Hana
Kad se razdvojiše, Azemi priđe očuh i nježno je zagrli: „Šćeri moja sabura. Moraš biti jaka, sve je Božija volja i život i smrt. Protiv nje niko od nas ne može.“ Djevojka poče tiho plakati, pa je on zamoli: “Nemoj zbog majke. Samo ja znam i Bog iznad nas kako je njoj.“
Onda svi uđoše u kuću, a Kurte i Hajrija nazvaše selam, priđoše starom prijatelju s riječima: „Nek vam je zdravo glava prijatelju“, pa ponuđeni sjedoše do njega i Aleme. „Da su zdravo ostatak i dostovi, moj Kurte. Gubitak golem i naš i vaš. Ali šta ćemo, Božija volja. Moramo izdurati.“
„I gore se izdura“, dočeka Ferhat snahinu majku i očuha.
„Bogu bila milija i ona i dijete“, dodade Alema očiju punih suza i pogleda u Kurta pa u Hajriju.
Kurte zatraži od prijatelja da mu ispriča po redu šta se sve dešavalo od porođaja pa do Begine i dječakove smrti. Hajrija je ćutala i tiho plakala. Uvijek razborita i čvrsta kao stijena sad je bila samo ucviljena majka. Slomljena bolom, klonula, ostarila. Čvrsto je grlila mlađu kćer, plakala i pratila tragičnu priču o kraju svoje kćeri i prvog unučeta.
Vrlo umorna od puta ona samo popi kafu, a večeru ne tače. Rano se povuče na počinak. Majka i kćer bile su u istoj sobi. Hajrija joj ispriča kako je bilo po njenom bijegu iz Šahovića.
„Kad si otišla, isto jutro je došla Mitra. Onda su Mitrovi napravili gužvu. Podigli rodbinu na noge, desetak mladića na konjima su krenuli u Bijelo Polje, ali ste ti i Murat bili daleko. Srećom na Kostu i njegovu čeljad niko nije posumnjao. Ne bi im bilo bijelih dana da su kojim čudom saznali.“ Azema je bijeg iz rodnog sela već bila preboljela, pa poče ispitivati majku kako su joj Emina i Zlata, koliko su porasle i kako su stari kumovi. „A Bega“, uzdahnu majka, je li ti se po bilo čemu činilo da nije dobro prije porođaja?“ „Ne znam, iskreno će Azema. Zadnji mjesec je teško nosila. Bila je blijeda i često umorna. Ja sam mislila da je tako i drugim ženama.“ „A je li je pazio Daut?“ oprezno upita majka. „Jesu svi. I Daut i svekrva i djeveri. K’o da je bila njihova krv“, odgovori Azema i mudro prešutje majci one večeri kad je slušala sestrin plač i zetovu viku. Što bi sad tim mučnim scenama nanosila majci novi bol kad Bege i tako nema.
„Moja Bego, tugo moja. Osta te majka željna. I u djetinstvu i u mladosti. Ako i prebolim ostale, ranu za tobom nosiću za navjek.“ Nanovo se rasplaka teškim suzama bola koje u sebi nosi danima. Azema je ćutala. Nije znala utješiti majku, samo je grčevito stiskala ruke oko njenih ramena. Kad se smiriše počeše se spremati za spavanje, kćer se obrati majci: “Zaboga majko šta ću ja sad? Mogu li se vratiti s vama u Šahoviće? Šta ću ovdje kad moje Bege nema? Oni nam nisu rod.“ „Ne znam šćeri. Sad za još neko vrijeme ne smiješ gore. Ujutro ćemo zborit s prijateljem da još kratko ostaneš kod njih. Dobri su ljudi, a vidim da te paze.“ „Paze me, k’o ti i babo. Ali…? Ja bih najradije s vama“, skoro zavapi Azema kojoj se u trenu ukaza u mislima provalija njenog položaja i neizvjesne budućnosti. „Polako sinko, sve će se akobogda riješiti bolje nego što mislimo“, umiri je majka pa se svukoše i legoše. Hajrija i Kurte ostaše još dva dana. Azema ne saznade kad su majka i očuh razgovarali sa starim Ferhatom. Zazirala je od odluke koju ponovo drugi donose o njenom životu. Osjećala se bezvrijednom. Posramljenom. Znala je samo da će Hajrija tek na polasku otkriti šta je dogovoreno. Tako i bi. Pred sami put majka izađe u avliju malo ranije i pozva kćer. „Azema sinko, razgovarali smo s prijateljima. Oni su radi da ti ostaneš kod njih još neko vrijeme.“ „Ali majko“, prekide je djevojka. „Ništa ali šćeri. Gore s nama još ne smiješ, a ovo su dobri ljudi. Vidim da se i s Hanom lijepo družiš. Izdrži sinko još koji mjesec pa eto nas dvoje kod tebe.“ „A kad ću viđeti Eminu i Zlatu?“ na ivici suza upita Azema. „Gledaćemo da ih jedno od nas dovede bar dva dana prije zime“, reče joj majka pa je čvrsto zagrli, a djevojka se rasplaka. „Nemoj da plačeš. Nije lijepo svoga na put pratiti suzama.“ „Evo ne plačem“, reče djevojka i obrisa suze, a utom u avliju izađe njen očuh, stari prijatelji i njihovi sinovi. Pozdaraviše se sa Kurtom i Hajrijom, a ona se prije nego će poći na konja okrete Alemi: “Prijo, amanet ti moja Azema. Gledaj je k’o svoje dijete. A mi ćemo doći po nju čim mognemo.“
„Ne brini prijo. Može usfaliti mojoj Hani prije nego Azemi. A ona je pametna i dobra djevojka, nju je lako voljeti. Naša kuća je i njena.“ „Bog vam dobro vratio, ganuta i umirena odvrati Hajrija“, pa zagrli Alemu i krenu prema konju. Uzjahaše oboje i krenuše na put. Ukućani se vratiše unutra, trojica starije braće odoše za poslom, a djevojke počeše pospremati suđe od doručka. Azema je bila potištena, pa Hana znajući da je rastanak zabolio, zagrli svoju drugaricu i poče je tješiti.
„E nemoj mi biti tužna. Ako opet počneš i ja ću se rasplakati, a vala je mojoj majci dosta plača. Hajde razvedri se.“ „Pa i trebate biti nasmijane. Mlade i lijepe, blago vama. Eh, da sam ja na vašem mjestu“, umiješa se Alema. „Ti bi sigurno kada bi se podmladila htjela sa nama na sijela?“ odvrati joj kćer pa prasnu u obijesan mladalački smijeh.
„Bezbeli bih, al’ ovako stara kud ću. Za sijela i ašikovanja ste vas dvije, moje je prošlo i neće se vratiti“, prihvati šeretski Alema smijući se, pa izađe pred kuću i ostavi djevojke same. Kad završiše u prizemlju, one pospremiše sobe na spratu pa sjedoše da se odmore. Hana uze svoj vez i pokaza prijateljici kako se prave osnovni bodovi i kako slažu boje. „Mene je majka naučila da tkem na razboju, a bijača još malu da pletem.“ „U gradu je najvažnije da djevojka nauči vesti. Djevojačka sprema se uglavnom veze. Platno kupujemo, tanje je od tkanog. A ja umijem i tkati“, znalački je objašnjavala Hana dok je iglom vješto probadala komplikovane šare nalik filigranskom radu. Azema je pažljivo pratila i pamtila bodove koje je Hana slagala, pa nešto kasnije od nje zatraži: “Daj mi da probam. Kunem se da neću ništa pokvariti.“
„Znam da nećeš. Evo ti!“ Djevojka uze zategnut đerđef, odbroja žice na urađenom cvijetu, pa pažljivo poče bosti platno i slagati bodove i boje. Gotov cvijet dobro se uklopio u ranije urađeno, a vez je bio prvoklasan.
„Ma nije mi što si lijepa nego si i pametna. I umješna čega se god dotakneš. Blago tvom budućem“, vedro će Hana i sobu ponovo ispuni njen zvonki smijeh. Ovog puta nasmija se i Azema: „Ma milo mi sve da naučim, a eto ide mi od ruke. Tu sam na majku. Ona što očima vidi, rukama stvori.“
„Moja je više za kuhanje i dočeke. Ručni rad joj baš i ne ide. A ja volim“, vedro zaključi Hana, pa preuze svoj vez. Od prvog dana, od dolaska u ovu kuću, Azema se zbližila s Hanom. Bilo je to jedno od onih lijepih čvrstih prijateljstava koja traju čitav život. Iako različite, jer je Hana bila življa i vedrija od Azeme, slagale su se kao da su zajedno odrasle. Tri godine starija, ona se postavila prema Azemi kao starija sestra. Otkrivala joj je ljepote gradskog života, pričala o mjestima gdje se s proljeća teferidžuje, vodila je kod svojih drugarica. Sve je to Azemi bilo novo i lijepo, to otkrivanje drugačijeg života varoškog, primamljivog. Hana je u stvari bila čvrsti stub za koji se držala u krizama zadnjih mjeseci kad je stigla iz Šahovića, poslije svoje teške bolesti i sad poslije Begine i dječakove smrti. Hanina vedrina i toplina bile su lijek. A i ljepota. Visoka, vitka i skladno građena. Krupne, tamne oči, dvije debele crne pletenice, visoke jagodice i sitni pravilno oblikovani zubi činili su je istinski lijepom. „Jesi li ikad bila na teferiču?“ jedne večeri upita Hana svoju drugaricu.
„Nisam“, iskreno odgovori Azema.
„E povešće nas moja braća na proljeće. Najljepši su za Đurđevdan i Aliđun. Obično se ide na Seljašnicu ili u Župu.“
„A ko sve ide?“
„Uglavnom mladež, a idu i stariji. Na zelen pored rijeke. Okupi se mnogo naroda. Ponese se hrana i piće a neko okrene jagnje. Ali najljepše je što svira muzika. Okrene kolo, po dva ponekad, pa igraj dok ne spadneš s nogu.“
Azema je uživala slušajući i nije zapitkivala, a Hana je nastavljala.
„A u kolu sve izmiješano, momci i djevojke. Pa očima biramo jedno drugo. A kad odabereš, pa zavoliš, onda ašikovanje. Tebe će mi tako lijepu oteti na prvom teferidžu“, nasmija se, pogotovo kad vidje kako Azemi buknuše obrazi.
„Pa šta mi se stidiš ludice? I ašikovanje je Bog ostavio. A ništa slađe i nema od toga.“ Azemi se pomalo vrtilo u glavi od njene priče. Od vlastite radoznalosti, od pominjanja momaka i ašikovanja, svega novog o čemu nije ni sanjala. „Momci! O njima dosad nikad nije ni razmišljala. Ašikovanje?! Bože, kako li to ašikuju momci i djevojke ovdje u gradu. Gore u mojim Šahovićima toga nema. Kad stasaš, roditelji ti ugovore mladoženju, naprave dogovor s njegovim roditeljima i gotovo. Pa kako ti se zalomi. Prije svadbe najčešće ga i ne vidiš. Većina žena i trpi, a poneka je i sretna. A ovdje ašikuju. Da mi je znati šta to pričaju jedno drugom“, pa se nasmiješi.
Hana je vragolasto pogleda jer je znala da je svojom pričom zagolicala djevojčinu maštu, a to joj je i bio cilj.
„A Boga mi te i ne dam drugim momcima. Ja ću tebe za mog Maša. Boljeg i poštenijeg nema u ovoj vraoši, a i lijep mi je brat. Krupan i plećat da ga je milina pogledati. Pa one plave oči…“ Azema ponovo pocrvenje, ovog puta od stida ali i iznađenja. Šta ovoj Hani pada na pamet. Pa nisam došla u njenu kuću da joj postanem snaha. Sklonila sam se ovdje od zla.
„E sad si mi crvena do iza ušiju, ima tu nešto“, vragolasto je uze zadirkivati Hana ali je drugarica prekide: „Nemoj mi udarati na muku, molim te. Ti znaš kako i zašto sam došla u vašu kuću. Nije mi do udaje ni za koga. A radije od svega bi se vratila u moje Šahoviće“, pa okrenu glavu jer joj u očima zaiskriše suze. „Dobro de. Šćela sam se našalit, a ne rasplakati te. A na teferidž ćemo ići akobogda čim grane proljeće. Važi li?“
„Hajd važi“, odobrovolji se Azema, pa raširiše platno za nove dimije koje su obje dobile od Dauta. Zima koja uskoro stiže bi začuđujuće blaga i sa malo snijega negdje iza Božića. Azemi je bila neobična poslije snjegovitih zima gore među planinama. Ali joj je i prijala. Njena prva zima u ovoj pitomoj kasabi. Navikla se na kuću, varoš i drugi način života. Ostala je po dogovoru jer u svoje selo još nije imala kud.
Kad puče proljeće, ona primijeti promjenu na svojoj drugarici. Hani su oči caklile nekim čudesnim sjajem, bila je još ljepša nego prije i nešto je iznutra sijalo iz čitave pojave. Nekad je bila odsutna mislima.
„Bože, šta li joj se ovo dešava?“ razmišljala je Azema, ali je nije ništa pitala. Kad htjedne Hana će joj sama reći. Jedne večeri drugarica je zamoli: “Odoh na čas kod Almase, druga kuća od naše. Tako reci majci ako me traži. Neću dugo ostati.“
A ostala je skoro dva sata. Stigla je rumena kao bulka i nekako malo smetena. To se njoj nije dešavalo. Azemino bistro oko je sve registrovalo. Ali, nije odgonetnula. Nije htjela biti radoznala.
Ove noći Hana joj se sama otvori.
„Bila sam s momkom a ne sa Almasom. Ti si prva kojoj ovo kazujem. Znam da nećeš nikom.“
„A otkad se znate?“
„Ima jedno mjesec. Upozn’o nas moj daidžić. Ime mu je Bejto. Bejto Čokrlija. Da samo vidiš moja Azema što mi je lijep. K’o slika.“
„Voliš li ga?“
„Cijeli svijet da staviš na jednu, a njega na drugu stranu, njega bih odabrala.“
„I roditelje i braću, prijatelje?“
„Sve“, iskreno prizna Hana pa othuknu kao da joj je laknulo, a Azema pokuša da shvati silinu tog osjećanja prema muškarcu, za kojeg nije ni znala da postoji.
„Moćna ta ljubav, moj Bože“, zaključi u sebi, a drugarici reče: „Pa gdje se sastajete?“
„Najčešće kod Almase u avliji, ona živi samo s majkom. Ponekad kasnije noću on dođe pred naše tarabe, a ja sam unutra. Razgovaramo. Pravimo planove.“
„Kakve planove?“ kao dijete se iznenadi Azema.
„Pa da se uzmemo. Ako babo ne odobri, ja ću pobjeć za Bejta. Može nas rastaviti samo crna zemlja.“ „Baš tako?“ razrogači oči djevojka.
„Baš tako“, tvrda u svojoj odluci i zaljubljena do ludila, odgovori joj Hana.
„Šta ćeš ako saznaju braća?“
„Ništa. Oni su mladi, razumjeće. Prvo ću reći Mašu. On je najbolje naravi, s njim sam najbliža.“
„A babo? Ako te dođu prositi, hoće li te dati?“
„Ne znam. Moj babo je prilično ters čovjek. Njemu se nije lako dopasti.“
„Hoće li braća biti na tvojoj strani? Ti si im jedina sestra.“
„Bili bi kad bi smjeli. Babova je uvjek zadnja. Nijedan od njih ne smije riječ pisnuti protiv njegove odluke pa nek je najgora. Ne znaš ti njega moja Azema. Otac mi je, volim ga, ali… „
U sljedećim danima kad je proljeće ogrnulo zelenilom i beharom svaki kutak prirode, Azema je čuvala drugaricinu tajnu, a Hana u predvečerje ašikovala. Bila je u takvom zanosu, tako opijena silinom svoje prve ljubavi, da je pravo čudo da majka nije ništa primijetila. Ako i jeste, ćutala je i čekala da joj kćer sama kaže.
Jedne večeri, već se bilo smračilo, Azema se zateče u uglu bašte, kod bunara sa sudom za vodu. Dok je prilazila najprije ču šapat. Još nikog u mraku nije vidjela ali je glas čula. Prigušen, ali jasan muški glas. Neko na sokaku, pomisli. Tiho stade i napregnu sluh.
„Ja bez tebe više ne mogu živjeti, moja golubice?“
„ Tiše Bejto, čuće nas neko.“
„Nek čuje čitav svijet. I saznaće za koji dan kad dođem tvom ocu po tebe. Ali nisam siguran voliš li ti mene k’o ja tebe?“
„Volim Bejto, Bog mi je svjedok da te volim kao zenicu.“
„Eh, da možeš proturiti ruku kroz tarabe da staviš na ovo moje ludo srce. Hoće da iskoči…“
„Ne budali, pa da nas neko vidi“, odgovori mu djevojka pa se malo povuče u sjenu. Isto to oprezno uradi Azema kad shvati da je sa ove strane taraba Hana, pa se na prstima povuče ne natočivši vode. Ružno se osjećala što je nenamjerno čula dio ašikovanja svoje drugarice, pa se postiđena polako povuče, tiho uđe na vrata i ode u svoju sobu. Kad Hana dosta kasnije dođe da legne, okrenuta zidu Azema se pravila da spava. Hana je gorjela od želje da joj ispriča o planovima koje s dragim kuje o budućnosti ali ne htjede buditi drugaricu. Sutra čim se osamiše djevojka se povjeri prijateljici.
„Bila sam sinoć s Bejtom. Dugo sam ostala pa te ne htjedoh buditi. On je rek’o za nas svojima, pa se njegov babo i amidža spremaju da dođu u kuću i prose me.“
„A kad će doći?“
„U drugi petak. Neće slati ni po kome poruku, nego će doći predveče da babo ne mogne da ih odbije.“
„Ako te babo ne dadne?“
„Pa rekla sam ti. Nas dvoje smo i to dogovorili. Pobjeći ću za Bejta. U njegovoj kući ima mjesta za mene.“ Azema se na tren rastuži da će ostati bez najbolje prijateljice. Bilo joj je drago što je Hana pronašla svoju sreću, ali to znači njen odlazak iz ove kuće. Hana to pročita na njenom licu, pa se nasmija i zagrli je: „Ludice moja, pa ne gubiš me zanavijek. Bejtovi žive tri mahale od naše pa ćemo se viđati svaki dan. To sigurno nije za brigu.“
Kad se sljedećeg petka, u predvečerje, dva sredovječna muškarca pomoliše na vratima kuće, iako prilično zatečeni, domaćini ih lijepo dočekaše. Nazvaše selam jedni drugima. Gosti posjedaše, pa nakon posluženog šerbeta i kahve, nelagodnu šutnju prekide domaćin: „Kojim dobrom u moju kuću, dobri ljudi? Znam koji ste, al’ ne znam što ste došli?“ Malo otvoreniji riječ uze Bejtov amidža.
„Došli smo prositi tvoju šćer za našeg bratića. Našeg Bejta. Dobar je momak a otac mu je čestit čovjek. Voljeli bismo se orodit s vama.“
„Ako ste tim poslom došli, možete popit kahvu i vratiti se. Moja šćer nije za udaju!“
„Njih dvoje se viđaju i vole, a naš momak je dobar, pošten i vrijedan. Kakvu to mahanu nalaziš njemu, jal’ našoj familiji?“ ne skrivajući uvrijeđenost dočeka ga Bejtov amidža.
„Ne dajem dijete za bekrije. Čuo sam ja ponešto o njegovom bekrijanju“, oštro odbrusi Ferhat.
„Jel’ to tvoja zadnja, prijatelju?“
„Zadnja“, odgovori Ferhat, pa pošto se dva muškarca digoše, pokunjeni, domaćin očima dade znak starijem sinu da ih isprati do kapije. On ostade sjedeći, miran nepokoleban i ni žilica na njegovom licu ne pokaza osjećanja. Bilo kakva. Prstima je prebirao tespih, smireno i odmjereno, k’o da se maloprije u ovoj sobi nije ništa desilo.
