Gaza – ta ponosna arapska mučenica
Građanski ratovi u arapskom svijetu svakog jutra pune naslovnice novina. Grupa Islamska država (donedavno Islamska država Irak i Levant) likvidira neistomišljenike i približava se Bagdadu, nakon što su pali Mosul i Tikrit. Šiitska grupa Houthi je na samim vratima Sana’e. Prethodno je zauzela Imran. U Libiji: Bengazi protiv Tripolija. U alžirskom gradu Ghardaia sukobili su se Arapi i Berberi.
U Egiptu vlasti vode kampanju protiv Muslimanske braće i političkog islama. Smrtne kazne za više od 1.000 osoba. Zatvorenih gotovo 16.000. Vlasti u Tunisu pokušavaju opkoliti uporišta selefija, na čijoj zastavi piše “Ansar al-Sharia” (Pomagači šerijata). Al-Kaida je ispalila projektile na grad Arar na sjeveru Saudijske Arabije. BBC je procijenio da je broj zatvorenika u Saudijskoj Arabiji skoro 20.000. U Ujedinjenim Arapskim Emiratima se sudi 90 aktivista, a nekoliko desetina blogera bi moglo biti uhapšeno. U Libanu svako malo neka eksplozija. U Bahreinu sukob šiita s Vladom.
Ratovi svih protiv svih… Razlozi: političke, etničke i sektaške prirode. Zajedničko im je to da se u svim slučajevima radi o građanskim i bratoubilačkim ratovima u arapskom svijetu.
Saudijska Arabija i Emirati predvode kampanju zaljevskih zemalja protiv Arapskog proljeća. Sirijski režim pobunjenike zasipa buradima napunjenim eksplozivom. Broj mrtvih u zatvorima svaki dan je sve veći. Na pomolu je rat između šiita i sunita, Arapa i Kurda. U Darfuru plemenski sukobi. Tajni sukob Saudijske Arabije i Emirata s Katarom… Ratovi svih protiv svih… Razlozi: političke, etničke i sektaške prirode. Zajedničko im je to da se u svim slučajevima radi o građanskim i bratoubilačkim ratovima u arapskom svijetu.
Krvnik i žrtva, ubica i ubijeni, pobjednik i poraženi – svi su Arapi. Te ratove su pokrenule neke privremene računice i apsurdni antagonizmi. Nema tu nikakvih strateških pomaka, niti bilo čega historijski značajnog. Sudionici su arapske zemlje i njihovi vladari, vojske, intelektualci, naftna i druga bogatstva, njihovi mediji i njihova historija. Sve to je podređeno jednom cilju – eliminaciji drugog. A budući da ovdje drugi predstavlja ni manje ni više nego brata, ovi ratovi bi se mogli nazvati arapskim bratoubilačkim ratovima.
Ko su prijatelji, a ko neprijatelji
Zbog svih tih tragičnih sukoba jedva i čujemo vijesti o sukobu s pravim neprijateljem arapskog svijeta, koji predstavlja najveću prijetnju njegovoj sigurnosti, egzistenciji i budućnosti, a koji ne zazire od bilo kakvog oblika terorizma. Arapski svijet je napustio svoju historijsku borbu protiv istinskog neprijatelja, okrenuo joj leđa i posvetio se svojim apsurdnim i izmišljenim sukobima.
I ne samo to, nego je trpio kampanje ispiranja mozga, u kojima je historijski neprijatelj predstavljan kao prijatelj i ortak; u jednoj fazi promoviran i hvaljen zbog svog neprijateljstva prema Iranu i šiitima, a u drugoj zbog borbe protiv terorizma. Ni tu nije bio kraj apsurdu. Neki arapski režimi otvoreno su pokazivali lojalnost Izraelcima i protivljenje Palestincima. Prve su hvalili, a druge kritizirali.
U svoj toj političkoj dezorijentiranosti i medijskoj propagandi Gaza se pojavljuje kao jedan začuđujući izuzetak, kod kojeg nije zatajio kompas. Nije važno da li je to bio njen izbor ili nužnost koja joj je nametnuta, Gaza, taj opkoljeni i iscrpljeni pojas, nosi sav teret kojeg su se odrekli arapski režimi sa svojim vojskama i bogatstvima. Gaza je dobila ulogu da Arapima predoči istinu i u njima probudi savjest. Ona je krvlju svojih sinova i suzama svojih kćeri ispisala jedno poglavlje historije i postala “arapska mučenica”.
