Grijesi u islamskoj doktrini

 Piše: Hadis Kurtović

1. Uvod
Čovjek je stvoren od određenih elementa koji u sebi sadrže grubost, prljavštinu, pohotu – od blata ustajalog, od smjese sjemena. Pred njim je na dunjaluku jedna vremenski prostor koji on treba da iskoristi u pripremanju svoje duše za susret sa Uzvišenim Gospodarom, i to savlađujući i obrađujući, prefinjujući svoj ćud, uzdiže svoju prirodu, obavezujući dušu svoju na iskrenost i čistoću, sve dok ne postane istinski dobra i čista.
Allah dž.š., je, znajući najbolje čovjeka, obzirom da ga je On i stvorio, a u cilju postizanja prednjeg, zabranio mu određene aktivnosti nazivajući ih grijesima, koje čovjek može počiniti putem misli, riječi ili djela. On nije zabranio određene stvari da bi vršio pritisak na svoje robove i kažnjavao ih, nego ih je zabranio iz ljubavi i milosti prema njima. Vrlo je važano ovu činjenicu shvatiti i prihvatiti u životu. Ako ovo pravilo ne shvatimo, može nam se učiniti da Allah dž.š. određene aktivnosti bez razloga ograničava.
Međutim, treba da nam bude jasno da je sve što je zabranjeno po nas štetno i da Allah dž.š., zabranjujući određene aktivosti, želi da nas oslobodi zarobljavanja od strane naših stasti, pohote i egoizma. Cilj Allahovih dž.š., zabrana je oslobađanje od požuda, oholosti i sebičnosti, jer su to okovi koji čovjek sputavanu na putu ka istini.
No postoje ljudi u čijim djelima se odjeća smrad ustajalog blata od kojeg su stvoreni, a u njihovom moralu se osjeća njegova prljaština i crnoća.
One koji se klone velikih grijehova i naročito razvrata, a one bezlazlene On će oprostiti jer Gospodar tvoj, zaista, mnogo prašta, -On dobro zna sve o vama, otkad vas je stvoro od zemlje i odkad ste bili zameci u utrobama majki vaših; zato se nehvališite bezgrešnoću svojom – On dobrom zna onog koji se grijeha kloni. (An-Nedžm:32)
Žureći svojim putem ka Allahu dž.š., čovjek se ponekad spotakne , učini nešto što ne treba, ali se odmah iza toga prene, zaboli ga što je tako postupio i zažali. Ovakav grijeh ne zameće put jednom mu’minu, niti umanjuje njegove veličinu.
Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazn šejtanksa dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi. (Al-A’raf: 201)
Osjećaj bola koji prati bezazlene grijehe, nesmotrenost koja im je predhodila, griža savjest koja uslijedi nakon njih – sve to skida crninu s ovakvih grijeha i umanjuje njihovu pogubnost. Čovjek nakon griže savjesti osjeti da ga ti grijesi peku u duši, pa požure sa pokajanjem Bogu i skrušeno Ga zamoli za oproštaj.
Adem Zilkić u svojem uvodu knjige „Veliki grijesi“ navodi jednu veoma zanimljivu psihološku činjenicu gdje između ostalog kaže: „Svaki čovjek prije nego što počini grijeh trudi se da postigne ono što mu pričinjava slast i potrebu. Ta osjećanja usmjeravanju čovjeka ka nečemu o čemu on ima jasnu prestavu, potpuno svejstan cilja koji time želi postići, što se zove „težnja“. Cilj težnje je slast, užitak, moć, bogastvo i sl. Skupina srodnih težnji okreće se oko jedne ose, dok jedan od njih ne nadvlada ostale, pobijedi ih, nadjača, ona preraste u „želju“. Kada čovjek o toj želji razmišlja on poželi da je ostvari, pa vidi da je to moguće, pa savlada sve prepreke koje su bile između njega i nje, i svu svoju pažnju usmjeri u tom pravcu, onda je to već „volja“. Razlika između želje i volje je u tome želju ne mora da slijed realizacija, jer čovjek može da poželi i ono što mu je nemoguće realizovati, ali volja se formira tek nakon što čovjek o nečemu dobro razmisli, izvaga okolnosti za realizaciju, uvidi da je to ostvarljivo i odluči se učiniti. Iza toga slijedi djelo koje, ako se ponavlja, prelazi u naviku i moralnu karakteristiku. Tako se određene moralne karakteristike javlja kao posljedica volje, a ne nenamjerno, u smislu da je volja trijumf jednog duševnog poriva nad ostalim.
Činjenje grijeha u svjetlu pomenutih psiholoških činjenica, rezultat je jednog slijeda faza i stepena, koji su se rađali jedan iza drugog po jednom utvrđenom i preciznom redoslijedu koji je duhovno-misaonog karaktera. Kad znamo da je okaljanost jednim grijehom uslijedila kao posljedica iznenadne težnje, ili nedoljive žudnje, to je znak da je iman doveden u opasnost tj. da je duboko ranjen, sve dok se ta rana tevbom ne zaliječi.“ (Adem Zilkić, Veliki grijesi, Tutin, 2003, str.7.)