Kad se sinovi vratiše u kuću, majka i kćerka uđoše da spremaju večeru. Svi su ćutali, a Hani su oči bile crvene jer je ispred vrata sve čula i tiho plakala. Niko ni riječ ne izusti, a kad večeraše, otac se oglasi riječima koje ne trpe prigovora: „Nećeš mi šćeri za svaku sortu. Ne dok si pod mojim krovom i dok se ja pitam. Kad se ne budem pit’o široko ti polje. Al’ onda da znaš, oca i braću nemaš više.“
„Zaboga babo…“ tiho, skoro nečujno, zavapi Hana.
„Ni riječi više. U ovoj se kući zna ko je glava. A čini mi se ta glava još nije pamet popila.“ Pa uze polako savijati cigaru od finog hercegovačkog duhana. Za njega su svi razgovori bili završeni. Alema je krišom kršila ruke znajući koliko ovo boli njenu jedihnicu, ali da riječ rekne zna kako bi se provela. Iskusila je u mladosti i u srednjim godinama njegovu tešku, surovu ruku i snagu. Često i bez razloga.
Kad kasnije pođoše na počinak, gore na spratu braća se okupiše oko sestre. Šefko je nježno zagrli. „Nemoj mi se sjekirati sestrice. Probat će Daut i Mašo nagovoriti daidžu da moli baba da popusti.“ Daut ga oštro presiječe: „Zaboga Šefko, zar ne znaš našeg oca? Rekao riječ ljudima, pa da je prekrši. To dok je on živ ne može biti. Nikad! A ti Hano, polako biće momaka. Bejto nije ni prvi ni poslednji. Biće i boljih prilika.“
„Volim ga Daute“, progutavši stid reče mu sestra.
„Voli se, al’ se može i zaboraviti. A i ja sam čuo da voli popiti i zagledat žensko.“
„Nije istina“, prkosno će sestra i pokuša da brani svog voljenog. „Varoške glasine veće neg planina. I sveca znaju okaljati.“
„Dobro de. Hajmo spavati, nas trojica sutra ranimo.“ Azema od popodneva nije bila u prizemlju ni na večeri, pa kad joj se Hana plačući objesi oko vrata, shvati sve.
„Ne da me babo, moja Azema. Ko se tome nadao?“ Kad se dobro isplaka, ispriča drugarici sve.
„Polako Hano, možda se babo pokaje pa ipak dozvoli.“
„Nas je Bog sastavio, to moje srce zna. E neće nas vala rastaviti ni moj babo.“
„Hoćeš li bježat za njega?“
„Nego šta ću. Rekla sam ti. Neću odmah dok se malo kući stišaju. Ali kad pođem samo ćeš ti znati.“ Dugo su te noći ostale budne. Pričale su o novom Haninom životu. Ona pominjala i djecu koju će imati. Azemi se učinilo da više nije potresena babovim odbijanjem prosaca, jer je bila luda od ljubavi i čvrsta u naumu da sebi sama kroji sudbinu. Prve tri noći ona nije izlazila u ašikovanje, a poslije, samo obazrivo, svaku. Najčešće u Almasinoj avliji. Majci je izmišljala stotinu sitnih laži, a nije brinula ni kad su one bile providne. Srećom, kontrolu nad kćeri Ferhat je prepuštao ženi. S te strane Hana je bila mirna.
Mjesec dana kasnije Hana saopšti drugarici da se te noći udaje. Bježi za svog voljenog. Već je kod Almase prenijela nekoliko stvari za sebe i mladoženju. Nije rekla ni majci a ni braći. Zna da bi ih izložila strašnom babovom gnjevu. Čitavog dana djevojke su bile rastrešene i tužne. Azema što joj prijatelj i oslonac odlazi, a Hana što zauvjek napušta roditeljsku kuću i polazi u nepoznato. U život u kome jeste voljeni ali koji krije i ko zna šta još.
„Izaći ćemo obadvije iza akšama kod Almase. Javićemo se majci da ne sumnja, a ti ćeš viđeti mog Bejta. Vrati se čim mi odemo i pravi se da ništa ne znaš. Na tebe se nemaju šta ljutiti.“
Do akšama su obadvije djevojke treperile k’o list jasike. Ne zna se kojoj je bilo teže. Kad akšam prouči i dobro se smrači, Hana se javi majci pa se djevojke tiho iskradoše do komšijske avlije. Tamo na klupi, pored Almase, sjedila su dva muškarca i jedna mlada žena. Po sjaju očiju kad ih ugleda, Azema shvati da je onaj visoki, tamnoputi, vrlo naočit mladić od dvadeset i neku godinu Bejto. Drugo dvoje su sigurno njegova rodbina. Nasmijan i sretan Bejto priđe svojoj izabranici i prihvati je za ruke: „Eto vodim te k sebi Hano. Dočekah i taj čas.“
Mlada žena priđe, poljubi i stavi joj prstenje na ruke, prikopča minjđuše, pa se okrenu ka rođaku: „Ja ne bih da se zadržavamo. Može ko doznati i sve nam bataliti.. Hajmo, kod kuće nas čekaju.“
„A šerbe i kahvu?“ dočeka Almasa, „za to vam ne treba sahat vremena.“
„Može šerbe za sretna početka, kahvu drugi put.“ Bejto se prvi maši čaše, a za njim i ostali. Dotle su se dvije prijateljice opraštale. Čvrstim zagrljajem i suzama.