Znala je Gaza da se istinski mir može postići samo onda kada okupator ode. Gaza je, zbog toga što je imala tu ispravnu viziju, bila izložena opsadi, invaziji, izgladnjivanju, razaranju i istrebljivanju.
Kada se govori o ulozi Hamasa u Gazi ne treba zaboraviti ni ostale ništa manje značajne frakcije, poput Islamskog džihada, Narodnog fronta i drugih, koji su se u borili u prvim redovima i branili imovinu i čast svog naroda. Gaza se sve vrijeme držala ispravne vizije i znala da je pravi neprijatelj Izrael, a istinski terorizam ono što radi okupator – od silovanja do gradnje ilegalnih naselja. Znala je Gaza da se istinski mir može postići samo onda kada okupator ode. Gaza je, zbog toga što je imala tu ispravnu viziju, bila izložena opsadi, invaziji, izgladnjivanju, razaranju i istrebljivanju. Nisu Gazu samo boljele rane koje joj je nanio neprijatelj, nego i klevete i nepravde njene braće Arapa.
Ipak, stanovnici Gaze su nastavili golim prsima dočekivati neprijateljske rakete, a leđima udarce svojih bližih i daljih arapskih susjeda. I pored svega toga, Gaza nije slomljena. Nije poklekla 2008/2009, a ni 2012. godine. Godine 2014. se ponavlja agresija. Svaki put je Gaza bila razorena. Potekli bi potoci krvi, ali se Gaza nije predavala. Ovaj put je otišla i dalje od toga i odlučila uzvratiti na granatiranje granatiranjem, na užas užasom.
Borbe i pod zemljom
Trenutni sukob u Gazi će ostati upamćen po dvije stvari. Prvo: Rakete Hamasa i Islamskog džihada premašile su dosadašnje granice i prvi put stigle do Tel Aviva, Haife, Jerusalema i drugih gradova. Drugo: Samsonova opcija (Samson Option), za koju su Izraelci smatrali da može spriječiti bilo koji napad, nije se pokazala takvom, budući da nije odvratila snage palestinskog otpora da ispaljuju projektile, pa čak i na one lokacije za koje su Izraelci mislili da su nedostižne. Istina, Gazom vladaju strah i teror, ali su palestinske rakete prouzrokovale strah i kod Izraelaca.
Zanimljivo je i to da se ovaj put dio borbe vodi i pod zemljom. Snage palestinskog otpora su uspostavile mrežu tunela, što im omogućava ispaljivanje raketa iz lokacija koje nisu vidljive iz aviona. Te rakete, pored južnih, sada pogađaju sjeverne i centralne dijelove Izraela, u kojima se svako malo uključuju sirene za uzbunu. To je izazvalo bijes izraelskih zvaničnika, a hiljade Izraelaca natjeralo u skloništa.
Prema pisanju lista Al-Hayat, grupa komandosa brigada Ezzedine al-Qassam stradala je ranije ovog mjeseca nakon žestokog sukoba s izraelskim vojnicima u bazi Zikim u blizini Ashkelona. Grupa se sastojala od tri člana, koji su Sredozemnim morem otplivali do baze, uprkos tome što oko obale Pojasa Gaze patroliraju desetine izraelskih ratnih čamaca. Brigade Ezzedine al-Qassam su, koristeći tunele, raznijele vojno postrojenje zaduženo za čuvanje prelaza Karem Shalom, na kojem je zarobljen izraelski vojnik Gilad Shalit 25. juna 2006. godine.
Izraelski centar za borbu protiv elektronskih napada na Univerzitetu u Tel Avivu je objavio da Izrael dnevno pretrpi skoro milion elektronskih napada od kako je intenzivirana agresija na Gazu, te da se broj tih napada povećao za 90 posto.
