Hermann Wild: Šta Srebrenica znači meni, rođenom Nijemcu

Što Srebrenica znači meni, rođenom Nijemcu, ali i većini ljudi u mojoj zemlji koja uopće ne zna da se genocid u Srebrenici dogodio? S druge strane, oni koji su znali počinju zaboravljati. Osjećam tugu i stid zbog toga, ali tako je to – u svijetu neprestano novi ratni užasi, klanja, ubijanja, silovanja, genocidi i čovjek prirodnim putem počne istiskivati slike tegoba da bi ostavio prostor za ono lijepo. Međutim, obrazovani ljudi u Njemačkoj, kao i oni koji se ne mire s nepravdom, znaju što se tada dogodilo.

Ne tražim krivca za genocid

U Srebrenici je rat 1995. godine pokazao svoje najnemilosrdnije lice. No, svaki rat nosi neko novo lice užasa. Baš kada pomislimo da ne može gore, pojavi se neka nova ratna strahota koja nas ostavi nijemima. 2002. sam posjetio Split i jedna starija žena me upitala: “Loši su Srbi, je l’ tako?” Nisam ništa odgovorio jer sam se bojao dirnuti u svježe rane. Ona je nastavila dalje: “Ranije nisu bili takvi, ali sada jesu. Znate, gospodine, taj rat je bio strašan kod nas, ali u Bosni je bio još gori.” Ta žena je imala prezime koje imaju i Srbi i Hrvati. “Bijelo dugme”, to jest Željko Bebek je pjevao jednu pjesmu o takvoj osobi. Ne može se reći da je jedan rat gori od drugog, ne može se reći da bošnjačka majka koja je izgubila sina i muža, pati više od srpske majke, da je silovana Hrvatica osjetila manje bolove i traume od silovane Bošnjakinje, Albanke ili bilo koje druge žene na svijetu.

Ja ne tražim krivca za genocid, ne mogu suditi i osuđivati i to ponajviše zato što nijedna poginula osoba neće time biti oživljena. Neću loše pisati o Srbina i reći da su svi Srbi zločinci, da su genocidan narod. S druge strane, već se svima ustalila poznata istina: zločin ima ime i prezime. Zločinca ne treba neprestano proklinjati jer mu time dajemo na važnosti, radimo na promociji zločina. To nije uredu, nikako nije. Pedofil kada ubije ili siluje dijete dobije više pažnje od žrtve. Ja to neću činiti u svojem zapisu o Srebrenici!

Razračunao sam s duhovima prošlosti svoje zemlje

Muslimani u Srebrenici, to jest u Bosni bili su žrtve mržnje i laži jedne fašističke politike i ideologije koja i u današnje doba ima svoje glasnike i zagovarače. Mogli bi neki reći: “Baš nam se Nijemac našao da nekoga proziva fašistima!” Da! Ja to mogu, u ovom i drugim sličnim slučajevima, baš ja. Mogu da zovem fašistima one ljude koji su taj genocid lično učinili ili dali naredbu za to Ja to mogu jer se u njemačkim školama otvoreno govori o zločinima Nijemaca u Drugom svjetskom ratu. Razračunao sam, kao i mnogi drugi Nijemci, s duhovima prošlosti naše zemlje. Meni je žao ljudi koji ne vide pored zdravih očiju. Većina Nijemaca danas prezire fašisam i zbog toga imam svako ljudsko pravo da glasnike četničke ideologije nazivam fašistima. Neka sami pogledaju u rječnik ove riječi i vidjet će da to oni jesu.

Moj deda je imao sedam godina kad je Hitler postao legalni vladar Njemačke. Kad je počeo Drugi svjetski rat imao je 13 godina. 1943. imao je 17 godina i morao je ići u vojsku. Izgubio je brata u ratu, a on je poslije rata bio ratni zarobljenik u Rusiji.  Bio je zarobljen kad je već dezertirao, ali uniformu je još uvijek nosio na sebi… U zarobljeništvu mu je bilo jako loše, kao i mnogim drugim Nijemcima, ali ni Rusima nije bilo bolje, postratna glad je bila posvuda. Niti jednom zarobljeniku nije bilo lako, to je neprirodno stanje. Primjećujemo da se Srebrenica (rat u Bosni) i Drugi svjetski rat razlikuju i vremenski i po opsegu stradanja, ali postoji neka neshvatljiva potreba da ih čovjek usporedi, proba shvatiti, ne samo emocijama već i razumom. Što je to dovoljno lijepo u nama, dovoljno razumno i hrabro u želji da se pomiri nepomirljivo, da se prekrije ružno lice rata?