2. Termini koji se koriste za „grijeh“ u Kur’anu
U Kur’anu se navodi sedam termina za grijeh i to:
1. Griješenje, Uzvišeni kaže u prijevodu značenja ajeta: ‘’ I znajte da je među vama Allahov Poslanik, kad bi vas u mnogo čemu poslušao, doista biste nastradali; ali Allah je nekima od vas pravo vjerovanje omilio, i u srcima vašim ga lijepim prikazao, a nezahvalnost i neposlušnost vam omrazio. Takvi su na Pravome putu.’’ (Hudžurat, 7)
2. El-hub, ‘’…to bi, zaista, bio vrlo veliki grijeh.’’ (Nisa, 2)
3. Ez-zenb – grijeh, Uzvišeni Allah, poslije spomena Lutovog naroda Medjena, Ada, Semuda, Karuna, Faraona i Hamana, kaže:‘’I sve smo prema grijesima njihovim kaznili: na neke vjetar, pun pijeska poslali, a neke strašnim glasom uništili; neke u zemlju utjerali, a neke potopili. – Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli.’’ (Ankebut 40)
4. El-hati’e, “O oče naš,” – rekoše oni – “zamoli da nam se grijesi oproste, mi smo, zaista zgriješili.” (Yusuf 97)
5. Es-seji’e,‘’I obavljaj molitvu početkom i krajem dana, i u prvim časovima noći! Dobra djela zaista poništavaju hrđava. To je pouka za one koji pouku žele.’’ (Hud 114)
6. El-ism, ‘’Reci: “Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdano nasilje, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono što ne znate.” (El-’Araf 33)
7. El-fesad, ‘’Kazna za one koji protiv Allaha i Poslanika Njegova vojuju i koji nered na Zemlji čine jeste: da budu ubijeni, ili razapeti, ili da im se unakrst ruke i noge odsijeku ili da se iz zemlje prognaju. To im je poniženje na ovome svijetu, a na onome svijetu čeka ih patnja velika.’’ (El-Maide 33)

3. Temelji griješenja
Imam Ibnul-Kajjim kaže da su temelji grijeha trojaki:
1. Oholost. A ona je navela Iblisa na ono na šta ga je navela.
2. Pohlepnost. Ona je Adema izvela iz Dženneta.
3. Pakost. Ona je jednog od Ademovih sinova učinila sinonimom da ubije svoga brata.
Ko bude sačuvan od ove tri stvari, sačuvan je zla. Nevjerstvo potiče od oholosti, grijesi od pohlepe, a nasilje i nepravda od pakosti.
Imama Ibnul-Kajjim kaže da su temelji grijeha, malih i velikih, trovrsni:
1. Vezivanje srca za druge mimo Allaha, a to je širk. Krajni ishod vezivanja za druge mimo Allaha je širk i da se sa Njim dozivaju drugi bogovi.
2. Pokornost sili srdžbe (srdžbi), a to je napravda. Vrhunac toga je ubistvo.
3. Pokornost strastvenoj sili (strasti), a to je razvrat. Vrhunac toga je zinaluk Allah je objedinio ove tri stvari u Svojim riječima, u prijevodu značenja ajeta: ‘’Oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji, one koje je Allah zabranio, ne ubijaju, osim kada pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onome svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati.’’ (Furqan 68-69) Ove tri stvari jedna na drugu pozivaju, širk poziva na nepravdu i razvrat, a iskrenost i tevhid odvraćaju od njih. Allah kaže, u prijevodu značenja ajeta:‘’I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao – tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob.’’ (Yusuf 24) Zlo koje se ovdje spominje jeste ljubav, razvrat i zinaluk. Nepravda također poziva na širk i razvrat. Širk je najveća nepravda, kao što je najveća pravda tevhid. Pravda je saputnik tevhida, a nepravda širka. Razvrat poziva na širk i nepravdu. Ovo troje međusobno se privlače i jedno drugo potiču.
Također je pojasnio da su četiri temelja nevjerstva:
1. Oholost, 2. Pakost, 3. Srdžba, 4. Strast
Oholost sprječava roba da se podredi. Pakost ga sprječava da primi i dadne savjet. Srdžba sprječava pravdu, strast sprječava posvećivanje ibadetu.
Kada se poruši temelj oholosti onda je lahko podrediti se. Kada se poruši temelj pakosti onda je lahko primiti i dati savjet. Kada se poruši temelj srdžbe onda je lahko biti pravedan i skroman.
Kada se poruši temelj strasti onda je lahko biti strpljiv, čedan i posvetiti se ibadetu. Lakše je pomjeriti brda sa njihovih mjesta nego da nestanu ova četiri svojstva kod onih koji su iskušani sa njima, a posebno kada to postanu urezani oblici ponašanja, sposobnosti i čvrsta svojstva. Sa njima nijedno djelo ne može biti ispravno, a ni duša čista. Kada god uloži trud u nekom djelu pokvare mu ga ove četiri stvari. Kada se one učvrste u srcu, neistinu mu pokažu u slici istine, a istinu u slici neistine. Dobro u slici zla, a zlo u slici dobra. Približi mu se dunajluk, a udalji se od njega Ahiret. (Dr. Seid el-Kahtani „ Svjetlost bogobojaznosti i tame griješenja“, Sarajevo 2005, str. 84 – 86.)

4. Vrste grijeha
Kada govorimo o vrsti grijeha moramo imati na umu da u literaturi postoji nekoliko vrsta podjela, naime u određenoj literaturi se navodi da se grijesi djela na: teške, velike i male grijehe. Osim ove podjele nekih autori izbacuju teške grijehe navodeći da su teški grijes zapravo najveći grijesi. Osim toga u literaturi se navodi podjela koja djeli grijehe na: činjenje zabranjenog i neizvršavanje naređenog.
Međutim, mišljenje većine učenjaka je da se grijesi dijele na velike i male, na što ukazuju dokazi iz Kur’ana i Hadisa, i to je praksa, kako ranijih, tako i kasnijih učenjaka našeg ummeta. Imam Gazalija kaže: „Ne dolikuje učenjaku da niječe razliku između velikih i malih grijeha a ona se iz šerijatskih dokaza spoznaje“. (Fuad Sedić, Veliki grijesi, Bihać, 2004, str. 9)
4.1. Veliki grijesi 
Pokušavajući definisati velike grijehe, učenjaci pominju nekoliko mišljenja ili definicija:
Od Abdullaha ibn Abbasa, r.a, se prenosi da je rekao: “Veliki grijeh je svaki grijeh kojeg je Allah dž.š., pominje u Kur’anu i taj ajet se završava sa pominjanjem: džehennemske vatre, Allahove srdžbe, proklestva ili kazne.“
Zehebi kaže: „Veliki grijeh je sve ono zašto je prdviđena šerijatska kazna (sankcija) na ovom svijetu (kao što je: ubistvo, zinaluk i krađa) ili je to čin za koji je obećana kazna, proklestvo ili prijetnja na drugom svijetu. Također se u to ubraja djela čije počinioce je Allahov Poslanik, s.a.v.s., prokleo u hadisima. Kao što treba napomenuti da su neki od velikih grijeha veći i teži od drugih.“
Hulejmi navodi: „Svaki grijeh u sebi sadrži i manji i veći grijeh, jer ponekad manji grijeh prerasta u veći zbog određene okolnosti, kao što veliki grijeh, u određenim situacijama prerasta u razvrat (još veći grijeh) osim kufra (nevjerstva) koji je najteži grijeh.“
4.2. Koliko ima velikih grijeha?
Neki učenjaci smatraju da ima samo sedam velikih grijeha i to svoje mišljenje potkrepljuju hadisom u kojem Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:
„Klonite se sedam velikih grijeha! A koji su to grijesi, Allahov Poslaniče, upitaš ashabi. On reče: širk (pripisivanje Allahu dž.š., druga), sihr, bespravo ubijanje, (bespravno) jednje imetka siročeta, jednje kamate, bježanje sa bojnog polja i potvaranje pošetnih i čednih vjernica da su nemoralne.“ (Muttefekun alejhi)
Ovo mišljenje, da se veliki grijesi svode na svega sedam ili devet, se ne prihvataju, zato što Poslanik sa ovim i sličnim hadisima nije htio pobrojati sve velike grijehe, nego je u datoj situaciji pominjao one velike grijehe koje je u toj prilici htio naglasiti i od njih upozoriti. Ima i drugih mišljenja o broju velikih grijeha: neki kažu ima ih samo tri, neki kažu četiri, neki kažu deset neki četrdest,neki kažu pedeset itd. El-Alai je sabrao sve hadise u kojima se pominju veliki grijesi i taj broj je dostigao dvadeset i pet. Dejlemi kaže da veliki grijesi prelaze cifru četrdeset.
Prenosi se da je Ibn Abbas, r.a., upitan o broju velikih grijeha, je li ih sedam? On je rekao: „Broj velikih grijeha je bliži broju sedamdeset nego broju sedam.“ (Predaja je pouzdana, bilježe je Abdur-Rezzak i Taberani)
Kao što vidimo iz gore navedenih redak možemo primjetiti da su različita mišljenja islamskih učenjaka oko broja velikih grijeha, ali moramo to posmatrati kroz rarnolikost defenicija velikih grijeha i naravno dostupnost određenih djela u različim periodima islamskim učenjacima.
Iz pera dr. Fuada Sedića koji je napisao djelo „Veliki grijesi“ možemo zapaziti da on navodi 110 velikih grijeha, i smatram da je to odprilike solidna cifra velikih grijeha, naravno uzimajući sve definicije islmaskih učenjaka. (Fuad Sedić, Veliki grijesi, Bihać, 2004, str. 13-14)
4.3. Najveći grijesi
Kao što je ranije pomenuto ima više mišljenja o tome koliko je velikih grijeha i šta se sve ubraja u njih. Neki od njih su pomenuti u Kur’anu a neki u hadiskim predajama gdje se nije imalo za cilj njihovo pobrojavanje niti utvrđivanje tačnog broja, nego se željelo ukazati na njihovu opasnost i upozoravati ummet na njihovu štetnost. Od velikih grijeha neki su veći i teži od drugih, zavisno od toga koliko šteta iz pojedinog grijeha proizlazi.
Poznati mufessir, Kurtbi je pokušao da poreda neke od velikih grijeha po težini pa kaže: „Najveći i najteži grijeh je činiti šrik (pripisivanja Allahu, dž., š. druga) i to je grijeh za koji Allah dž.š., u Kur’anu kaže da ga neće oprostiti;
„Allah sigurno neće oprostiti da Njemu druge smatraju ravnim, a oprostiće kome hoće ono što je manje od toga.“ (En-Nisa, 48)
Nakon širka najteži grijeh je gubljenje nade u Allahu milost, jer se taj grijeh suprostavlja kur’anskom ajetu u kojem Allah, dž.š., kaže:
„Moja milost obuhvaća sve“ (El-araf, 156)
Nakon ovog dolazi grijeh osjećaj sigurnosti od Allahove kazne, što rezultira time da se čovjek opusti u griješenju oslanjajući se na Allahovu milost i ne radeći dobra djela.