„Pripazi mi majku Azema. Njoj će biti najgore. Na nju će babo sručiti drvlje i kamenje. Znam ja njega.“ Kad se razdvojiše, Hanu prihvatiše sa strane jenđa i djever, Bejto ispred njih i za tren ih nesta u mračnoj mahali. Azema posjede još malo sa Almasom i sa njenom majkom pa se vrati u kuću. Tužna zbog rastanka tiho se povuče u svoju sobu jer se pomalo osjećala krivom. Ko zna možda joj budu i zamjerili a ona je ovdje gost. Možda i nepoželjan.
Pred večeru dok ukućani još nisu ni primijetili Hanino odsustvo, neko zazva na vratima kuće. Izađe Šefko, treći Ferhatov sin. Zadrža se par trenutaka, a kad uđe svi primijetiše njegovo blijedo lice.
„Šta je Šefko, govori. Da nije ko kod daidže umro?“ dočeka ga Daut.
„Nije…“, oklijevao je Šefko.
„Pa šta je drugo?“
„Pobjegla Hana za Bejta“, promuca prestrašeno gledajući u oca. Sad su svi presječeni viješću gledali u starog i čekali njegovu reakciju. No njegovo lice osta mirno, samo su oči, poslije prvog iznenađenja otkrivale kakva se bura odigrava u njegovom srcu. A svi su znali da će gruhnuti iz njega. Bijes koji on obično drži na uzici, sad će provaliti sve ustave i sručiti se na najbliže.
„Ti stara kučko, ti si sve znala. Mora da si je ispratila. Šta tebe i Hanu briga za moju riječ“, pa se prihvati štapa ispod nogu i munjevito ga podiže. Poznajući ga duge godine, Alema se spretno izmače i zakloni iza jednog od sinova.
„Nisam Fele, groba mi babova.“
„Ne laži! Ja i ti ćemo se porazgovarati nasamo“, reče joj prijeteći, ipak se ne usuđujući da udari ženu pored koje stoje tri odrasla sina.
„A vi sinovi?! Je li koji znao?!“
„Čujemo sad kad i ti babo. Allah nam je svjedok. Pojma nismo imali“, odgovori Daut za svu trojicu. „Neka de, šteta je učinjena. Posra se šćer na babovo ime i ugled. Ali da znate, dok sam ja živ, u ovu kuću ona i onaj mazgov neće stupiti. Kad umrem, radite šta hoćete.“
„Ali babo“, pokuša smekšati oca srednji sin.
„Šut! Kad budeš imo svoju đecu, pusti ih nek ti po glavi jašu. Ja ne dam“, pa ustade i nemoćan da svoj golemi bijes na nekom fizički iskali, žestokim koracima pređe sobu nekoliko puta.
„E, kakvi ste mi vi sinovi! Jedna sestra pa ne umjedoste sačuvati je ili odgovoriti je da ne ode za svaku sortu! Nikakvi!“ Otac je bijesno koračao još neko vrijeme, pa kad je donekle iskalio svoju nemoć i bijes sjede za sofru i pozva ih: „Hajde večerajte. Neće se u kući gladovati ako je žensku palo na um da bruka familiju.“
Dok je on već smiren večerao, sinovi uzeše par zalogaja, pa se pozdraviše s roditeljima i odoše na spavanje. Azema je na spratu čula goropadni glas Haninog oca i nije smjela sići dolje. Iako je dosad stari domaćin pokazivao da je podnosi, čak je znao biti i mek prema njoj, ona ne siđe. Te prve noći dugo nije mogla zaspati. Brzo je zaboravila gnjev starog prijatelja, ali joj je falila Hana. Njihovi razgovori, povjeravanja, posebno Hanina vedrina. Sad kad je nije bilo u drugoj postelji djevojka shvati šta joj je zapravo značila. Koliko ju je voljela. Bila je u njoj našla zamjenu za ostavljenu majku, sestre, najbolju drugaricu.