Slika u slici, tuga u tuzi

Što se tiče Srebrenice, razmišljam o žrtvama, o njihovim mislima, o njihovim tugama, nadama, zebnjama… Moj deda, kao i drugi njemački ratni zarobljenici, imali su vremena oplakati, oprostiti se od svojih supruga, djece, sestara, braće, majki, očeva… Ali njihove familije nisu mogle da se oproste od svojih najmilijih u zatočeništvu. Pretpostavljali su da su negdje u Rusiji, živi ili mrtvi, a ratne zarobljenike na životu održavala je nada da će se možda jednog dana vratiti svojoj kući. Mogli su pisati pisma, a ponekad su i stizala. Ako ništa barem je postojala nada. Srebreničani nisu mogli ni to! Nisu imali vremena! Događaji su tekli brzinom koja je oduzimala nadu. Žene nisu stigle reći svojim muževima “volim te”, zagrliti ih, poljubiti, da zajedno popiju zadnju sabahsku kahvu. Nisu stigle reći ni: “Inšallah, vidjet ćemo se opet.” Sinovima nisu više mogle biti nježne i stroge majke. Sinovi nisu dobili priliku odrasti. Majka ih neće oženiti, majka neće grliti svoju unučad, pripremati im pite, zaogrtati ih u “jufke” svojeg majčinstva, jer nafaka je nepovratno i nasilno ukinuta.

Govorimo o dvije kategorije žrtava, onima koji su poginuli i onima koji su preživjeli. Oni koji su preživjeli svojim životom nas podsjećaju na stradanje, zbog njihove tuge i pišem ove retke, jer, s njome, negdje duboko u sebi, najiskrenije suosjećam. Moj deda i svi njemački zarobljenici u Rusiji imali su nadu da će se vratiti. Srebreničani nisu to mogli imati. Vidio sam jednu srebreničku majku koja je držala sliku svog muža i sina iz 1985, kada je sretna obitelj bila na odmoru u Dubrovniku. Muža i sina su ubili, a u toj ženi je ostala praznina, koju popunjava jedna slika sa zajedničkog odmora. Ta slika u slici, tuga u tuzi, na jedan neobičan način meni je razumljiva. Kada ju  gledam, zamišljam svoju ženu i djecu. Plačem nad slikom majke Srebrenice, a ujedno plačem nad svojom ženom, majkom moje djece. Ma šta me briga za mene, da umrem ili poginem u ratu, samo da su oni živi, a tuga i bol proizlazi iz misli da su moja voljena supruga i moji sinovi ostali sami, da tuguju jer mene nema, da tuguju jer ne znaju za moj kraj. Mojem dedi u Rusiji bilo je lakše nego onima koji su ga čekali da se pojavi na obiteljskom pragu. On je imao nadu, a oni su imali zebnju, stalni nemir, oni su pružali svoje ruke prema Rusiji dozivajući, a noću su plakali u jastuke.

Ne sumnjam da srebrenička majka, koja u rukama nosi sliku svoga muža i sina s ljetovanja, trpi strašnje srčane bolove. I ne samo onda kada dolaze crni dani sjećanja, godišnjice obilježavanja genocida, i kada se mnogi političari natječu u iskazivanju riječi sućuti, a slutimo da rade na vlastitoj propagandi. Ona te bolove, glasove, svojih polupanih srčanih klijetki, glasove svoga sina i muža osjeća svakog dana! Moje saosjećanje s njenom patnjom me baca na koljena, pružam svoje ruke prema Srebrenici dozivajući njenog muža i sina, osjećam zebnju i nemir. Možda sanja o lijepim danima u Dubrovniku kad su otac i sin plivali u moru, a ona ih gledala, možda se sjeća najljepšeg dječijeg osmijeha na svijetu! Grli svoj jastuk i sanja zajedničke zagrljaje, osjeća njihovu toplinu, njihov dah, sina na svome krilu i njegov miris, kada ga je hranila i pjevala mu sevdalinke. Zatim more postaje nemirno, sina i oca guta oluja. Nastupa buđenje, a snovi se utapaju u suzama, a jastuk postaje suzno mezarje. Ona zna da povratka nema, da njenih najmilijih više nema. Ona bi se vratila u san, pokušava zaspati, ali bol je jača.

Odmor u Dubrovniku postaje samo gorko sjećanje, jer taj genocid i taj rat su u bošnjačka srca, u njihove živote, upala i ostala kao otrovan trn. Rane ostaju! I zato se može oprostiti, ali ne smije se zaboraviti!

Gdje je kraj ratnim apsurdima?

