu za obilježavanje 29. novembra. Odlazio sam uvijek na proslavu Dana Republike u džubetu i s ahmedijom. Kao imam Muslimanske socijalne službe upućivao sam Ambasadi pozivnice za sve naše proslave. Ponekad su se na njih i odazivali. To je bio sav moj kontakt s osobljem u Ambasadi i konzulatu.

STAV: Kako su tekli ti prvi imamski dani u Beču, kako Vas je prihvatio džemat, s kakvim iskušenjima ste se susretali u imamskom poslu prvih dana, a i poslije?

HADŽIĆ: Moj dolazak za imama u Beč, sjećam se dobro, prenio je i Radio Vatikan na našem jeziku. Zbog straha od komunističkih vlasti u bivšoj Jugoslaviji, broj muslimana našeg govornog područja u prostorijama Muslimanske socijalne službe u Münzgasseu nije bio velik sve do mog dolaska za njenog imama. Najbolji dokaz za ovu tvrdnju jeste činjenica da sam zatekao samo pet familija koje se dolazile u prostorije MSS. To su bile familije: Bešić, Ćatić, Silajdžija, Topčić i Ugljanin. Po mom dolasku, broj naših muslimana u prostorijama MSS znatno se povećava. Uspjelo mi je kao imamu za kratko vrijeme organizirati mevlude i predavanja širom Austrije: Linzu, Kaprunu, Klagenfurtu i Salzburgu. U tome mi je mnogo pomogao Teufik-beg Velagić. Imao je kola pa sam tako s njim, tražeći i obilazeći naše radnike po firmama, proputovao kroz cijelu Austriju. Nekad je s nama putovao i dr. Balić. Bilo je divno slušati razgovor njih dvojice, ponekad i veoma žučan, o raznim temama. Od njih sam mnogo naučio!

U prostorijama Muslimanske socijalne službe u Münzgasseu, a kasnije i u Werdertorgasseu, obavio sam više islamskih vjenčanja i prelazaka na islam. Prelazak na islam u Austriji je, moglo bi se reći, kad su u pitanju znamenite ličnosti, postao tradicija. Veliki broj prelazaka na islam dogodio se naročito osamdesetih godina prošlog stoljeća. Među onima koji su primili islam bilo je univerzitetskih profesora, pravnika, viših činovnika, službenika, umjetnika, slobodnih pisaca, ljekara, inženjera, diplomata, studenata, ali i običnih ljudi. Na islam su prelazili i mnogi Jugoslaveni. Svake subote poslije podne okupljali su se ne samo muslimani iz bivše Jugoslavije u prostorijama MSS već i Austrijanci, Afganistanci, Albanci, Arapi, Iranci i Turci slušajući predavanja kako na našem, tako i na njemačkom i turskom jeziku. U MSS-u nastojali smo pružati i finansijsku pomoć kako studentima, tako i gostujućim radnicima, kako bi se što bolje snašli u nepoznatoj okolini. Svojim publikacijama MSS je nastojala učvrstiti i islam na austrijskom tlu. Posebno je to činio njen časopis Der gerade Weg (Pravi put) sa svojim člancima na njemačkom, bosanskom, arapskom, engleskom, turskom i albanskom jeziku. Prostorije u Münzgasseu ubrzo su postale tijesne, pa se povela akcija za kupovinu većih. Tim povodom, tadašnji predsjednik Muslimanske socijalne službe dr. Balić i moja malenkost smo 9. maja 1974. godine uputili pismo Bečkom fondu doseljenika (Wiener Zuwandererfonds) za pomoć. Odgovor Fonda bio je pozitivan.

Na račun društva uplaćeno je 100.000 šilinga. Tako su kupljene nove i odgovarajuće prostorije u 1. bečkom becirku. Svečano otvorenje prostorija Muslimanske socijalne službe u Werdertorgasseu obavljeno je 2. maja 1976. godine. O otvaranju prostorija MSS-a izvještavali su i ovdašnji mediji. U nove prostorije društva počeli su pristizati muslimani raznih nacionalnosti. Posebno su bila posjećivana predavanja subotom, koja je držao i dr. Balić. Ova predavanja držali smo naizmjenično nas dvojica. U prostorijama Muslimanske socijalne službe vođeni su i dijalozi s pripadnicima drugih konfesija. Održavana je i vjerska obuka. Broj muslimana rastao je iz mjeseca u mjesec. Mnogo mi je u tome pomogao list Preporod, ali i list Danas, koji je ovdje izlazio za naše radnike na našem jeziku. Kad mi je Preporod objavio Pismo našeg imama iz Beča u nekoliko navrata, prostorije su subotom bile punije. Jer kad su naši radnici vikendom dolazili kući, čuli su o mom dolasku za imama i odmah se uključivali u naš džemat. Počeo sam i osobno dobivati iz bivše Jugoslavije pisma u kojima se izražava zahvalnost Uzvišenom Allahu, dž. š., što mi je omogućio da radim kao imam u moru kršćanstva. Izražavana mi je i moralna podrška. I moj prof. Kasim ef. Hadžić doprinio je u širenju vijesti o mom odlasku za imama u Beč. Činio je to na nastavi Historije islama u Medresi. Govorio je svojim učenicima da su Turci dva puta pokušali osvojiti Beč i nisu uspjeli, a, eto, moj učenik Salim ef. Hadžić ga je osvojio od prvog pokušaja. Ovo su mi pričale mlađe kolege s kojima sam se kasnije susretao u domovini ili inostranstvu.