Brigade Al-Qassam, vojno krilo pokreta Hamas, objavile su da posjeduju nove rakete, među kojima i one tipa J-80, koje su naziv dobile po Ahmadu Jabariju, bivšem komandantu brigada, a kojeg su Izraelci ubili 14. novembra 2012. godine i čije je ubistvo tada pokrenulo rat, kao i rakete tipa R-160 i M-302, proizvedene u Siriji. Al-Quds brigade, vojno krilo pokreta Džihad, otkrile su da posjeduju rakete Buraq-70 i raketni bacač koji se montira na kamion i ispaljuje 15 raketa u 10 sekundi.
I dok su Palestinci na terenu pokazivali postojanost i otpornost, arapski i drugi aktivisti na internetu su pokrenuli “milion napada” na zvanične izraelske institucije. Izraelski centar za borbu protiv elektronskih napada na Univerzitetu u Tel Avivu je objavio da Izrael dnevno pretrpi skoro milion elektronskih napada od kako je intenzivirana agresija na Gazu, te da se broj tih napada povećao za 90 posto. U izvještajima koje su emitirali izraelski mediji prikazano je kako hiljade Izraelaca napuštaju Tel Aviv zbog straha od raketa iz Gaze. Izraelski portal Walla je naveo de je gotovo 6.000 Jevreja evakuirano iz jednog naselja u blizini Jerusalema.
Egipat koji ne poznajemo
Medijski izvještaji govore da je Izrael do trenutka pisanja ovih redova izveo više od 1.100 zračnih napada na Gazu i da je na njeno stanovništvo sasuo više od 5.000 tona eksploziva. To nas ne treba čuditi. Gaza je to morala očekivati od onog trenutka kada je izabrala otpor, odlučila postati uporište za borbu protiv neprijatelja i pribavila vojne opreme koliko je bila u mogućnosti. Nema sumnje da je Izrael, s obzirom na vojne kapacitete, u stanju zbrisati Gazu sa lica zemlje. Međutim, poruka koju su snage palestinskog otpora poslale je da ni neprijatelj neće proći bez posljedica, ukoliko se to desi. Najvjerovatnije je da se Izrael dvoumio o pokretanju kopnenog napada upravo iz tog razloga.
Još je prerano govoriti o mogućem ishodu agresije, ali postoje neke naznake na osnovu onog što se već desilo. Sigurno je da je otpor izraelskom masakru podigao moral i duh Palestinaca, iako su skupo platili taj otpor. Rakete su vratile duh palestinskom narodu, ali i kredibilitet Hamasu, koji je bio pod prijetnjama i političkim pritiskom. One su, također, potvrdile snagu Islamskog džihada i pokazale u kojoj mjeri se taj pokret drži svojih stajališta i političke vizije.
Reakcije arapskih režima su sramotne i izazivaju tugu. U brojnim svjetskim gradovima su održane demonstracije. Samo arapski svijet šuti i posmatra.
Izrael je u prethodnim agresijama na Gazu koliko-toliko vodio računa o reakcijama arapskog svijeta, a svojom kontrolom nad okupiranim teritorijama je u bio u potpunosti zadovoljan. Sada se situacija promijenila. Izrael je zadovoljan reakcijama arapskih režima, ali ga situacija u Palestini zabrinjava, kako vojne operacije koje izvode snage otpora, tako i mogućnost treće intifade, koju nakon ovih događaja ne treba isključiti kao mogućnost, naročito na Zapadnoj obali.
S druge strane, moramo primijetiti da su reakcije arapskih režima sramotne i izazivaju tugu. U brojnim svjetskim gradovima su održane demonstracije. Samo arapski svijet šuti i posmatra. Mnogi su pohitali da pruže pomoć. Nažalost, egipatski sindikati, koji su prethodno igrali važnu ulogu u pružanju pomoći, ovaj put su se uklopili u egipatsku ulogu nijemog posmatrača.
Ni to nije najgora stvar. Najgore je to što je odsustvo reakcije odraz određene političke tendencije u Egiptu, koja ne predstavlja Egipat koji poznajemo i Egipat kakav želimo. Ono što nas najviše brine je činjenica da je Egipat izgubio ulogu koju je kroz historiju imao. Pri tome ne mislimo na trenutni rat i neučestvovanje u odbrani Gaze. Očekivanja su postala mnogo skromnija. Kad bismo makar mogli biti toliko racionalni da razlikujemo historijskog neprijatelja od brata i ponos od stida.
Piše: Fahmi Huwaidi
Al Jazeera Balkans
