Hutba Izet ef. Čamdžić: Srušimo zidove samoizolacije

Život nam je potpuno drugačiji, u mnogo čemu smo sputani. Ne možemo putovati, ne možemo se družiti, ne možemo normalno braći i sestrama dženazu obaviti, ne možemo ići u školu, mekteb, zatvoreni smo u kuće i avlije i kao nikad zaziremo jedni od drugih, čak i sa najbližima i najdražima izbjegavamo susret.

Može li išta biti bez volje Božije? Vjerujemo da ne može, a Njegova volja je apsolutna. Ko na nju može uticati? Niko. On, Uzvišeni kad nešto hoće samo kaže budi i ono bude. I ova situacija u kojoj je čovječanstvo danas, zasigurno je volja Božija.

Mnogi bi željeli znati, zašto? Odgovor na ovo pitanje sa sigurnošću znati ne možemo. Zašto Allah nešto daje i zašto nam nešto uskraćuje, samo On zna. Nama kaže, da kad nas nešto pogodi, mi može biti mislimo da je to loše za nas, a ono je obrnuto, i kad u nečemu uživamo, mi dakako mislimo da je to dobro za nas, a ono je može biti obrnuto. Allah zna, a mi ne znamo. Mi znamo da Allah dž.š., opominje da će svaki neposluh Njemu i svako ponašanje suprotno Njegovim odredbama biti na neki, a Njemu je svaki način dostupan, sankcionisano.

Ezani uče, a mi u džamiju ne možemo. Ezani su učili, a mi u džamiju nismo htjeli.

Koliko je naše braće i sestara besposleno sjedilo kod kuće, dokoličarilo, neznajući šta da rade snebivalo se, a mogli su biti na sabahu, na podne, na jaciji u džamijskom safu. Kada bi sada mogli kako bi rado izašli iz kuće, ali sada ni u džamiju, ni u kafanu, ni u kladionicu, nigdje ne može.

Allah dž.š., nas opominje, sutra kad ovo iskušenje, ovo zlo kad prođe, i ti iz kuće izađeš, hoćeš li opet prkoseći Svemoćnom otići na ono mjesto koje srdžbu Njegovu izaziva, hoćeš li opet šejtanovim stopama hoditi, hoćeš li moći ezan čuti, a ne odazvati se? I kad sam prije ove pandemije išao na sabah ulice su bile jednako puste kao i sad kad policija ne da na njih izaći.

Roditelji su te očekivali, da ih obiđeš čekali, da im lijepu riječ i ponizan gest uputiš. I sad te čekaju, samo sad i oni i ti strahujete jedni od drugih, plašite se da jedni druge ne zarazite.

Pravdali smo se da nemamo vremena, da nas obaveze sputavaju da ispunimo zapovijed Božiju i pred roditeljima krila svoje milosti razastremo i budemo prema njima dobri kao što oni bijaše prema nama kad smo bili nemoćni. Sad, eto, ima vremena koliko hoćeš.

Sve je zatvoreno, ni kafana, ni kino, ni pozorište, ni prodavnica, ni škola… ništa te ne sputava, a otići ne možeš. Sigurno je da bi se obradovao kada bi ovo zlo iz naše sredine otišlo i oslobodilo nas izolacije. Sebi sad kažeš, nadam se  da sebi sad kažeš jer imaš dovoljno vremena da sa sobom pričaš, promijenit ću se, prioritete ću životne drugačije posložiti.

Ovo vrijeme udaljavanja jednih od drugih zbog straha za zdravlje, pravo je vrijeme da razmislimo o nužnosti približavanja među nama, u porodicama, među rodbinom, s komšijama, u džematu, među braćom i sestrama vjernicima i vjernicama. Bog je sigurno srdit na nas što smo roditelje i rodbinu zapostavili. Da smo može biti bili drugačiji, da smo bili onakvi kako je Allah zadovoljan, ne bi nam sad život bio ovako drugačiji, ne bismo bili sputani otići babi i mami.

Mjeru je Allah dž.š., učinio jednom od osnovnih poruka vjere. Da se nađe sredina, da se ima mjera, eto, to je vjera.

Neki je alim definirajući vjeru kratko rekao: “Vjera je mjera”.

Čovjeku koji je i tijelo i duša treba i materijalno i duhovno, treba mu Dunjaluk, ali ne samo on. Ograničiti se samo na materijalno, okrenuti se samo Dunjaluku, to narušava red na zemlji i remeti ravnotežu u prirodi.

Evo opomene.

O čovječe, šta ti vrijedi sve to što si pohlepno sakupljao, sve što si na nedozvoljen način, korupcijom, prevarom, lopovlukom, tlačenjem drugih, izazivanjem ratova, nepošteno stekao kad si u izolaciji? Ne možeš nikud otići, nemaš gdje potrošiti. Vidi, progledaj o čovječe, sad spoznaj da može doći vrijeme kad ti to materijalno ništa, ili gotovo ništa ne vrijedi.

Opominje nas naš Stvoritelj, e da smo samo toga svjesni, da kad budemo u kaburu, u grobu, izolovani od ovog svijeta, sve što će vrijediti je ono drugo, ono duhovno. Vrijedit će dobro djelo, vrijedit će ono što smo pošteno stekli i sa drugima radosno dijelili. Ovo što danas proživljavamo propituje nas, koliko današnji čovjek ima spremnosti da bude čovjeku čovjek, da bude stvorenjima Božijim čovjek???

Mnogo je toga što bi smo kod sebe mogli promijeniti. To od nas Gospodar naš očekuje. Podstiče nas na tu promjenu, a u našem je interesu da to što prije uradimo, jer On, Uzvišeni, jasno nam poručuje: Neću Ja promijeniti vaše stanje, vi vaše stanje morate mijenjati. Svima nam je dobro poznat ajet koji glasi: “Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe”. /Ar-Ra’d,11./.

Poslanik nas je upozorio, zabrinuto se pitao: “Kako će vama biti kad se među vama pojave sljedeći grijesi, neće se jedan narod odati nemoralu i javno ga činiti a da im Allah neće dati bolesti koje nisu bile poznate ranijim narodima“.

Ovaj poslanikov hadis smo sigurno mnogo puta čuli, ali smo se ponašali tako kao da se ne odnosi na nas.

Znamo mi da nemoral je, i laž i ogovoranje, i potvora, i alkohol, i kocka, i blud, i krađa, i korupcija, i nepotizam, i nepoštivanje roditelja, i nepažnja prema rodbini, i pohlepa, i prekomjerna eksploatacija prirodnih bogatstava, i zagađivanje vode i zraka, i…

Srušimo zidove izolacije izlaskog iz okova nemorala i krenimo stazom koja vodi sreći, sreći za sve, a to je staza koja vodi Bogu. Omer r.a., je rekao: “Kada jedan narod pogodi kakva nesreća, to je zbog njihovih grijeha, a iz nesreće izlaz je u njihovoj tewbi”.

Eto braćo i sestre, mi trebamo učiniti sve da se ovog zla koje nas je pogodilo kutarišemo, mijenjajmo sebe, tewba, tewba, tewba, pokajanje iskreno, promjena ponašanja, u tome je izlaz.

Uzvišeni Bože, pomozi nas. Amin!

Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice (MIZ) Zavidovići Izet ef. Čamdžić

Pogledajte video:

Akos.ba