Genocid je započeo u Biljanima: Sela oko Ključa mjesta stravičnog zločina Genocid je započeo u Biljanima: Sela oko Ključa mjesta stravičnog zločina
U šumi, na ploči masovne grobnice Lanište I, udaljenoj 12 kilometara od mjesta zločina ispisano je da je u njenoj jami dubokoj pedesetak metara... Genocid je započeo u Biljanima: Sela oko Ključa mjesta stravičnog zločina
U šumi, na ploči masovne grobnice Lanište I, udaljenoj 12 kilometara od mjesta zločina ispisano je da je u njenoj jami dubokoj pedesetak metara 1996. godine pronađeno 188 tijela ubijenih u Biljanima

Piše: Almir Terzić

Slika tada 29-godišnjeg Rufada jedina je uspomena koju Samka Čehić pokazuje sinu Dini kao sjećanje na njegovog oca ubijenog 10. jula 1992. godine u selu Biljani, smještenom petnaestak kilometara od Ključa.

Rufad je bio jedan od ukupno 258 ubijenih mještana Biljana i okolnih sela tog kobnog dana. O razmjerima zločina u selu Biljani u kojem je boravila i ekipa Anadolu Agency (AA) svjedoči i polje nišana u mjesnom šehidskom mezarju.

Među stradalim je i bijeli nišan djevojčice Amile rođene i ubijene 1992. godine, “stare” svega tri mjeseca, njenog brata Almira (1988.), majke Besime (1962.), tetke, ali i brojnih drugih ubijenih Džaferagića.

Jedan od više od dvjesto nišana je posebno karakterističan. Na njemu su sa desne strane ispisana imena muškaraca: Ahmo (1914.), Almar (1925.), Smajil (1922.), Ermin (1976.), Halid (1932.), Ragib (1924.), Fehim (1921.) i Teufik (1976.), a sa lijeve žena: Ajša (1938.), Azemina (1933.) i Esma (1960.), ukupno njih 11, svih prezimena Botonjić, zapaljenih u istoimenom zaseoku. Svi ostaci tijela zbog teške identifikacije, usljed ugljenisanosti, su sahranjeni u jednu grobnicu.

U šumi, na ploči masovne grobnice Lanište I, udaljenoj 12 kilometara od mjesta zločina ispisano je da je u njenoj jami dubokoj pedesetak metara 1996. godine pronađeno 188 tijala ubijenih u Biljanima. Neki su, prema tvrdnjama, dovođeni živi ubijani u šumi pored jame, a potom bacani u bezdan.

Na lokalitetima Lanište I, Crvena zemlja I i II, te grobnici Biljani ekshumirano je 239 tijela Bošnjaka iz Donjih Biljana, Brkića, Osmanovića, Domazeta, Džaferagića, Čehića, Mešana i Jabukovaca.

    Sud BiH je za ove zločine u martu 2005. podigao optužnicu protiv Marka Samardžije, koji je u svojstvu komandira Treće čete saničkog bataljona srpske vojske naredio i učestvovao u masakru.

Marko Samardžija je 15. oktobra 2008. osuđen na sedam godina zatvora za zločine protiv čovječnosti, a presudom su potvrđeni navodi iz optužnice o masovnim zločinima protiv bošnjačkih civila.

– Džamija zapaljena, civili privedeni- 

Ale Mulahmetović u pokolju 10. jula 1992. godine u Biljanima je izgubio sina Samira (1974.) i oca Smajila (1929.). Sina Samira pronašao je u jami masovne grobnice Lanište I kao 176. po redu.

“Moja sjećanja na taj dan su užasna. Svaki dan je sve teže. Prvih dana početka pokolja je bilo nezamislivo da se tako nešto može desiti u Biljanima, odnosno da razmjeri zločina mogu biti takvi. Premda, to smo saznali, koje su zapravo sve strahote, kada smo se vratili iz izbjeglištva. Kada smo se vratili masovna grobnica je otvorena, a moj Samir je bio 176. po redu. Identifikovali smo ga, prepoznao sam robu na njemu pošto je bila kompletna, nije bila uništena skroz. Bio je tako duboko u jami, da zrak nije dolazio, pa se mogao prepoznati, jer su dijelovi sačuvani”, priča za Anadolu Agency Ale Mulahmetović, koji je poslije zločina u Biljanima prepješačio stotinu kilometara do Bihaća.

Mnoštvo strahota, kaže Ale, su preživjeli mještani Biljana i okolnih mjesta. No, Ale, kaže da nikada, ni u snu, nisu mogli zamisliti da će se jula 1992. godine desiti tako nešto.

“Ali, eto tako je to ispalo. Dogodilo se šta se dogodilo. Puno je stradanja i zločina bilo. Biljani se po broju stanovništva u odnosu na stradale mogu porediti sa Srebrenicom”, kaže Ale.

Sve strahote oko sedamsto stanovnika Biljana i okolnih mjesta dogodile su se 10. jula 1992. Stradanja su počela u šest sati ujutro.

“Vidjeli smo da gori džamija. Vojska je naišla i kupila sve što se zadesilo vani, u kući, civile… Oni su sve odvodili. Iz zaseoka Botonjić, koji su nekoliko kilometara udaljeni od Biljana dole pokupljeni, prošli su kroz moje selo Osmanoviće, tu su pokupili one koje su našli i onda su sve doveli u Biljane. Tu, u Biljanima je bila škola. Ovo ovdje, u mezarju, su moje kolege i moji drugovi koji smo išli zajedno u školu, kao i učenici Marka Samardžije, nastavnika, koji je osuđen za zločine u Biljanima. Nisam vjerovao da to nastavnik može uraditi svojim učenicima. On je učio mene, moju braću, moje sestre i mog Samira”, kaže Mulahmetović.

Marko, priča, Ale, nije djelovao kao ekstrem do 1992. godine. Na njemu, se veli Ale, nije moglo primjetiti da bi mogao biti zločinac. Slabije su se viđali, jer je Ale bio po terenu, ali kaže, kada god je bio u Biljanima našao bi ga Ale u gostioni gdje je sjedio. Počastili bi se, priča Ale, popili kafu…

“To da se desi, to nisam mogao očekivati. U Biljane je privedeno njih 255-256 osoba. Tu su dovođeni, ispitivani. Oni koji su to činili bili su u uniformama JNA i Teritorijalne odbrane. Zapravo, bilo je različitih uniformi”, priča Ale.

On smatra da bi pravda trebala da se zadovolji koliko – toliko premda, cijeni, na ovolike žrtve, na to malo mjesto to možda, smatra, neći biti dovoljno. Govori to Ale uoči izricanja presude optuženom za ratne zločine, generalu Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću, kojem se, između ostalog, u optužnici na teret stavlja i komandna odgovornost za zločine u Biljanima.

– Zapaljeni u štali- 

“Treba da se desi da bude osuđen. Dok se ne osudi, ne dozna ko je sve počinio zločine neće biti pravde” kaže Ale.

O srazmjerima zločina na području Biljana Ale ukazuje i na slučaj Botonjića u istoimenom zaseoku.

“Oni su zapaljeni. To su većinom bile starije osobe i žene. Svaki put kada sam tu ne može, a da se ne ugleda njihov nišan. Ne mogu ni gledati pošto ih dosta poznajem. Ti su ljudi bili zatvoreni u štali i tu su zapaljeni. Razlog ne zna niko. Zapravo zna. Ali, ne zna se zašto baš te starije osobe da se njima to desi. Mlađi su privedeni u školu, kasnije pobijeni”, navodi Ale.

Nesima Avdić u Biljanima je u zločinu počinjenom 10. jula 1992. godine izgubila brata i oca.

“Izgledalo je užasno taj dan. Posebno kada imaš još djecu. Ne znaš, gledaš kada će ti doći, a svaki dan su bili tu, i odvesti dijete. Nisi imao vremena, mogućnosti da pobjegneš. Morao si čuvati djecu da ti ne odvedu, jer svaki dan oni tu dolaze nose, pljačkaju, svašta je bilo, maltretiranja”, kaže Nesima.