Iza ovog velikog grijeha je bespravno ubijanje nevinih ljudi. Nakon toga Kurtubi je pomenuo homoseksualizam koji rezultira zatiranjem i nestajanjem potomstva. Iza toga dolazi veliki grijeh zinaluk i nemoral. Poslije nemorala je pijenje alkohola. Zatim je pomenuo ostavljanja namaza i ezana kojim se ukida javno manifestovanje vjerskih propisa. Iza toga je pomenuo krivo svjedočenje koje rezultira nanošenjem nepravde drugima. (Fuad Sedić, Veliki grijesi, Bihać, 2004, str. 15,16)
4.4. Mali grijesi
Svi grijesi za koje ne slijede Kur’anom i hadisom strogom precizirana šerijatska kazna na dunjaluku, niti Allahova prijetnja i srdžba na Ahiretu, ubrajaju se u male grijehe. Drugom rječju, to su oni grijesi čije je činjenje van kriterija velikih grijeha. Kao primjer za male grijehe navest ćemo ove; ne pozdraviti muslimana islamskim pozdravom; razgovarati u vrijeme učenje Kur’ana, ezana, ikameta, zikra itd.
Ako čovjek razgovara u vrijeme učenja Kur’ana, neće za to biti kažnjen na dunjaluku kao što će biti kažnjen onaj koji pije alkohol itd.
Oni se zovu mali grijesi zato što ih ne sljedi direktna kazna, ali njihova konstatna činjenje vodi velikom grijehu, kao što smo već pomenuli. (Grupa autora, Islamsko znanje, Sarajevo, 2001, str. 162.)

5. Podjela grijeha
Grijesi se dijele na četiri vrste prema poretku:
Prvi dio: Vlastiti grijesi vezani za vlasništvo, a oni predstavljaju čovjekovo prisvajanje onoga što mu ne pripada, kao što su osobine gospodarstva, veličine, uzvišenosti, sile, nadmoći i porobljavanje stvorenja i sl.
Drugi dio: Šejtanski grijesi. To su grijesi u kojima se čovjek poistovjećuje sa šejtanom u njihovom činjenju. Poistovjećivanje sa šejtanom biva u pakosti, nasilju, varanju, potkradanju, prijevari, zavjeri, naredbi izvršavanja nepokornosti Allahu, uljepšavanje grijeha, zabrana pokornosti Allahu i odvraćanje od nje, novotarstvo u Vjeri, pozivanje na novotarije i zablude. Ovaj dio po svojoj štetnosti dolazi iza prvoga dijela, iako je njegova štetnost manja.
Treći dio: Zvjerski grijesi. To su grijesi kojima se čovjek poistovjećuje sa zvijerima. To su grijesi neprijateljstva, srdžbe, prosipanje krvi, nasilje prema slabima i nemoćnima. Iz ovoga dijela nastaju različite vrste uznemiravanja ljudi i smjelosti da se počini nepravda i neprijateljstvo.
Četvrti dio: Životinjski grijesi. To su grijesi kojima se čovjek poistovjećuje sa životinjama, kao što je nastojanje udovoljavanja strasti stomaka i spolnog organa. Iz njih se rađaju blud, krađa, uzimanje siročetovog imetka, škrtost, tvrdičluk, kukavičluk, malodušnost, očaj. Pod ovaj dio potpada većina ljudskih grijeha, zato što su u nemoći počiniti vlastite ili zvjerske grijehe. Iz ovoga dijela prelaze u druge dijelove. Ovaj dio ih vuče za povodac ka drugim dijelovima. ( Dr. Seid el-Kahtani „Svjetlost bogobojaznosti i tame griješenja“, Sarajevo 2005, str. 86-87)
6. Vrata na koja dolaze grijesi
1. Duša koja je sklona zlu, šejtan i njegovi pomoćnici i njegova vojska joj prilazi prema onome što ona želi i za čime žudi i stremi. Kada duša koja je sklona zlu bude sa šejtanom i njegovom vojskom oni zauzmu šest prolaza kojima dolaze do srca kako bi ga pokvarili:
a- Prolaz oka. Pogled oka postaje radi razgledanja i zabave, a ne radi pouke.
b- Prolaz uha. U njega unose neistinu i sprječavaju ulazak neistine.
c- Prolaz jezika. Nagovaraju ga na govor koji će mu štetiti a neće donijeti koristi zabranjujući mu ono što će koristiti.
d- Prolaz usta. Putem usta u stomak ubacuje različite vrste zabranjenih stvari.
e- Prolaz ruke. Čine je takvom da dohvata neistinu i čuva se istine.
f- Prolaz noge. Čine je tako da hoda ka neistini.
2. Šejtanova vrata na koja on uvodi u Vatru su trojaka:
a- Vrata nedoumice koja uzrokuju sumnju u Allahovu vjeru.
b- Vrata strasti koja vode davanju prednosti strasti nad pokornosti i zadovoljstvima Allaha, dž.š.
c- Vrata srdžbe koja vode u neprijateljstvo prema Allahovim, dž.š. stvorenjima.
3. Šejtanovi putevi do čovjeka imaju tri pravca:
a- Raskoš i pretjerivanje. Čovjek povećava trošenje preko svojih potreba pa to postane luksuz, a to je šejtanov udio i povod ulaska u srce. Put za čuvanje od njega jeste, da se nefsu ne da u potpunosti sve ono što radi, bilo da se radi o jelu, snu, nasladi, odmoru. Kada se zatvore ova vrata, onda postoji sigurnost da neprijatelj neće ući na njih.
b- Nemar. Onaj koji spominje Allaha nalazi se u tvrđavi zikra, pa kada zaboravi i bude nemaran otvore se vrata tvrđave i neprijatelj u nju upadne, pa mu ga je teško izbaciti.
c- Da se čovjek preoptereti onim što ga se ne tiče u pogledu bilo koje stvari.