STAV: Pored imamskog posla, studirali ste na nekoliko studijskih grupa i došli do titule doktora nauka…

HADŽIĆ: Da, želio sam biti student na ovdašnjem univerzitetu. Morao sam proći kroz “sito i rešeto” dok je ta želja postala stvarnost. Ja sam bio prvi gazinovac na univerzitetu u Beču pa su zato i prepreke bile veće, jer Rektorat nije znao kako postupiti s takvom maturom. Prikupljao sam dokumente i prevodio ih na njemački jezik. Poslije upisa na Fakultet malo sam odahnuo. Studentski dani bili su fini. Radilo se i studiralo. Bio sam aktivan i u Udruženju studenata iz Jugoslavije. Sastajali smo se skoro svake druge sedmice. Žučne diskusije su vođene. Naši susreti uz kahvu na Fakultetu bili su veoma omiljeni. Studentice iz Beograda, kćerke diplomata u Beču, studenti nekadašnjih sjemeništa i jedan hodža među njima.

Osim orijentalistike, studirao sam na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beču i filozofiju, pedagogiju i slavistiku, a na Katoličkom fakultetu u Beču i uporedne religije. Studij na Filozofskom fakultetu okončao sam odbranivši doktorsku disertaciju: Mustafa b. Muhamed el‑Busnavi el-Akhisarijev Traktat o džihadu “Blagovijest borcima na Allahovom putu”. Te sam 2001. godine promoviran u zvanje doktora filozofskih nauka.

STAV: Svjedok ste razvijanja džemata i Islamske zajednice u Austriji, a i šire u Evropi. Kako su tekli borba za uvođenje vjeronauke u škole i Vaš vjeroučiteljski rad?

HADŽIĆ: Bošnjački džemati u Austriji, pa i šire u Evropi, počeli su se osnivati pred agresiju i za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, jer je s izbjeglicama dolazio i priličan broj imama. Došlo je do osnivanja mnogih džemata u Austriji. Što se tiče vjeronauke, u austrijskim školama ona je posebna priča. Njeno uvođenje u ovdašnje škole datira još od 14. juna 1982. godine. Priznanje Islamske vjerske općine u Austriji donosi i pravo uvođenja islamske vjeronauke u austrijskim školama. Put do samog realiziranja naše vjeronauke bio je težak i naporan. Trebalo je napraviti nastavni plan, pribaviti udžbenike i učitelje. Najveća zasluga da je uspjelo uvođenje vjeronauke u državnim školama 14. juna 1982. godine, i to prvo u Beču, a poslije i ostalim saveznim pokrajinama u Austriji, pripada prvom predsjedniku Islamske vjerske općine u Austriji dr. Ahmmedu Abdelu Rahimsaiju. On je bio i prvi inspektor. Tada je bilo na prijemnom ispitu četrdeset kandidata. Primljena su peterica učitelja. Među njima sam bio i ja, jedini iz Evrope. Svi su ranije otišli u penziju, ili su napustili Austriju, a ja sam, evo, posljednji iz te grupe koji koncem ove godine ide u penziju.

STAV: Kroz 45 godina rada u Beču, uvijek vezani za IZ i interes Bošnjaka, pratili ste i svjedočili odnosu Austrije kao države prema islamu. Kako je nekad bilo, a kako je sada, kada desničari imaju značajan utjecaj u vlasti u Austriji, kao uostalom i u nekim drugim evropskim zemljama?

HADŽIĆ: Treba jedno uvijek imati na umu, što nam jasno pokazuje i nedavno istraživanje u Americi. Na upit da li treba biti uvedeno u nastavnom planu učenje arapskih cifri, 56% je bilo protiv jer je sam naziv “arapski” omražen. To je zapadna stvarnost. Slika o islamu na Zapadu nije nimalo ružičasta. Utisak dobivam da su ovdje dva aršina, jedan prema islamu, a drugi prema ostalima. I mi smo sami krivi za takvo sadašnje zapadno držanje jer smo zaboravili islamske vrijednosti. Ranije je bilo bolje stanje, a pogotovo sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Poslije Islamske revolucije u Iranu 1979. godine, zatim priznanja Islamske vjerske općine u Austriji i otvaranja Bečke džamije, potpuno se promijenila slika o islamu u Evropi, a ne samo u Beču. Objektivnije se počinje govoriti o islamu, čemu je, zanimljivo, doprinio i film o poslaniku Muhammedu, a. s. Da su tada bili pozitivni trendovi prema islamu, pokazat ću kroz dio govora tadašnjeg predsjednika Austrije dr. Rudolfa Kirchschlägera na otvorenju Islamskog centra i Bečke džamije: “Ovaj Islamski centar obogatit će grad Beč, a ujedno i našu Republiku. Približno 50.000 muslimana iz različitih razloga živi u Austriji… Za mnoge od njih vjerski centar ugodno je mjesto molitve, a istovremeno i mjesto mogućeg susreta sa suvjernicima, a s tim i mjesto sigurnosti. Koji bi grad mogao pružiti ovu sigurnost, ako ne glavni grad Beč, koji bi htio biti otvoreni grad za sve ljude?! (…) Preko ovog Islamskog centra omogućava se bolje uzajamno upoznavanja islama i kršćanstva.

