Hafsa Kara-Mustafa: Poznajem Francusku, zato ne vjerujem u optužbe protiv Tarika Ramadana

Čudno je pisati o Tariku Ramadanu i njegovim optužbama za silovanje, uglavnom što se ne smatram poklonikom ovog muslimanskog akademika.

Nikada nisam podržavala njegove poglede o potrebi strukturiranja ‘evropskog islamskog identiteta’ , a njegovo političko stajalište na najbolji mogući način smatram naivnim, a naročito njegovo pouzdanje u ‘zapadnjačka ljudska prava’ u svjetlu katastrofa u Iraku, Libiji i naravno Palestini.

Ovo pišem čvrstog ubjeđenja da je Ramadan nevin po optužbama za silovanje sa kojima se sada suočava. Naravno ne vjerujem da je čovjek savršen ili nepogrešiv, a on je samo čovjek, a i previše poznajem Francusku, francusko društvo i francuski rasizam pa prepoznajem kada ga vidim.

Dio mog rada kao novinarke koja govori francuski jezik, sastoji se u izvještavanju iz Francuske i francuskog društva općenito. Nije slučajno da krajnje desničarska stranka Nacionalnog fronta na izborima dobija najviše glasova i da je dvaput u posljednjih 20 godina bila blizu osvajanja predsjedničkih izbora.

Za englesku publiku opći izbori gdje bi glavna opozicija bila BNP (op. Britanska nacionalna stranka, neofašistička, krajnje desničarska stranka), činili bi se gotovo komičnim, a u Francuskoj je to redovna pojava.

Besramni rasizam koji se prikazuje u francuskim medijima uglavnom se podudara sa ponosnom islamofobijom koju uglavnom opisuju kao odbacivanje svih ‘kleričkih’ stvari i dijelom njihove revolucionarne baštine.

To bi se gotovo moglo prihvatiti kao validan razlog da židovstvo i sve židovske stvari nisu uzdignute gotovo na nivo svetinje.

I dok se u Francuskoj islam nikada ne može uporediti sa moći koju ima katolička Crkva u ovoj duboko kršćanskoj zemlji, borba komentatora protiv svih svih muslimanskih stvari odaje neku vrstu poštovanja prema napadima na islam.

Napadi na islam

Godine 2016., francuska ministrica rada, Laurence Rossignol je uporedila žene koje nosi hidžab sa ‘crnčugama koje više vole ropstvo od slobode’, zagovarajući potrebu oslobađanja Francuskinja od njihovog ‘ropstva’.

Korištenje riječi na ‘c’, kao i njena sposobnost da diktira šta žene trebaju odijevati, nikada nije ugrozila njen položaj u vladi. Još bolje, novinari i političari su je podjednako podržali odbacujući riječ sa ‘c’ koju je upotrijebila kao ‘nespretan izbor riječi’.

Brojni su primjeri poput ovoga da bi stali u samo jedan tekst, ali svi ovakvi incidenti jasno pokazuju na duboko uvjerenje da muslimani mogu ne samo biti ismijavani i poniženi, već da je to i  nacionalna dužnost.

Kada je francusko- tuniška posrnula muslimanka odlučila da napiše na svojoj Facebook stranici da je najpoznatiji evropski musliman zlostavljao 2012. godine, gotovo da se moglo čuti kako Francuska aplaudira u kolektivnom veselju.

Još otkako se pojavio kao žestoki kritičar Izraela i neokonzervativne cionističke politike na Bliskom istoku, pojavili su se i pokušaji da se ušutka ovaj teolog rođen u Švicarskoj.

Konstantno je nazivan ‘muslimanskim misliocom’ tokom panela na kojem su učestvovali istaknuti židovski intelektualci na francuskoj televiziji, koji su bili čvrsti zagovornici Bushovog rata u Iraku. Kada je uzvratio na njihovu opasku ‘muslimanski’, ukazujući na njihovo židovstvo, Francuska ga je optužila za ‘antisemitizam’.

Naravno, riječ ‘antisemitizam’ je sada sasvim promijenila svoje pravo značenje i samo je postala politički alat kojeg koriste pro-izraelske pristalice da ušutkaju kritičare kolonijalističkog entiteta. Ipak, ta moćna riječ koja se koristi u Britaniji za uništavanje političkih karijera, je ona koja je stavila sve pristaše Palestine na sklisku padinu uništenja.

Tariku Ramadanu nije pomoglo kada je javno osudio jako uvredljive karikature Poslanika Muhammeda koje je objavio Charlie Hebdo. Nakon što su tražili od njega da se okani kritika nakon što je uredništvo kontraverznog magazina ubijeno, Ramadan se suočio sa svojim kritičarima tvrdeći kako nema humora niti časti u izradi bezosjećajnih crteža čija je jedina svrha da uvrijede i ponize zajednicu.

