Hranjenje duše

Post kao i sve vrijeme ramazana, gledam da bude najbolja hrana za moju dušu. Hrana koju trebaju svi. Umjesto napuniti trbuh a duša ostaje prazna. Ne protivim se biti javan u tom činu onome ko to želi, ali ne prihvatam biti neumjeren. Ako se odričemo hrane, pića i drugih užitaka u ime Boga jer post je Njegov, kako bi spoznali stanje onog koji nema, uz to ojačali vlastitu dušu ali i vjeru,  čemu onda svatovska gozba? Hranimo li to zvijer koja se primirila u nama samo na kratko? Onda liježemo nesretni. Savremena medicina će brzo dijagnosticirati bolest ali ne i lijek. Posegnuti za nečim što će također završiti u trbuhu i neće koristiti duši.

Sa aspekta medicine, još u 9.stoljeću u svome izuzetnom djelu Opskrba duše, Ebu Zejd el-Belhi dao je važne psihoterapijske informacije koje su bile daleko ispred njegovog vremena.  Već u prvom poglavlju on naglašava važnost održavanja zdravlja duše, što je sinonim za moderni pojam psihe ili uma, ali sa jednom islamskom duhovnom dimenzijom. U osmom poglavlju svog djela el-Belhi kaže: “Ljudska duša je stalno aktivna, izvana ili iznutra. Izvana se zaokuplja druženjem s ljudima, razgovorom s njima i raspravama o onome što se tog čovjeka tiče. Njene unutrašnje aktivnosti su razmišljanje, analiza i sjećanje.” Ovdje se nećemo detaljnije baviti njegovim djelom.

Želim staviti akcent na dušu koja prepoznaje ramazan kao duhovnu defragmentaciju i pokušava se vratiti na tvorničke postavke kako bi se oslobodila dunjalučkih virusa. Da bi se što bolje fokusirali hranjenju duše, nadovezat ću razmišljanja  Ibn Kajjima el-Dževzijja u knjizi “El-Fevaʻid”,  “Ljudska duša je aktivna kao vodenički točak koji se neprekidno okreće. Ne staje ni danju ni noću. Misli i osjećanja su kao zrna koje mlin melje. Kada u njega stavljate dobre, zdrave misli, to je kao da meljete dobro žito, od kojeg ćete dobiti brašno. Ali, ako u njega sipate šljunak i kamenje, iako će se i to samljeti, šta ćete dobiti na kraju?”  

U vlastitom upoznavanju vrijednosti posta koje traje dugi niz godina, sve manje osjećam i glad i žeđ za hranom koja bi završila u želucu. Zvuči čudno, ali je tako. Ono što osjećam iznutra neprocjenjivo je. Osjećam ljude sa izraženijim poštovanjem prema njima i tragam za načinom da to sačuvam izvan ramazana. Osjećam radost koja mi izaziva drhat dok stojim u redu za ramazanije ispred male pekare. Nije to od snijega u aprilu i hladnog vjetra. To se duša njiše na ljuljašci zadovoljstva. Osjeća mirise nimeta kojeg ne prati želja za zalogajem. Onako sito, da bih ostao tu ispred pekare dok se kandilji ne upale ili se oglasi top sa Crkvica. Osjećam dodir pogleda čak i neznani a da se riječ ne izgovori, ljepši od nebrojeno riječi.

Dok šetam gradom pod mojim stopalima nema one tvrdoće asfalta, već mehko kao da na oblak stajem. Nema umora, nema bolesti, nema tog korova koji cijelu godinu pokušava da mi zaplete dušu u pletivo sebičnosti gdje zraka sunca teško proviri. Sve to mi donosi ramazan i post u kojem nalazim potpuno zadovoljstvo. Čak i sevdalinka koju sam čuo nebrojeno puta, u ramazanu zvuči posebnije, umilnije. Svaki stih mi zamiriše jače nego li je nekad znalo iftarsko jelo. A tek ilahija u kojoj duša Stvoritelju se umiljava pa duši gasi žeđ poput Zemzem izvora. Ni prepun sto na kojem pečenje jagnjeće i nebrojeno jela poredanih za prvi iftar u ovom ramazanu, nije mi kao ezan što se slijevao u mala čula tek rođenog djeteta. Nekako u istom ritmu kao radosnice niz moje bore. Taj me osjećaj drži još uvijek. Znamo da je svakom muslimanu propisano svakodnevno pet puta hranjenje duše. U ramazanu je to izraženije, jer valja tom hranom odagnati ono loše. Baš kao u mom romanu “Vodeničar.”  “Postim! – Ali nisi ni jutros jeo. – Nisam, niti mi usta išću, samo ne mislim na taj post. – Nego koji? – Postim od ružnih misli. – Zar ih ti možeš imati? – Svakome one dođu. Donesu ih ptice kreštalice. – Pa kako onda postiš? – Zatvorim oči, osluhnem dušu, a ona šapće ko mlado momče pod pendžerom drage.”

I zaista, bez namjere da bilo kome budem “govornik” a da to prije nisam bio sebi, želim samo podijeliti razmišljanja. Koliko često hranimo svoju dušu? Čime ju hranimo? Da li joj stavljamo na sofru ono što smo vlastitim otrovima posipali samo za bolji rod i bolju zaradu? Da li svoju dušu umivamo često kako to požurujemo sa licem koje će vidjeti dunjaluk? Brinemo li o njenom zdravlju? Koliko joj unesemo zavisti, oholosti, sebičnosti, mržnje, a da toga nismo ni svjesni. Ili jesmo? Koliko puta nam se desi da u samopokazivanju zaboravimo na post koji je tu prvenstveno zbog duše, da bi ga iz duše Gospodaru predali kao zalog za ahiret. Post nije tu zbog tijela kojem ugađamo bogatim trpezama i zatrpavamo u deponiju ovog dunjaluka u kojem naizgled uživamo. Da li ustvari postimo?               

Neka se ovih nekoliko pitanja nađe pred nama umjesto hurmi, prije nego li iz bogate trpeze u trbuh krene vojska zalogaja.  Tako će makar mrva lijepih misli nahraniti dušu. Koliko god bacali u trbuh sve će to u konačnom završiti u kanalizaciji. Realno! Stari Latini su kazali, “Ne živim da bih jeo, nego jedem da bih živio!” Poslanik Muhammed, a.s., kaže: „Najviše se u svom ummetu bojim ugojenih stomaka, lijenosti i duga spavanja.“ I dodao: „Pun stomak je najgora posuda.“  Pade mi na um kako je nekad davno govorila nana od mog dragog prijatelja dok su je nudili raznim jelima, “Nikada hala neće reći fala!”

Samo zbog ramazanskog posta i ja poželim biti onaj dječak u čija čula se slijeva ezan, a duša mu nahranjena.                                                                                                                             

Piše: Said Šteta, književnik i novinar                                                              

akos.ba