Ko bude čuvao ova četiri ulaza od propasti će sačuvati četiri stvari. Zato je rečeno: Ko bude čuvao ove četiri stvari zaštit će svoju vjeru, a one su: Pogledi, misli, riječi i koraci.
4. Griješenje robu dolazi najčešće na ova četiri vrata:
a) Pogled je prvenac i izaslanik strasti. Čuvanjem pogleda se u osnovi čuva spolni organ. Ko dozvoli sebi da gleda ono što je Allah dž.š., zabranio doveo se pred propast, jer Uzvišeni kaže:
‘’Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah, uistinu, zna ono što oni rade“… (En-Nur 30)
Nema sumnje da je pogled temelj većine nemilih događaja koji mogu snaći čovjeka. Svi nemili događaji su krenuli od pogleda kao što i većina požara izbila od žeravica. Koliko je pogleda izašlo iz srca kao što strijela izlazi između luka i konopca. Dokle god čovjek ima očne kapke očima drugog je izložen opasnosti nema dobrodošlice radosti koja povlači štetu.
b) Misao. Misli su daleko teže, jer od njih počinju dobro i zlo. Iz misli se rađaju htijenja, interesi i čvrsta uvjerenja. Ko bude pazio na svoje misli uhvatio je za povodac svoga nefsa i savladao svoju strast. Ko se ne bude osvrtao na svoje misli odvest će ga u propast. Pohvalne misli zasnivaju se na četiri temelja:
– Misli kojima rob pridobiva ovodunjalučke koristi.
– Misli kojima odstranjuje ovodunjalučke štete.
– Misli kojima zadobija ahiretsku korist.
– Misli kojima odstranjuje ahiretske štete.
Neka rob gleda na svoje misli i ideje i težnje kroz ove četiri podjele.
c) Riječ. Čuvanje riječi označava da iz čovjeka ne proizađe zalutala riječ. Govorit će samo ono, u pogledu čega se nada nagradi i povećanju svoje vjere. Ako hoće da izgovori riječ, pogledat će da li u toj riječi ima zarade, koristi ili ne. Ako u njoj ne bude zarade suzdržat će se, a ako bude, pogledat će da li će time ispustiti riječ za koju postoji bolja zarada, pa je tako neće zapostaviti radi ove. Ako želiš da dokažeš ono što je u srcu, dokaži to pokretima jezika, jer on predočava ono što je u srcu, želio to njegov vlasnik ili ne. Zato je Jahja ibn Mu’az rekao: „Srca su kao posude u prsima. Ono što sadržavaju u njima vri, a kutljače su njihovi jezici. Zato sačekaj dok čovjek izgovori, jer njegov jezik zagrabi iz srca i slatko i kiselo, i ukusno i neukusno, obavještavajući te o ukusu njegova srca onim što jezik dohvati.“
Čovjek musliman mora čuvati svoj jezik, jer najviše što će ljude odvoditi u vatru jesu usta i spolni organ. Jezik će ljude povlačiti na njihovim nozdrvama ka vatri. Allah dž.š., kaže: ‘’… on ne izusti ni jednu riječ, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.’’ (Qaf 18)
Jezik ima dvije velike mahane. Ako se spasi jedne neće se spasiti druge: mahana govora i mahana šutnje. Onaj koji govori neistinu je govorljivi i nepokorni šejtan, a onaj koji prešuti istinu je nijemi šejtan, nepokoran Allahu.Voli da se raspravlja i da ulazi u razmirice kada se ne pribojava za sebe.
d) Korak. Čuvanje koraka označava da roba njegove noge nose samo ka onome za što se nada nagradi. Ako u njegovom koračanju nema dodatne nagrade, bolje mu je da sjedi. Iz svakog dozvoljenog koraka može izvući vid približavanja Allahu dž.š. Svi njegovi koraci mogu biti vid približavanja sa ispravnim nijjetom. Allah, dž.š., opisao je robove Milostivog da ispravno govore i ispravno koračaju. On kaže:‘’A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: “Mir vama!” (Furqan 63) Isto tako Allah, dž.š. ,objedinio je poglede i korake, u prijevodu značenja ajeta: ‘’On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.’’ (Gafir 19), (Dr. Seid el-Kahtani „Svjetlost bogobojaznosti i tame griješenja“, Sarajevo 2005, str. 80-84)
7. Uzroci griješenja
Griješenje ima mnogobrojne razloge. Povećava se i smanjuje, a ovi razlozi su:
Prva vrsta: Iskušenje i ispit
1. Iskušenje dobrim i zlim. Uzvišeni kaže u prijevodu značenja ajeta:‘’Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.’’ (Enbija 35) Uzvišeni Allah iskušava Svoje robove poteškoćama i obiljem, zdravljem i bolešću, bogatstvom i siromaštvom, halalom i haramom, pokornošću i nepokornošću, Uputom i zabludom. Dobrim ispituje da li će Mu čovjek biti zahvalan, a zlom da li će se strpiti u nedaći.