No, 10. juli 1992. bio je posebno stravičan. Žene i djecu odvojili su, kaže Nesima, pred trgovinu, a muškarce zatvorili u školu.

“Kada je moja mama ugledala da moj brat ide uz cestu ona je pala, onesvijestila se. Lokva je bila, jer smo je poljevali vodom. A, oni se bili poredali kod kuće uz zid i oštre noževe. Kažu meni, ja dižem majku, umivam, a oni viču: nemoj ti nju umivati sada ćemo mi nju srediti. Ko tu strahotu nije pretrpio ne zna šta je užas. Ni sada nismo dobri, pola nas pije tablete za živce. Ko god je ovdje bio. To je bila strahota. Oni sada govore, oni nisu počinili zločin. Kako nisu počinili? Ko je ovo uradio? Ne treba priča, ne treba ništa. Evo samo kada pogledaš ove nišane. A, još ko je taj dan pretrpio taj strah. I sada je još uvijek kada pričaš o tome prisutan. Kada pričam o tome, kada se prisjećam, ne mogu po cijelu noć da spavam. To te uvijek proganja”, navodi Nesima.

Žene i djecu su pustili kućama, kaže Nesima, a muškarce zadržali u školi, u Biljanima.

“Kada su ih uz put potjerali, kada smo iz moje kuće malo digli glavu da provirimo, jer ne smiješ izlaziti pošto se puca, ne možeš sve ni vidjeti, išli su tako da su im stavili ruke gore, a prate ih vojnici. Naredili su im da laju, pjevaju. To je bilo ono što su radili za starije ljude”, kaže Nesima.

U predvečerje 10. jula Nesimina djeca krenula su da polože kravi, kada su se prvi put suočili s ubijenim.

“Mama evo Omera, povikali su, ležao je ubijen uz put prije nego će ih pokupiti. Djeca su se šokirala, prestravila. Vratili su se. Bilo je strašno. Bilo je ruku po žici, prstiju. I oni nisu počinili ništa”, uzvikuje Nesima.

Jutro je bilo strašnije. Nesima kaže da je kišica padala.

“Svuda su bile crvene lokve, sve je bila krv. Cijedilo se iz kamiona nakon što su vozili ubijene koje su bagerom utovarali. Tako stanje smo ujutro našli”, prisjeća se Nesima.

– Lijekovi za smirenje – 

Pita se kako da vjeruje u pravdu kada niko još nije adekvatno osuđen za to što se dešavalo u Biljanima

“Marko je jedino osuđen za ovo, ali i njega su pustili. Kako ćeš vjerovati. Ko je još uhapšen? Nije niko. Nije to samo Marko radio. Oni su naređivali, ali nije on to sam uradio. Bilo je tu još ljudi. Najviše komšije naše odavde”, priča Nesima.

Ne znam šta bi više vjerovala, kaže Nesima, na pitanje očekuje li da optuženi za ratni zločin generaln Ratko Mladić bude proglašen krivim.

“Kada slušam šta pričaju, koja je to laž koju oni pričaju, to je strašno. To se ne može slušati. Dođe mi prvo bi onaj televizor razbila. Tu laž slušaš koju pričaju. To je nezamislivo. Oni nisu ništa uradili. Ovo se se sami ljudi poubijali. A, vidite, ne treba bolji dokaz nego ovi nišani. Nema kuće da nije jedan, dva ubijeno. Imaju Brkići kojim su stradala četiri sina i dva unuka. Sve za jedno jutro. Malo je pravde da će zadovoljiti one koji su ostali bez djece, muževa, djece što je ostala siročad. To nema adekvatne kazne. Kakva pravda? Bar da ih osude, za ovo što su uradili”, kaže Nesima.

Posebno je, veli, potresaju mezari Džaferagića, tromjesečne bebe Amile, njenog brata, majke, tetke…

“Osim Amile ima i dijete od četiri godine koje je ubijeno. Kome je to dijete učinilo išta nažao. Mi smo krivi bili zato što smo muslimani. To je jednostavno. Oni su zacrtali da to urade i tako je to i bilo”, smatra Nesima.

