GIDEON LEVY: Dosta je bilo rata

Dosta je već bilo ovog rata. To mora završiti sada, pod bilo kojim okolnostima, pod svaku cijenu. Nema smisla to nastaviti. Njegov užasan trošak će premašiti svaku moguću korist, ako bi ikakva korist ikada proizašla iz bilo kojeg rata. Također nemamo više nikakav legitimitet za nastavak uništavanja Pojasa Gaze i ubijanja desetaka hilkada njenih stanovnika.

Sada, kada je naš opravdani gnjev, makar malo, splasnuo, a naše glave malo manje užarene, moramo nepristrasno razmotriti nastavak rata. I postoji samo jedan mogući zaključak – prekinuti to odmah.

Dogovori o vraćanju talaca kući i oslobađanju palestinskih zatvorenika do sada su prošli bolje od očekivanog. Obećanja su ispunjena, s obje strane. Čak je i pas Bella oslobođen u naizgled razumnom stanju.

Ali većina talaca još nije oslobođena. Moramo nastaviti raditi na njihovom oslobađanju sve dok se svaki od njih ne vrati kući, što će vjerojatno značiti oslobađanje svakog palestinskog zatvorenika u Izraelu. Kome je ova ideja teška za probavu, bilo bi mudro da se počne navikavati na nju.

A da bi se taoci vratili, nema potrebe nastavljati rat. Naprotiv, nastavak bi mogao osujetiti daljnja oslobađanja i čak ugroziti živote talaca. Svi će biti pušteni samo uz dogovor. A dogovori se mogu odvijati samo pod uslovima prekida vatre.

Drugi cilj Izraela nije postignut, ali vjerojatno ga se ne može postići ni pod koju zdravu cijenu. Nakon gotovo dva mjeseca borbe, Hamas je još živ i zdrav. I barem neke od njegovih snaga ostaju organizirane, kao što je bilo vidljivo tokom provedbe sporazuma o taocima.

Izraelske odbrambene snage kažu da su ubile 5.000 boraca Hamasa. Možda jesu, možda i nisu. Ali Hamasova viša komanda ostaje netaknuta, kao i dio njegove infrastrukture.

Rečeno nam je da je većina njegove infrastrukture i zapovjednih mjesta u gradu Gazi. Pa smo uništili grad. Sada nam govore da je većina toga zapravo u Khan Yunisu. A dan nakon što završimo s uništavanjem Khan Yunisa, reći će nam da je uistinu važna infrastruktura u Rafi. Zatim ćemo također ubiti Rafu, dok nam ne kažu da je Hamasovo srce koje kuca stvarno u egipatskom dijelu Rafe. Poput horizonta, ovaj će cilj biti sve dalji kad god mu se približimo.

Hamasu je zadat težak udarac. Njegova budućnost sada ovisi o svim međunarodnim sporazumima koje se postigne.

Pojas Gaze je dovoljno kažnjen, daleko više nego što zaslužuje. Njegov sjeverni dio je uništen; 20 000 njegovih sinova i kćeri je ubijeno; ubijeno je 5000 djece. Čak i ako je procjena IDF-a da je ubio 5000 boraca Hamasa tačna, razmjere su užasne. U Ukrajini bi ljudi bili zgroženi takvim razmjerama.

Je li doista dopušteno ubiti 20.000 ljudi, uključujući 5.000 djece, da bi se ubilo 5.000 boraca/terorista/ljudi uključenih u borbe/naoružanih ljudi, koliko god monstruozni bili? I bi li 100.000 civila također bilo dopustivo? Milion? “Koliko treba” uobičajeni je odgovor, a očito je nemoralan i neprihvatljiv.

Sumnjam da iko u Izraelu može doista zamisliti patnju Gaze. Ali u Izraelu sada nije vrijeme za milost prema Gazi.

Nastavak rata znači okupaciju i uništenje južne Gaze. Sada je u njoj nagurano više nego dvostruko više stanovnika Gaze nego što je ovo područje brojalo prije rata. A i prije rata bila je gusto naseljena po svjetskim standardima.

Pa gdje će svi otići? Na uništeni sjever? U prenapučeni gazanski grad Al-Mawasi? U zatvoreni Egipat? A gdje će nakon završetka rata, kada u Gazi ne bude ostao ni kamen na kamenu i neće biti drva za skupiti, nema uglja za peći, nema kruha, nema vatre, nema vode, a ostane samo pepeo, parafraziram pjesmu Moshe Tabenkina? Nemoguće je nastaviti rat bez uzimanja u obzir toga.

Također je nemoguće nastaviti rat bez razmatranja sve veće međunarodne štete koju će Izrael pretrpjeti. Više slika smrti i razaranja iz Gaze uništit će posljednje ostatke ugleda Izraela, čak i među njegovim zakletim prijateljima. Porazili bismo Hamas i izgubili svijet. Porazili bismo Hamas i postali čudovište, čak i u očima nekih naših sunarodnjaka. I šta onda?