U jednom dokumentu posljednjeg vatikanskog koncila stoji: ‘Crkva gleda s osobitim poštovanjem i muslimane, koji se klanjaju jedinom Bogu, Živome i Postojećem, Milosrdnom i Svemogućem, Stvoritelju neba i Zemlje, Koji je govorio ljudima.’ Ovo osobito poštovanje i ovo osobito priznanje bilo je za mnoge od nas katolika jedan neobičan jezik, jer mnogi nismo uopće poznavali islam u njegovom vjerskom sadržaju i u njegovoj duhovnoj snazi niti u njegovoj spiritualnosti, nego samo po vanjštini, spojen s političkim i historijskim asocijacijama. Ovo se u Austriji temelji na školskom znanju o tzv. križarskim ratovima i o turskim opsjedanjima Beča i doseže do nas preko dnevnih vijesti koje nas duboko diraju upravo ovih posljednjih nedjelja. Ove političke asocijacije skrivaju pogled u religiozno jezgro i bitnu shodnost islama u jednoj tako jakoj mjeri, da je ovdje neophodna korektura i promjena mišljenja… Kao predsjednik Republike, obećavam Vam u ovom svečanom trenutku da će ovaj Islamski centar u Beču uživati uvijek potpunu i neograničenu zaštitu Republike Austrije i njene vlasti. Kao kršćanin, moja najdublja želja je da kršćani u Austriji prihvate ovaj Islamski centar, ovu kuću molitve Jednom Bogu, Milosrdnom, s osobitim poštovanjem i ljubavlju, a da isto to, također, kršćanske crkve susretnu u islamskim zemljama.”

Upitajmo se: Šta imamo od tog predsjednikova govora danas u Austriji? Šta je s izgradnjom novih džamija, šta je s dječijim vrtićima, šta je s mahramom u vrtićima i osnovnim školama?

STAV: Došavši u Beč, sarađivali ste s Teufikom Velagićem Tofom, akademikom Smailom Balićem. Oni su bili politički disidenti tadašnjeg režima u Jugoslaviji, a učinili su, na koncu, mnogo za Bosnu i Bošnjake. Napisali ste i biografiju Teufika Velagića?

HADŽIĆ: Teško je u nekoliko rečenica kazivati o dvojici Bošnjaka, dvojici genija, koji su sav svoj život posvetili islamu, Bošnjacima i Bosni, reći sve ono što su uradili i koliki su doprinos dali za očuvanje islamskog identiteta muslimana u Austriji. Nešto od toga sam spomenuo u ranijim odgovorima. Akademik dr. Smail Balić i Teufik-beg Velagić najzaslužniji su za osnivanje Muslimanske socijalne službe. Obojica su bili angažirani direktno ili indirektno u Islamskoj vjerskoj općini. I jedan i drugi neumorno su radili za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Jednostavno, sav svoj trud uložili su za Bosnu. Bili su pravi njeni sinovi. Zna se to u Bosni dobro. Što se tiče knjige Pismo iz zatvora o Teufiku Velagiću, napisao sam je nakon što sam s njim obavio razgovor i vidio da je zainteresiran da se napiše njegova biografija. Dao mi je svoje pismo koje je napisao u zatvoru 1954. godine, gdje je ležao kao pripadnik organizacije “Mladi muslimani”. To pismo izuzetne vrijednosti okosnica je ove knjige. Objavljena je u Sarajevu u izdanju Udruženja “Mladi muslimani” i pobudila je veliko zanimanje.

STAV: U septembru odlazite u penziju s pozicije profesora vjeronauke, šta dalje od Vas očekujemo?

HADŽIĆ: Uzvišenog Allaha molim da mi i u ovom vremenu bude na pomoći u hairli nastojanjima i podari Svoju Milost! Imam planova. Iduće godine navršava se sto godina od rođenja akademika dr. Smaila Balića. Tim povodom želio bih objaviti njegov esej Muslimani u srednjem vijeku u Mađarskoj. Rad bi trebao izaći na tri jezika: našem, arapskom i njemačkom. Prije smrti moje kćerke, rahmetli Halime, radio sam na nekim radovima na koje se nisam vraćao od njenog preseljenja na ahiret. Bavit ću se i time. Svakako, na red dolazi novo izdanje i proširenje knjige Pismo iz zatvora. I Smail Balić i Teufik-beg Velagić (rahmet njihovim plemenitim dušama) mnogo su mi pomogli pa je ovo moj dug prema njima. Imam i drugih vrlo finih planova. Bilhajr!

Stav.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top