2. Iskušenje u imetku i djeci. Uzvišeni kaže u prijevodu značenja ajeta: ‘’Imanja vaša i djeca vaša su samo iskušenje, a u Allaha je nagrada velika.’’ (Et-Tegabun 15)
Druga vrsta: Razlozi zapadanja u grijehe, neki od njih su:
1. Slabost imana i uvjerenja u Allaha, dž.š., neznanje o Njemu Uzvišenom, nepostojanje osjećaja da Allah, dž.š., sve nadgleda i nepostojanje straha od Njega. Nepostojanje ljubavi, poštivanja, veličanja i strahopoštovanja čovjeka čini takvim da potcjenjuje Allahovo,dž.š., obećanje i prijetnju. Allahu nije ništa skriveno. Uzvišeni kaže, u prijevodu značenja ajeta:‘’On zna poglede koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.’’ (Gafir 19) ‘’Koji te vidi kada ustaneš, da sa ostalima molitvu obaviš.’’ (Eš-Šu’ara 218-219)
2. Sumnje. Imam Ibn Kajjim, kaže: „Smutnja je dvovrsna: Smutnja sumnji, a ona je najveća, te smutnja strasti. Mogu biti objedinjene kod roba, a mogu biti pojedinačne.“
3. Strasti. Allah, Azze ve Dželle, je zajedno spomenuo strasti i sumnje u Svom govoru:‘’Vi ste kao i oni prije vas! Oni su jači od vas bili i više su blaga i djece imali i slatkim životom su živjeli, a i vi slatkim životom živite isto onako kao što su oni prije vas živjeli; i vi se upuštate u nevaljaštine kao što su se i oni upuštali. To su oni čija će djela biti poništena i na ovome i na onome svijetu; njima propast predstoji.’’ (Et-Tewbe 69), (Dr. Seid el-Kahtani „Svjetlost bogobojaznosti i tame griješenja“, Sarajevo 2005, str. 75-76)
8. Posljedice činjenja grijeha
Posljedice su mnogobrojne, čak su pisana zasebna djela na ovu temu gdje su detaljno elaborirane posljedice griješenja. Pojedina ulema (dr. Seid el-Kahtani) dijeli posljedice griješenja na pojedinca, na tijelo, na djelo i na društvo, što izuzetno dobro utemeljeno na izvorima islama (Kur’anu i sunnetu). Na našem jeziku možemo naći u dvije knjige koje detaljno opisuju posljedice griješenja i to u knjigama Ebu Zerr El –Kalemunija „Požuri Allahu“ i Ibn Kajjima el-Dževzijje „Bolest i lijek“. Naime u tim djelima se navodi sljedeće posljedice:
– Uskraćivanja znanja
– Grijesi slabe volju za dobrom
– Grijeh uzrok slabosti
– Grijesi stvaraju nered na Zemlji
– Grijesi uništavaju revnost i žar
– Slabljenje obraćenosti revnosti i žar
– Slabljenje obraćenosi srca Allahu
– Grijesi brišu blagodati
– Jeza i strah potiču od grijeha
– Grijesi ometaju ispravnost srca
– Grijesi osljeplju srce
– Grijesi unižavaju i podcjenju čovjeka
– Grijesi urokuju robovanje šejtanu i prohtjevima
– Grijesi su uzrok gubitka ugleda i časti kod Allaha i kod ljudi
– Grjesi privlače mahane
– Grijesi su uzrok ograničenja uma
– Grijesi kidaju komunikaciju između roba i Gospodara
– Grijesi uništavaju berićete vjere i ovosvjetskih poslova
– Grijesi dovode do slabosti i poniženja
– Grijesi protiv čovjeka okreću svakojaka stvorenja
– Grijesi su uzrok šerijatskih kazni
Ovdje sam naveo samo neke od posljedice griješenja, a ko želi neka se vrati na pomenuta djela, koja koncizno pojašnjavaju sve navedene posljedice i naravno još mnoge navodi i potrekpljuje ih izvorima islama.
9. Anuliranje grijeha u islamskoj doktrini/ Tevba-pokajanje
Učenjaci kažu: „Obaveza je pokajati se za svaki učinjeni grijeh.“ Ako se učinjeni grijeh odnosi samo na Allahov hakk, a ne povezuje se s pravom nekog čovjeka, onda tevba ima tri uvjeta:
– prvi: da se odmah prestane sa činjenjem tog grijeha;
– drugi: da se iskreno pokaje zbog njegovog činjenja;
– treći: da čvrsto odluči da ga više nikad neće učiniti.
Ako izostane jedan od ova tri uvjeta, pokajanje neće biti ispravno. A ako je grijeh učinjen nekom čovjeku, onda tevba ima četiri uvjeta: tri navedena i da se dug vrati onome kome se dužno. Ako je dug imovinske prirode, onda se oštećenom mora vrati onome kome se dužno, a ako je prijestup takav da povlači veću kaznu, kao što je bičevanje za potvoru nevinog, onda je dužan pristupiti izvršenju kazne, ili zatražiti oprost od dotične osobe, ako se radi o verbalnoj uvredi, dužan je zatražiti halal od osobe koju je uvrijedio. Obaveza mu je pokajati se za sve učinjenje grijehe, ali ako se pokaje samo za pojedine grijehe, pokajanje će biti ispravno, po mišljenju sljedbenika istine, a ostali grijesi ostaju na njemu sve dok se i za njih ne pokaje. O obaveznosti pokajanja postoje mnogobrojni dokazi u Kur’anu, sunnetu i konsenzusu ummeta.
Pokajanje je prvo polazište onih koji stepenicama istinoljubivosti upute ka Vladaru Svemoćnome, i početak puta za one koji žude za uspjehom na budućem svijetu.
Tevba je istovremeno i početak, i sredina, i kraj čovjekovog putovanja do Allahovog zadovoljstva: neće je nikada zanemariti i neprestano će se kajati sve do smrtnog časa; tevba će biti njegov stalni pratilac na dunjalučkom putovanju.
Pokajanje čovjeka započinje novu etapu u svom životu, otvara novu životnu stranicu, i obezbjeđuje sebi sretnu završnicu – postizanjem Allahovog zadovoljstva, dakle, na svakom dijelu životnog puta neophodno je tevba.