Kako bi otežao svoj slučaj, Ramadan je ukazao na otpuštanje karikaturiste Sinea nekoliko godina ranije zbog komentara koji su vrijeđali Židove.

Rasprava u kojoj se suočio sa najznačajnijim ličnostima islamofobične industrije u Francuskoj, a tokom koje je zadržao smirenost i mirno odgovarao svim svojim klevetnicima, bez sumnje je ono što je zapečatilo njegovu sudbinu.

Treba napomenuti da do tog trenutka Ramadana više nije bilo moguće izbjeći. Dok se njegovi govori na engleskom mogu smatrati neukusnim, na njegovom maternjem jeziku on je nevjerovatno jak govornik, a televizijska gledanost znatno poraste kad god se pojavi na programu.

Francuska televizija obično toleriše etničke manjine koje se pridržavaju prihvaćenih stereotipa. Ugledna televizijska osoba koja je musliman ili crnac mora biti reper ili sportista. Kada pokaže neku razinu inteligencije, ‘etničko’ mora biti ušutkano jer se sukobljava sa percepiranom slikom da je potrebno održavati islamofobiju kao udarnu vijest.

Oni muslimani koje mediji uzdižu prije svega moraju obećati svoju javnu podršku Izraelu kako bi poboljšali svoje karijere.

Najpopularniji imam Francuske je Hassen Chalghoumi, koji jedva govori francuski jezik ali posjećuje Izrael i koristi svoje javne nastupe da podrži izraelsku politiku i kritikuje Palestince da su ‘previše dobri u glumljenju žrtava’.

Tu je i alžirski pisac Kamel Daud koji je na vrhuncu izraelskog napada na Gazzu tvrdio da nema razloga zbog kojeg bi Alžirci trebali izraziti svoju solidarnost sa Palestincima. On je je dobio nekoliko književnih nagrada, i sada ima kolumnu u desničarskom političkom časopisu Le Point u kojem osuđuje muslimane da su pervertiti i silovatelji.

Primjeri muslimana koji su dobrodošli na televizijama su bezbrojni, a Tarik Ramadan je jedan od rijetkih glasova koji kontinuirano ukazuje na ambijent rasizma, kao i na francusku pro-izraelsku politiku.

U ovom kontekstu vrijedno je napomenuti da je prva osoba koja je ‘otkrila’ žrtve Ramadanovog navodnog zlostavljanja zapravo francusko-izraelski paparazzo Jean-Claude Elfassi.

Elfassi je blizak Hendi Ayari, prvoj osobi koja je optužila Ramadana i autorici knjige koja je objavljena ubrzo nakon njenih tvrdnji na društvenim medijima.

Francuski muslimani

Iako francuski muslimani nisu uspjeli da podrže Ramadana na način na koji je to uradila židovska zajednica za osuđenog pedofila Romana Polanskog, koji je priznao silovanje trinaestogodišnje djevojčice kada je imao 44 godine, pojedini nemuslimani su ukazali na jako politizirane optužbe protiv muslimanskog učenjaka.

Edwy Plenel, urednik jednog od najcjenjenijih novina istraživačkog tipa, Mediapart, osudio je islamofobiju koja  je uslijedila nakon ‘Afere Ramadan’.

Iako nikada nije tvrdio da oslobađa optužbe muslimanskog mislioca i pisca, Plenel je jednostavno ukazao na nedostatak nepristrasnog pokrivanja priče naročito što su i Polanski i Dominique Strauss Khan, koji je 2011. optužen za silovanje u hotelu u New Yorku, imali koristi od toga što se pretpostavljalo da su nevini, a što nije slučaj sa optuženim muslimanom koji je proglašen krivim još od trenutka izbijanja priče.

Bivši francuski premijer Manuel Valls, koji je istaknuti pristalica Izraela i koji je odgovoran za zabranu nastupanja komičara afričkog porijekla Dieudonnéa, uporedio je poznatog novinara sa militantom IDIŠ-a.

U ovom okruženju teško je zamisliti da istaknuti musliman ima pošteno suđenje ili čak pravednu istragu. Kao što znamo da američki pravosudni sistem jednostavno neće donijeti pravednu presudu crncu optuženom za zločin, to isto se ne može očekivati ni za muslimana u Francuskoj.

Naravno, Tarik Ramadan će se oduprijeti ovim optužbama. Uostalom, francuski muzičar Bernard Cantat koji je 2003. godine pretukao na smrt svoju djevojku, 2007. je oslobođen i vratio se na scenu.

Godine 2010., njegova tadašnja partnerica počinila samoubistvo jer nije više mogla podnijeti zlostavljanje, ali uprkos tome Cantat je slavljen na naslovnici rock magazina  “les Inrockubtibles’ baš kao što je Ramadan optužen za silovanje.

Možda Ramadan može ‘oprati’ svoje ime i  nastaviti svoju karijeru, a opet ‘Tarik’ nije ‘Bernard’.

IslamBosna.ba