Mi Nijemci nećemo nikada zaboraviti šta smo učinili Jevrejima i drugim narodima. Oprostili su nam jer smo se ispričali i otvoreno pokazali da nam je žao. U jednom trenutku nasta je strašan konflikt među djedovima i unucima jer su se mladi pitali da li im je deda bio zločinac. Mrze svoje djedove koji su bili zločinci. Naravno da ima i izuzetaka, onih koji svoje djedove zločince slave, ali mali je taj broj.

Ove godine, na obljetnicu genocida u Srebrenici, kupio sam bosanske, hrvatske i srpske novine. U Njemačkoj se na željezničkoj stanici može kupiti “Avaz”, “Večernji list”, “Oslobođenje”, “Večernje novosti”, “Slobodna Dalmacija”, “Vesti”… Srpske su novine imale agresivne naslove, ali tekstovi su bili nešto oprezniji i umjereniji. Jesu li potrebne takve provokacije? Priznaje se genocid, ali iskreno žaljenje, po mojoj interpretaciji, ne postoji. Hrvatske novine otvoreno pišu o genocidu, emocije se čine iskrenima, čak i one izgovorene iz usta političara poput premijera Zorana Milanovića. Srpski političari moraju doći u Srebrenicu i Milanović u to vjeruje. Kada bi srpski predsjednik Nikolić pao na koljena u Srebrenici, kao nekad Brandt u Varšavi, ja bih povjerovao da je iskren. “Avaz” je pisao kao i Hrvati, potresno “iz prve ruke”, što je bilo za očekivati.

Srebreničani i Bošnjaci, koji su preživjeli rat, kao i djeca silovanih žena, trebaju pomoć. Ali ne samo kada se obilježavaju komemorativne obljetnice. Njihove traume bole svaki dan. Svaka osoba bi trebala da piše svoju knjigu o Srebrenici, o Bosni i o ratu, da se ne zaboravi. Iako su svjedočanstva stravična mi ne smijemo pred njima zanijemiti, ne smijemo šutjeti. Kad se ne zaboravi, onda se ne ponavlja. Srebrenica nije bio posljednji čin ratnog užasa na Balkanu. Kosovo je uslijedilo samo 4 godine kasnije. Albanci su bili masovno ubijani i NATO je reagirao bombardovanjem Srbije da pomogne žrtvama. Naučila je Zapadna Evropa! Tako se  barem činilo na prvi pogled, ali pritom je Sjenica na Sandžaku  bila bombardirana i muslimani su opet poginuli, gdje je kraj ratnim apsurdima?

Bošnjaci u Bosni su imali mogućnost da se zlurado raduju zbog bombardiranja Srbije ili da budu solidarni sa Albancima koji su patili, ginuli i bježali u druge zemlje. Albanci su se vratili i sada na Kosovu Srbi kao manjina imaju problem. Gdje je kraj apsurdima, hoće li se taj začarani krug već jednom završiti? Nije važno što su Bošnjaci tada mislili, jer je to bilo odmah poslije rata u Bosni. Važno je šta danas misle o tome. Samo solidarnost s drugima daje ovoj tuzi preduvjete za konačni mir. Rado se sjećam one Hrvatice u Splitu jer je pokazala neku vrstu solidarnosti s Bosnom. Tako moraju svi sa svima, u svim smjerovima, ali treba naglasiti, neko više, a neko manje, jer nisu svi radili jednake zločine. Međutim, žrtva je žrtva. I hrvatsku i bošnjačku i srpsku i njemačku i rusku majku jednako boli gubitak sina i muža. Najbolje se to povezuje kad se slušaju ilahije hafiza Aziza Alilija. On je Albanac i uči ilahije na bosanskom jeziku. Glavni je imam džamije u Zagrebu. To je idealan primjer monoteističke vjere, a ona katolička i islamska u pravilu ne znaju za granice nacionalnosti i solidarnosti. Ja sam solidaran sa svim žrtvama Balkana i posebno sa žrtvama iz Srebrenice. Neka im Rahmet bude! Ja, koji sam rođeni Nijemac, ali nisam zločinac jer sam raskrstio sa zločinima svojih predaka. Isto će morati učiniti neki narodi Balkana da se uz njihovu naciju ne bi vezala imenica zločinac. Ja mogu voljeti svoju Njemačku, pružati ruke prema Rusiji, prema Bosni, prema čitavom svijetu, kao slobodoljubivi čovjek čiste savijesti.

Izvor:
Behar broj 107, 16.10.2012

Za Akos.ba priredio: Mirza Pecikoza