Na početku kretanja putem pokajanja, u čovjekovom srcu rađa se čvrsta namjera ostavljanja svih grijeha i spoznaja da su grijesi zastora između roba i njegovog Gospodara, stoga pokajniku žurno kreće putem spasa, a kod Allaha je jedino utičište i spas od Njegove kazne. Na putu iskrenog pokajanja i vraćanja Uzvišenom Allahu nakon svjesno ili nesvjesno počinjenog grijeha, u pokajnikovom srcu smjenjuju se strah od Allaha i nada u Njegovu milost. Na putu povratka Allahu, pokajnikovo srce odiše iskrenošću, istinoljubivošću, odlučno kreće putem činjenja pokornosti koje čovjeku uzdiže na stepen Allahovih bogobojaznih evlija, sprečavajući se između njega i šejtanovih puteva.
Pokajanje je stroga pojedinačna obaveza svakom muslimanu, kako je to jasno naznačeno u Kur’anu, sunnetu i konzensusu učenjaka, i kako to zdravi ljudski razum nužno nalaže. (Selim b. ‘Id el- Hilali, „Radost pogled“,, Sarajevo 2010, str. 43-44).
9.1. Sumnja u pokajanje
Ibn Kajjim, je rekao: „Što se tiče sumnje u pokajanje, to je dužnost onog koji zgriješi. On bi se trebao bojati da se nije dovoljno iskreno pokajao i da Allah nije primio njegovo pokajanje. Osim toga, on bi trebao dati sve od sebe da bi mu pokajanje bilo ispravno i uzeti u obzir da je to pokajanje koje je urađeno iz razloga drugačijih od onih koji to rad zbog traženja određenih potreba, npr. oni koji su pored bankrota ili oni koji žele da održe svoje poslove i status među ljudima, ili onaj koji se pokaje da očuva svoje stanje. Onda pokajanje nije urađeno iz straha od Allaha. Ilil ako se on pokajao zato što je tražio da uznemiravanje prestane, ili zbog nedostatka časti, imovine, ili pozicije, ili zbog nedostatka interesa u zadovoljstvu koje bi mu grijeh dao, ili da grijeh ne usvršava njegovo znanje i život, ili bilo koji drugi ne usavršava njegovo znanje i život, ili bilo koji drugi razlozi koji mogu značiti da pokajanje nije urađeno iz straha od Allaha, veličajući Njega i Njegove svetost.
Uz to, čovjeku treba sumnjati u pokajanje ako njegova odlučnost oslabi, ili se njegovo srce naginje ka grijehu s vremenom na vrijme i sjeća se zadovoljstva u uživanju u grijehu. Čovjek treba također da sumnja u svoje pokajanje ako je u spokojstva i sigurnosti da je njegovo pokajanje istinito ako je oslobođen Allahove kazne. Čovjek također treba sumnjati u svoje pokajanje ako mu nedostaje emocija, njegova nepromišljenost se nastavlja, on ne počinje da čini dobro djela, koja nije činio prije pokajanja. (Ebu Zerr El-Kalemuni, „Požuri Allahu“, Bužim 2007, str.49-50)

9.2. Znaci prihvatanja pokajanja
Znaci prihvatanja pokajanja su mnogobrojni između ostalog neki od njih su:
1. Stanje roba nakon pokajanja bi trebalo biti bolje od stanja prije pokajanja.
2. On bi često trebao biti u strahu od Allaha i nikako ne bi trebao osjećati da je siguran od Allahove odredbe. On bi trebao biti u ovom stanju dok ne čuje glas meleka smrti.
3. Imati slomljeno srce i osjećati grižnju savjest zbog veličine grijeha.
4. Jedan od uslova iskrenog pokajanja je posebno poniznost u srcu onoga koji griješi. (Ebu Zerr El-Kalemuni, „Požuri Allahu“, Bužim 2007, str. 51-52)
9.3. Plodovi ostavljanja griješenja
Ibn Kajjim, Allah mu se smilovao, kaže: „Slavljen neka je Allah, Gospodar svih svjetova! Onaj ko se okani griješenja bit će odlikovan dostojanstvom, zaštićen čašću, sigurnošću imovine, darovan ljubavlju i poštovanjem od strane ljudi, časnim životom, tjelesnim zadovoljstvom, srčanošću, zadovoljstvom, oduševljnošću, širenjem grudi, zaštitom od napada, olakšanje, razumijevanjem srcem, lahkoćom sticanja opskrbe, pokornošću Allahu, sticanjem znanja, dobrom reputacijom, činjenjem dove za njega od strane ljudi, ljepote lica, povjerenja u srcima ljudi, pomoć od strane ljudi, uklanjanjem prepreka između njega i njegovog Gospodara, blizinom meleka, zaštitom od ljudskog džinnskog zla, takmičenja ljudi da ga poslužuju i druže se s njim, težnjom za smrću kako bi se susreo sa Gospodarom, velikom brigom za budući svijet kako bi zaslužio Allahovom milost čineći dovu za njega u svako vrijeme, svjesnošću srca, snagom vjerovanja, povećanja znanja zadobivanjem Allahove ljubavi i Njegovog zadovoljstva. (Ebu Zerr El-Kalemuni, „Požuri Allahu“, Bužim 2007, str.11,12.)
10. Iman i grijeh
Grijeh koji učini mu’min ne izvodi ga iz vjere, međutim ovo je pitanje nužno šire objasniti i osvijetliti s više strana. Ako je čovjek čvrstog imana, iskreno predan i pokoran Allahu dž.š., nesumljivo je da će vrlo rijetko griješiti. Ako mu se i omakne koja greška, ona se, u odnosu s pravilom u njegovom životu, može slobodno smatrati iznimkom, neuobičajnom postupokom. Naime, takva greška koju uči jedan čovjek (iskreni mu’min) specifične je prirode.
On je, prije svega, nije namjerno učinio, niti težio da je učini, niti je on konstatno čini. To je kao kada neko žuri određenom cilju, zaokupljen svojim poslovima i nadama, pa padne u jamu koju, u takvom stanju, nije ni primjetio. Taj, koji padne, skočit će brzo, crven od stida, a istovremeno ljut na sebe što je dozvolio da mu se to dogodi. Isto je i s mu’minom. Žureći svojim putem ka Allahu, dž.š., i on se ponekad spotakne, učini nešto što ne treba, ali se odmah iza toga prene, zaboli ga što je tako postupio i zažali. Onakav grijeh ne zameće put jednom mu’minu niti umanjuje njegovu ličnost.
S obzirom da je čovjek dualističke prirode, u njemu se susreću dva elementa: jedan ga vuče nebu, a drugi ga vuče zemlji. Susret baš ovakava dva elementa u čovjeku bitno utječe na njegovo ponašanje. Zato se ne treba čuditi ako se čovjek prirodno, ponekad, prikloni zemlji. Za takve pogreške i Allah, dž.š., daje Svoj oprost:
„… one koji se klone velikih grijehova naročito razvrata, a one bezalzlene On će oprostiti jer Gospodar tvoj zaista mnogo prašta…“ (En-Nedžm, 32)
A motiv za ovaj plemeniti oprost leži u Njegovim riječima:
„… On dobro zna sve o vama, otkad vas je stvorio od zemlje…“ (En-Nedžm, 32)
Međutim, ovo stoji pod uvjetom koji je već ranije spomenut, a to da se čovjek oklizne onda kada je na putu ka svom Gospodaru, kada revnosno izvršava obaveze prema Njemu, čuva Njegov hakk, i nastoji zadobiti zadovoljstvo Njegovo.
Osjećaj bola koji prati ove bezazlene grijehe nesmotrenost koja im je predhodila, griža savjest koja uslijedi nakon njih – sve to skida crninu s ovakvih grijeha i umanjuje njihovu pogubnost. Čovjek mu’min, nakon griže savjesti, osjeti da ga ti grijesi peku u duši, pa požuri s pokajanjem Bogu iskrušeno Ga zamoli za oprost.
Oni koji su se posvetili odgoju duše i njenom pročišćavanju ne vole mnogo da se zadržavaju kod ovih sitnih padova. Oni nastoje prihvatiti za ruku onog koji se sasvim strovalio, doživio težak pad, te mu pomoći da smogne snage i pridigne se da nastavi put i preuzme svoje obaveze istim nekadašnji žarom ili još odlučnije. To što oni ovim sitnim grijesima ne poklanjaju veću pažnju ne znači da su oni sasvim beznačajni i dozvoljeni, nego znači da onaj koji ih čini ne treba se njime opterećivati, treba ih se kloniti i ne dozvoliti da mu oni ne pređu u naviku pa da im se preda.
Veza između pokornosti i imana, kao i nepokornosti i imana, postoji, i ona se ne može poreći. Pokornost je hrana za iman i on se pomoću nje razvija i cvijeta. Nepokornost je otrov za iman od kojeg on slabi i vehne.
Nepokorni ni u kojem slučaju ne mogu prevariti Gospodara svojim imanom na jeziku, niti prikrivenim nevjerstvom. Dužnosti koje je Allah dž.š., propisao samo na predhodnicu kušnjama koje prodiru u dušu i otkrivaju njenu unutrašnjost. Ove kušnje neprestano ispituju dubinu imana čvrstinu i otpornost, te da li je nosilac tog imana podesan za obilje blagodati (Džennet), ili strahot (Džehennem), ili i za jedno i za drugo. (Muhammed el-Gazali, „Vjerovanje jednog muslimana“, Sarajevo, 2005, str. 235-242)

11. Zaključak
Čovjek je dualno biće ili drugim riječima rečeno spoj melekanskih osobina i zemlje odnosno ustajalog blata. Upravo ovaj spoj čovjeka uzdiže iznad ostalih bića koje je Allah stvorio, naime, čovjek ako postupa po Allahovom programu života može se uzdići da bude bolji od meleka jer meleci nemaju slobodu volje dok čovjek ima. Također, ako čovjek ne slijedi Božanski program može da se spusti na nivo ispod životinjskog nivoa. Razlozi spuštanja su aktivnosti koje je Allah zabranio da se rade, koje zovemo grijesima, grijesi su moderatori spuštanja oni su glavne vođe propasti insana na ovom i onome svijetu. U radu smo iznjeli temelje grijeha i razloge zašto ljudi griješe, upravo ti elementi su naši problemi, dok s druge strane Allah nam je dao propise i metode kako da se zaštitimo od samog približavanja grijehu i naravno samog nečinjenja grijeha. Borba između primjenjivanja Božanskog programa i zapadanje u grijeh je zapravo bit čovjekovog postojanja, jer Allah nas je stvorio da mu činimo ibadet odonosno da primjenjimo Njegov program življenja na ovom svijetu, ako ga ne primjenjujemo upadamo u grijehe. Grijeha je zaista mnogo ali isto toliko je i lijekova protiv tih grijeha, stoga na nama je da se borimo protiv šejtana i svojih strasti ako želimo lijepu konačnicu tj. Džennet.

Akos.ba