Samka Čehić koja je izgubila muža, bila je u vrijeme zločina trudnica.

“Bila sam trudna četiri i po mjeseca kada su mog muža odveli. Imala sam kćerku kojoj je tada bila šesta godina. Moj sin ne zna svog babu. Samo kada mu pokažem sliku onda ga vidi. Govorim mu šta je bilo i ko ga je odveo, gdje je ubijen. Vodim svoju djecu na Lanište, masovnu grobnicu, pričam, da su to što su uradili bile komšije, ko je radio, kako nam je bilo. Imam kćerku koja sada ima dvije curice i obavezno svojim unukama pričam ko im je ubio djeda, da znaju da se ne bi to zaboravilo”, priča Čehić dok uz sliku pokazuje i gornji dio lule koju je našla uz muža Rufada na osnovu koje ga je i identificirala u Centru za identifikaciju Šejkovača kod Sanskog Mosta.

Kaže da ne bi imala snage sve to još jednom preživjeti.

“Nemam snage ni za dalji život. Nije to lako. Sama biti i sve to podnositi i pričati. Ali, pričat ću sve dok god mogu, dok imam snage. Teško je to bilo preživjeti. Teško je to bilo da te ganjaju, hodaju za tobom. Ja sam bila trudna, prije sina imala sam dva spontana i to mi je bilo kritično. Pitala sam se gdje ću ja i kako roditi tu, kod njih. To mi je bilo non stop pitanje. Kada sam svom mužu rekla da sam trudna, i pitala ga šta ću ja, rekao mi je nemoj slučajno da bi šta pokušavala, to će dijete glavu sačuvati. Pomolit ćemo se Bogu pa šta bude. Nismo mislili da ćemo negdje izbjeći. Uopšte to nismo sanjali. Zato sam se i bojala kako ću tu roditi. Da li ću to dijete svoje ikada vidjeti. Čula sam da kada žena rodi da oni to dijete uzmu i zgnječe ga. Stalno sam mislila o tome. Hvala Bogu izbjegla sam i rodila sam ga u Zagrebu”, priča Samka.

– Zatočeništvo u kući – 

Ističe da pravda nije zadovoljena, te da niti jedan ratni zločinac nije osuđen doživotno.

“Oni kada pričaju, kažu nismo krivi. A, ko je onda ovo radio? Nisu se naši ljudi sami pobili. Sve smo vidjeli taj dan i znamo ko je to uradio. Bilo je i onih iz Ključa, ali to su najviše komšije Srbi radili. Nije to niko sa strane došao. Da je to bilo lako gledati, nije”, veli Samka.

Kaže kako su poslije zločina 10. jula ostali u Biljanima još neko vrijeme. Žene su bile zatočene u kući koja je pripadala Aletu Čehiću.

“U tu kuću su dolazili. Dvije su cure bile u toj kući. Izvodili su ljude po cijelu noć, a mi smo strahovali. Šta će biti sa djecom. Ja sam imala 27 godina, nisam bila stara. Bojali smo se da će biti silovanja. Ali, eto hvala dragom Bogu nije bilo”, navodi Samka.

Samka sa svojim komšijama koje su preživjele žrtve zločina u Biljanima dolazila je u Sarajevo i svjedočila u procesu koji se u Sudu BiH vodio protiv optuženog i osuđenog Marka Samardžije.

Smatra da će presuda i komandantu Vojske Republike Srpske generalu Ratku Mladiću biti slična kao što su bile i druge.

“Mislim kao što su i drugim bile da će tako biti i za Mladića. Šta je radio Marko Samardžija i njega nisu osudili što smo mi zahtijevali doživotno. Pa šta je Marko Adamović radio u Prhovu, pa nije doživotno osuđen. A, mi to hoćemo doživotno da budu osuđeni. To neće u sudu, tako da će i njemu, Mladiću, isto tako biti. On kaže da je bolestan. Svi smo mi bolesni. Svi smo mi nervno oboljeli. Niko oca moga Dine ne može zamijeniti. Da je to lako, nije. On kada dođe gleda sliku. A, drugi imaju svog babu i oni nisu krivi, a naša djeca nemaju babu i ništa. Ja sam svojoj djeci i otac i mati. Šta mogu, ništa. Nije nam lako”, priča Samka.

Zločine i zatočeništvo u Biljanima preživjela je i Munevera Zukanović sa svoje tada četiri maloljetne kćeri. Muža su joj ubili.

“Bilo je strašno, ne može strašnije. Ličilo je na pakao. Ne znam da išta može biti gore. Ne daj Bože više ni jednoj generaciji da doživi. Uvijek to kažem. Bila sam sa četiri maloljetne kćerke. Bili smo pred trgovinom. Muža su mi odveli u školu, s ostalim komšijama. Sve je trajalo od šest ujutro do pola 12. Počeli su paliti. Ne mogu reći da su tu ubijali, ali su vodili ljude”, kaže Munevera.

Tu, pred trgovinom, bili su do pola 12. Pred njima, su kaže, oštrili noževe i govorili “klat ćemo ih”.

“Neki su vikali, nemojte oštriti, bolje sa tupim. Svašta smo se nagledali. Donijeli su iz džamije zastavu, zapalili je. Takmičili su se ko će više zapaliti. Krištali su, smijali se. A, mi crkajemo. Nismo smatrali da ćemo preživjeti. Kada su nas pustili da idemo, rekli su nam nemojte stajati, pričati. Mi smo ušli ovdje u ulicu, vidjela sam puca se. Gledam kada će metak pred kuću i pobiti djecu. Bili smo u kući kod komšija do navečer. Rekli su nam, mi smo stoku pustili, nemojte izlaziti, sve je obezbjeđeno. Ali, bilo je drugačije”, navodi Munevera.

– Strahote zapisane u svesci- 

Doveli su ih, kaže, u kuću, sav komšiluk, djecu.

“Bio je tu jedan koji je rekao da je iz Sarajeva, Beograda. Poslije smo čuli da je iz Humića, kod Prhova. Zvao se Željko. Iz jedne srpske kuće ovdje blizu bio je i jedan Dragan. Zatvorili su drvene kapke. Čuvali su nas. A, oni su u to vrijeme, kada smo bili tu, kupili ljude u kamion i vozili u te grobnice, bacali”, kaže Munevera.

Kaže da nije vjerovala da će preživjeti. Uvijek joj je, navodi, to u glavi. Šok ostaje, kaže Munevera, kao trajna posljedica.

“Kćerke, njih tri sjećaju se svega. Jedna je bila sedmi, druga šesti, a treća treći razred. Najmlađa je bila prvi razed. Kaže mi ‘mama, ja se tate slabo sjećam, jedino po vašim pričama i slikama’. Već dijete gubi to. Bili smo pet godina u Njemačkoj i ja nju uvijek podsjećam i pitam, ali kaže – ja se slabo sjećam. Uvijek su bile povrijeđene kada bi se o tome govorilo. Najstarija ima cijelu svesku, šta je preživjela. Voljela bi, kaže, da jednom sve pokažem”, priča Munevera.

Kada je u pitanju pravda, kaže Munevera, ne može se reći da je zadovoljena.

“Niko nije optužen ni kako treba. Išli smo na dva suđenja u Sarajevu. Marko je osuđen nešto, neko priča da je umro. Nisam vjerovala da ću preživjeti ni sama. Ali, otišli smo Travnik, pa za Hrvatsku. U Puli smo bili do 1993., vratili se, pa otišli za Njemačku. Da sam znala da mi je muž ubijen odmah, ne znam da bih preživjela. Trebalo je razmisliti, četvero djece, šta ćeš, kuda? Četiri njih i ja peta. Kome ćeš doći u goste? Nismo mi vjerovali da će nas neke zemlje primiti i nešto”, priča Munevera.

Iako se život vratio u Biljane, brojni izbjegli i raseljeni i dalje se nalaze razasuti širom svijeta.

  Akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.