Husnija Kamberović: “BiH kao država danas je slabija nego ikad u svojoj povijesti”
Prof. dr. Husnija Kamberović rođen je 1963. godine u Mionici kod Gradačca. Studij historije završio je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a doktorirao je na Sveučilištu u Zagrebu. Od 1989. radi u Institutu za istoriju u Sarajevu. Trenutno je angažiran kao naučni savjetnik i direktor Instituta za istoriju u Sarajevu, te kao vanredni profesor na Odsjeku za historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Autor je osam knjiga, te većeg broja članaka, enciklopedijskih priloga i novinarskih tekstova
Bosna i Hercegovina 70. godišnjicu zasjedanja ZAVNOBiH-a, kada je obnovljena njena državnost, dočekuje s većim podjelama negoli su one bile prošle godine, i s mogućnošću da se one dodatno prodube. Polovina države je izrazito protiv bilo kakve države, jedan dio prešutno se slaže, dok se onaj “patriotski” sve češće ZAVNOBiH-a i Dana državnosti sjeća tek uinad “onima tamo”. O ZAVNOBiH-u, njegovom značaju, trenutnoj situaciji u državi koja kao da odumire, razgovarali smo s prof. dr. Husnijom Kamberovićem, direktorom Instituta za istoriju u Sarajevu i profesorom na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta. Tokom razgovora dotakli smo se i sve češćih napada na njega osobno te na instituciju koju predvodi, a koji su sve aktuelniji kako se primiče 100. godišnjica Sarajevskog atentata.
Za nekoliko dana obilježit ćemo 70. godina od zasjedanja ZAVNOBiH-a i obnove bosanskohercegovačke državnosti. Kako iz današnje pozicije etnički podijeljenog društva i države gledati na ZAVNOBiH?
Ideje na kojima se zasnivao ZAVNOBiH ne samo da su dovele do obnove bosanskohercegovačke državnosti 1943. nego su omogućile da se tokom 1960-ih i 1970-ih Bosna i Hercegovina u cijelosti afirmira kao ravnopravna članica jugoslavenske federacije i time u suštini omogući izlazak na put potpune samostalnosti početkom 1990-ih godina. Postoji jedan kontinuitet te borbe za državnost Bosne i Hercegovine u 20 stoljeću, a ZAVNOBiH je polazna tačka na tom putu. Danas su naše društvo i naša država podijeljene zajednice, ali to manje govori o ZAVNOBiH-u i političkim strukturama koje su stajale iza njega, a više o novim političkim, ali i intelektualnim elitama koje generiraju tu podijeljenost. Ja mislim da su principi ZAVNOBiH-a rješenje koje bi naše elite, ukoliko bi doista željele graditi zdravije društvo, mogle jednostavno slijediti.
Treba, ipak, reći da su se u vrijeme Drugog svjetskog rata i unutar pokreta koji je iznjedrio ZAVNOBiH dugo vodile debate oko statusa Bosne i Hercegovine. Bilo je tu različitih viđenja, uključujući i ona koja su posve negirala ravnopravnost i status Bosne i Hercegovine. Poslije oštrih debata tokom 1943. pobijedila je struja koja je razumijevala Bosnu i Hercegovinu kao povijesnu tvorevinu s perspektivom života u budućnosti. Osobno želim i danas vjerovati u tu perspektivu života Bosne i Hercegovine kao neovisne države.
U historiografiji su revizije pojedinih mišljenja i stavova uvijek dobrodošle. Međutim, u slučaju NOB-a i cjelokupne historije socijalističke Jugoslavije na sceni je jedan krajnje rigidan revizionizam s ciljem potpune negacije tog perioda. Kako je ZAVNOBiH “prošao” u ovim procesima revizije prošlosti u nauci ali i u javnosti?
Da, preispitivanje povijesnih interpretacija uvijek je korisno za razvoj nauke, ali se to preispitivanje mora temeljiti na novim činjenicama, a ne na izmišljanjima i lažima. Kad su u pitanju NOB i socijalističko razdoblje naše povijesti, ja se uvijek pitam: a šta je bila alternativa? Šta je za Bosnu i Hercegovinu u vrijeme Drugog svjetskog rata bila alternativa partizanskom pokretu? Ne poričući i neke propuste i dileme vezane za Bosnu i Hercegovinu, pa čak i izvjesne zločine, alternativa partizanskom pokretu bio je četnički pokret i uključivanje Bosne i Hercegovine u Veliku Srbiju, s jedne, ili ostanak u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, s druge strane. U tom kontekstu za Bosnu i Hercegovinu faktički je postojao samo jedan izbor: partizanski pokret i prihvatanje ideja na kojima je na zasjedanjima ZAVNOBiH-a utemeljen ravnopravan status Bosne i Hercegovine.
Ipak, naša se historiografija nije puno bavila nekim novim interpretacijama ZAVNOBiH-a. Pojavljivali su se pojedini tekstovi koji su to dovodili u pitanje, ali je profesionalna historiografija većim dijelom ostala izvan tih revizionističkih poduhvata. No, političke elite poslije 1990, u skladu s odbacivanjem svega socijalističkog, odbacivale su i sve pozitivne rezultate antifašističke borbe. To je žalosna činjenica, ali je tako. Danas se, ipak, u dijelu Bosne i Hercegovine, uključujući i Sarajevo kao centar, održalo sjećanje na ZAVNOBiH kao vrijednost, ali je to više izraz konfrontacije s drugim nego dosljedno zalaganje za vrijednosti ZAVNOBiH-a.
Svojevremeno je bilo ideja, kao svojevrsna reakcija na ideju novog bošnjačkog sabora, da BiH treba jedan novi ZAVNOBiH. Mislite li da bi nam takvo nešto donijelo neke pozitivne rezultate?
Sve društvene strukture u ovoj zemlji, ukoliko žele napredak države, moraju otvoriti međusobni dijalog, a dijalog neistomišljenika je veoma važan. No, tom dijalogu mora prethoditi jasno iskazivanje opredjeljenja svih da žele Bosnu i Hercegovinu kao državu. To je uvjet bez kojeg nema dijaloga. Dijalog koji bi za cilj imao nestajanje zemlje ne može biti prihvatljiv. U tom smislu, ja sam pristalica razgovora, ali ne po svaku cijenu i ne s onima koji razgovore koriste da razbiju državu. S takvima nema smisla razgovarati…
Razgovor u cjelosti možete pročitati na portalu Novog vremena:
