Fuad Ohranović: Identitet Bošnjaka treba se graditi na srednjovjekovlju
Mr. sci. Fuad Ohranović rođen je 1985. godine u Višegradu. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu i magistrirao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za historiju. U Historijskom arhivu Sarajevo uposlen je od 2009. godine. Objavljivao je radove iz historije i arhivistike u domaćim naučnim i stručnim časopisima, te analize i članke u dnevnim, sedmičnim i mjesečnim novinama i časopisima. Povodom Dana nezavisnosti BiH za Stav govori o važnosti Arhiva za državu te prijeporima historiografije na prostorima BiH kroz njenu dugu historiju.
STAV: Dolaskom na mjesto direktora, zatekao Vas je akutni problem Historijskog arhiva, urušavanje depoa u kojem se nalazi 90% arhivske građe neprocjenjive vrijednosti. Je li rješenje na vidiku?
OHRANOVIĆ: Na poziciju direktora došao sam svjestan dugogodišnjeg problema koji Historijski arhiv Sarajevo ima sa zgradom depoa, te sam u svom programu rada jasno naglasio da je fokus u ovom mandatu rješavanje tog gorućeg i akutnog problema. S obzirom na to da sam uposlenik Arhiva od 2009. godine, vrlo sam dobro upoznat s cijelom genezom problema. Mi smo u budžetu za prošlu godinu imali određena sredstva kojim bi se mogla nastaviti postepena sanacija te zgrade, ali, nažalost, ne dovoljno da se problem u cjelini riješi. Dodatne komplikacije izazvane su slijeganjem temelja na jednom krilu zgrade depoa Arhiva koja je izgrađena davne 1913. godine. Ta situacija desila se tokom ljeta 2016. godine, što je kod nas izazvalo strahove šta će se dešavati tokom jeseni i zime. Hvala Bogu, nije bilo dodatnog tonjenja objekta, što opet ne znači da je opasnost prošla. Ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Mirvad Kurić posjetio je naš depo sredinom septembra 2016. godine, te obećao pomoći u traženju rješenja. Ministar je bio zapanjen teškim uvjetima u kojim se čuva naša arhivska građa. U 2017. godini se nadamo nekom raspletu događaja kada su u pitanju naši smještajni kapaciteti, te posljednjih mjeseci s resornim Ministarstvom kulture i sporta Kantona Sarajevo tražimo rješenja. Moram također kazati da bismo, i bez ovih problema, s objektom morali tražiti neko dugoročno rješenje jer su naši kapaciteti jednostavno popunjeni. Po Zakonu smo dužni preuzimati arhivsku građu koja nastaje na području Kantona Sarajevo, ali je nemamo gdje smjestiti.
STAV: Zgrada depoa ima također problem s vlasništvom. Možemo li očekivati u budućnosti neku odluku o iseljenju, kao što je to bilo s Institutom za historiju?
OHRANOVIĆ: Zgrada depoa u Čadordžinoj ulici odlukom je Skupštine Grada Sarajeva 1989. godine dodijeljena Arhivu na korištenje. Vlasnik te zgrade naš je osnivač – Kanton Sarajevo. Zgrada je izgrađena 1913. godine kao Gajretov vakufski dom za jetime (siročad). Nekad je kasnije zgrada nacionalizacijom oteta vakufu. Mi imamo određene upite i inicijative od strane Islamske Zajednice u BiH da se taj objekt njima vrati, što dodatno usložnjava cijelu situaciju. Također, mi trenutno koristimo tri objekta – razgovor vodimo u našoj upravnoj zgradi u Alipašinoj ulici, koja nam je dodijeljena nakon što smo se par godina nakon Daytona morali iseliti iz zgrade koju danas koristi Bošnjački institut i koja je gabaritima bila puno veća nego što je ova danas u Alipašinoj ulici. U Alipašinoj ulici smještena je većina naših uposlenika i u toj se zgradi najvećim dijelom sređuje i obrađuje arhivska građa. Tu se nalazi naša šalter‑sala za rad sa strankama i čitaonica za korisnike naše arhivske i bibliotečke građe. Kroz našu upravnu zgradu godišnje prođe preko 2.000 stranaka, fizičkih i pravnih lica koja ostvaruju određena prava kroz naše dokumente, te prosječno oko 100 istraživača koji pišu svoje naučne i istraživačke radove na bazi naše arhivske i bibliotečke građe. Tu su i dva naša depoa, u Čadordžinoj i Ferhadiji, sa svim pratećim problemima. I depo u Ferhadiji zbog vlage u zidovima mora proći određenu rekonstrukciju ako mislimo sačuvati arhivsku građu. Dakle, naša arhivska građa i uposlenici nalaze se na tri mjesta, od kojih su uvjeti zadovoljavajući jedino u upravnoj zgradi u Alipašinoj. Jasno je kao dan, situacija se mora riješiti jer smo u opasnosti da za 10-15 godina ostanemo bez ovog blaga koje čuvamo. Dokumenti će jednostavno u takvim uvjetima biti uništeni. Da se vratim na posljednji dio pitanja, za razliku od Instituta za historiju, mi nemamo problem da nas neko tjera iz naših objekata, ali imamo problem da zbog nemogućnosti održavanja jedne stogodišnje zgrade moramo tražiti nekog selameta.
Opširnije na portalu Stav.ba.