Sljedećih mjesec dana Hanu je vidjela dva puta. Nakon prve hefte, malo iza ikindije, zovnu je Almasa da popiju kahvu. Tamo je dočeka Hana. Pošto se izgrliše, Azema se izmače da je bolje osmotri. Shvati da se proljepšala. Sijala je nekom unutarnjom srećom, ispunjena kao svaka žena koja voli. „Pa kako ti je u novom domu, Hanice?“
„Ne može ljepše. Bejto me voli i pazi, a njegovi su me prihvatili k’o svoje čeljade. Najbolje me gleda svekar. Kaže da sam mu umjesto šćeri koju nije imao.“
„A svekrva?“
„Dobro i ona. Malo je terbijatli, hoće da bude po njenom, ali ja se trudim. Znaš ti mene. A kako su moji svi?“
„Dobro, samo je majci i braći neobično bez tebe. Meni najviše!“
„Znam, ali eto viđaćemo se često. A babo pominje li me?“
„Jok. Ali je često zamišljen. Sigurno ipak misli o tebi.“
„Ko zna“, uzdahnu Hana, pa sjedoše da popiju kahvu i razgovaraju sa Almasom i njenom majkom. Drugi put su se vidjele mjesec nakon udaje. Hana je poručila da želi vidjeti majku. Opet su se našle kod Almase. Susret majke i kćeri bio je dirljiv i topao. Ostali ih nakratko ostaviše same, pa pošto je od kćeri saznala da je dobro, majka je direktno upita: „Da se nisi pokajala kćeri?“
„Bog s tobom majko! Što bih se pokajala kad smo se voljeli. Tako je i Bog ostavio da žensko ide iz roditeljske kuće. A svi me paze i ja sam sretna.“
„E hvala Bogu“, dočeka je smireno majka, pa se priključiše ostalima koji su već pili kahvu i šerbe. Ostaše u razgovoru još neko vrijeme pa se pozdraviše i odoše svaka svom domu. Prođe još jedan mjesec. Jedne tihe i tople ljetnje večeri Ferhatovi sinovi su bili u prizemlju kuće i tiho razgovarali. Činilo se da su uzbuđeni. Žene su poslovale oko večere.
„Majko, dođide malo“, dozva je Šefko.
„Eto me sine“, odazva se Alema pa pristupi sećiji na kojoj su sjedili.
„Poručila mi Hana da su Bejto, njegov otac i amidža odlučili seliti u Tursku. Ona preklinje da molimo baba da dođe da se pomirimo.“ Majka poblijeđe i načas osta bez riječi. Nijemo je pogledom kružila od jednog do drugog sina da se uvjeri da je istina ovo što je Šefko kazao. Srce je pod košuljom tuklo kao da će iskočiti. „Bože, hoće li to moja jedihnica otići u nedođiju da je više nikad ne vidim?“ Prvi se oglasi Daut: „Probaću majko noćas da umolim baba. Al’ svi znamo njega. Tvrd je i teško će popustiti.“
Nakon jedno pola sahata stiže stari koji se poslije jacije malo zadržao na kahvi sa prijateljima. Svi ustadoše s poštovanjem. On okruži pogledom svoju porodicu i ne promače mu da su nešto i odviše ozbiljni. Ili zabrinuti?
„Šta je đeco? Šta ste se skljunili k’o da sam vam ja umro.“
Oklijevao je čak i Daut, ali se odvaži i ocu saopšti istinu: „Babo, Hana i Bejto sa njegovima početkom jeseni sele za Tursku. Bilo bi lijepo da joj oprostiš i da dođe u kuću da se zadnji put vidimo. Ferhat malo iznenađen, začuđeno podiže obrve, ali bez oklijevanja odgovori sinu: „Jok! Ona je pljunula na babov obraz i u ovu kuću neće dok sam ja živ. A vi i majka idite tamo pa je ispratite.“
„Zaboga babo, Allah zna hoćemo li je ikad više viđeti. Daleko je Turska. I tebi je dijete“, osmjeli se da ocu prigovori Mašo, a bilo je očigledno da mu je zato trebala golema hrabrost.
„Moja je zadnja Mašo, i neću da čujem više ni jedne. Vi idite, rekoh li da vam ne branim“, pa se bez trunke dvojbe na licu i držanju spusti na meku sećiju i zapali cigaru. Po večeri sinovi se s majkom popeše na sprat da se dogovore šta bi sem spreme još valjalo nabaviti i odnijeti u Hanin novi dom. Njen nakit i još ponešto što će je podsjećati na braću i roditeljski dom. Sva trojica nježno su voljela svoju sestru i nije bilo para koje bi žalili da njoj nešto nabave. Hana je sutradan saznala za surovu babovu odluku i mada je nije iznenadila, žestoko ju je zaboljela. Plakala je čitav dan i čitavu noć.
„Bože moj, šta moj otac ima u prsima mjesto srca. Kamen sigurno. A zna da me nikad više neće viđeti. Ni on ni majka! A braća, ko zna? Daleko je Turska, predaleko. Volim ovog čovjeka pored sebe, rodiću njegovu djecu, ali šta ja ovo činim nesretna? Odričem se čitave porodice zbog njega. A idem u nepoznato. Nisam čula ni mnogo dobrog o Turskoj od onih što ponekad dođu svojima na viđenje.“ Kad bi se grč iz čitavog njenog bića popeo u grlo, ona bi zajecala i nisu pomagale Bejtove nježne riječi ni milovanja, ništa. Znala je da se teški dan rastanka primiče, da će bol u njoj rasti ali i da mora naći snage da sve izdrži.
Dvije nedjelje do polaska protekoše u bunilu u obje kuće. U Bejtovoj su svi bili u žurbi, valjalo je popakovati osnovne potrepštine, prodati suvišno, prodati kuću i sigurno zbrinuti pare za daleki put. U kući Račića danima se osjećao teški pečat tuge zbog bliskog rastanka. Iako su radili po čitav dan, sva trojica braće teže su podnosili sate u vlastitoj kući. Bol je rastao u njima sa svakim danom. Pogotovo majci. Ona je smršala i nekako posivila u licu. Bilo je očigledno da provodi besane noći i da plače kad ostali ne vide.
Jutro u kojem su Bejtovi i još tri prijepoljske familije kretali na put osvanu bistro, lijepo i sunčano. Dok je majka spremala malog Ćamila, siđoše sa sprata njena tri odrasla sina, svečano obučeni i ozbiljnih lica. Azema je također bila spremna. Krišom baci pogled na starog prijatelja. Sjedio je i pio kahvu. Kao da se ništa ne dešava, za njega je ovaj dan bio kao i ostali. Izrazom lica ni čitavim držanjem nije pokazao trunke osjećanja koja su razdirala njegovu ženu i sinove. Ili ih je možda dobro skrivao.
„Odosmo babo“, obrati mu se Daut. „Imaš li šta poručiti Hani?“
„Nek joj je sretno i nek je Allah čuva, nju i đecu koju će imati. Halalim joj sve što je učinjela, ovoga i onoga svijeta. Drugo nemam šta.“
Pa uzdahnu, duboko, negdje iz nutrine koju nije poznavao niko od bližnjih, a u kojoj se probudio očinjski bol koji je on prethodne nedjelje svjesno gušio snagom svoje čelične volje. Azema koja se zatekla blizu njega smjela bi se zakleti da je vidjela kako mu je u oku zaiskrila suza. Mala svečana povorka za desetak minuta stiže u mahalu odakle im Hana polazi. Pred avlijom je bilo već mnogo komšija. Čeljad obje porodice spremna. Rano razbuđena mala djeca su plakala. Dva Bejtova amidžića su popravljala tovare na konjima. Hana izađe iz kuće zajedno sa svekrvom. Bila je blijeda, skrhana bolom sa modrim kolutovima ispod očiju. Znajući da će biti teško, Bejto požuri majku i ostavi ženu da se oprosti sa svojima. Želio je da što prije krenu jer se njemu činilo da mu srce hoće iskočiti. Hana se izljubi s braćom pa onda sa Azemom. S majkom dugo osta u grčevitom zagrljaju.
„Halali majko, ako sam ti kad zlo nanijela. Jal’ što ružno rekla ili uradila.“
„Halal ti bilo šćeri i ono mlijeko kojim te dojih. A kome si ti sine mogla učiniti nažao? Nek te Allah čuva i podari dobar porod…“
I staru zagušiše suze. Kad Daut priđe i nježno odvoji majku od sestre, Hani se oko vrata objesi najmlađi brat Ćamil. Ona poče vrištati te Šefko priskoči i uze dječaka okupanog suzama, a Mašo je povede prema konju koji je čekao. Plakao je dok ju je vodio. Njen veliki, plećati, dragi brat. Možda zadnji put grli svoju jedinu sestru. To samo Bog zna koliko žestoko boli. I ovu nježnu mladu ženu i njenu braću, zrele, već očvrsle muškarce. Ovo se jutros otkida od njih, njihovih tijela i srca, dio kojeg više ne mogu povratiti. A žive rane najviše bole.
Jedan od djeverova priđe Hani i pomože joj da uzjaše. Osta uz nju jer se bojao da je ostavi samu. Ona nemade snage da se okrene i zadnji put pogleda svoje najdraže. Činilo joj se da bi joj tad srce puklo. Kad tužna povorka zamače do posljednje kuće i upravi glavnom ulicom prema Bijelom Polju, Hanina porodica pođe svojoj kući. Polako, slomljeni bolom išli su šutke. Daut i Mašo su pridržavali majku ispod ruke jer im se činilo da će se svakog časa srušiti. Učini im se vječnost dok stigoše. Unutra, Alema zamoli mladu djevojku: „Azema, šćeri, raspremi mi postelju. Moram leći jer nemam u sebi snage ni pod noktom.“
Otac porodice dočeka ih šutke. Ništa ih nije pitao jer se sve čitalo s njihovih lica. Ali i on je bio tužan. Ovakvog ga sinovi nikad nisu vidjeli. Mali Ćamil utrča plačući, pa obgrlivši mu koljena zavapi: „Babo mili, ode nam Hana. Nikad je više nećemo viđeti.“
Otac ga pomilova po kosi i okrenu glavu da odrasli sinovi ne primijete suzu u očima. Daut, Mašo i Šefko i ne pokušaše otići za svojim poslom. Nisu imali ni volje ni snage, niti htjeli ostaviti majku. Danas su joj najpotrebniji. Biće dana i posla i zarade. Sad moraju biti na okupu da jedno drugom pomognu da lakše prebole gubitak sestre koja je svima bila miljenica. Priča uz dozvolu autorice prenesena iz knjige “MIRIS DUŠE ,u spomen mojoj majci” ,Sabrija Račić-Hadžimurtezić
akos.ba
