Film Poruka – Remek-djelo pogrdno prevedeno Pod zastavom Muhammeda
Poruka: Neprevaziđeno filmsko remek-djelo o objavi Kur’ana pogrdno prevedeno
U 1440. hidžretskoj godini i 21. stoljeću, kada mnogi muslimani još traže put koji im je propisan objavom Kur’ana i dok se nekontrolirano širi virus mržnje prema islamu i prolijevaju potoci krvi u lažnim “džihadima”, film Poruka (The Message) može poslužiti kao podsjetnik na konačnu istinu o islamskoj religiji, njenom značenju i prirodi milostivosti i čistoće. Upravo je ovaj film konačno, 42 godine poslije premijere u Americi i Evropi, uvršten na repertoare kina širom Bliskog istoka, nakon što su odbačene sve lažne glasine i neutemeljeni religijski prigovori da je u njemu poslanik Muhammed, a. s., prikazan suprotno vjerskim zakonima. Snimljen u dvjema verzijama, na arapskom i engleskom jeziku, s nominacijom za Oskara za najbolju originalnu muzičku numeru Mauricea Jarrea te visokom ocjenom 8,2 na najpopularnijoj filmskoj internet-stranici (IMDb), ovaj ambiciozni, spektakularni historijski ep nikada nije bio potrebniji muslimanima i aktuelniji u današnjem svijetu laži i obmane.
“POD ZASTAVOM MUHAMMEDA” POGRDAN JE PRIJEVOD
Riječ je, dakle, o ostvarenju iz 1976. godine, koje je zbog distribucijske uvjetovanosti na ovdašnjim prostorima pogrdno prevedeno Pod zastavom Muhammeda, što narušava samu ideju filma, ali i islamsku anikonističku tradiciju te univerzalnu filmsku priču o širenju mira, poštovanja i ljubavi obilježava “zastavom” i tako je ograničava u njenom humanističkom i duhovnom značenju. Nasuprot toga, originalni naslov Poruka precizno i direktno definira istinsku “poruku” islama koju je poslanik Muhammed, a. s., primio od Allaha, dž. š., i nastavio dijeliti s ostatkom čovječanstva, a čija čistoća i beskonačna pravednost ne dozvoljava označavanje bilo kakvim zastavama.
Dok se većina filmova o kršćanstvu i Isusu Kristu koristi subjektivnim i prilagođenim interpretacijama historije, Porukazapočinje telopom u kojem naučnici i historičari islama Univerziteta Al-Azhar iz Kaira i Vrhovni šiijski kongres iz Libanona potvrđuju njegovu tačnost i vjerodostojnost. Prije toga, u prologu, trojica glasnika Muhammeda dolaze iz planina pustinje na konjima, kako bi Herakliju, bizantskom caru, i Kisri, perzijskom caru, prenijeli Poslanikovu poruku. “U ime Allaha, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog, Muhammed, s. a. v. s., Allahov poslanik, pozdravlja Heraklija, bizantskog cara! Neka je spas za onoga koji slijedi pravi put! Čujte Allahove riječi! Ja sam Allahov poslanik, nosim ljudima Allahovu riječ! Prihvatite islam da biste bili spašeni!”, čita glasnik poruku Muhammeda, s. a. v. s., na što Heraklije odgovara: “Tako je bilo i kada je Ivan Krstitelj došao kralju Herodu plačući o spašenju?!”, te postavlja pitanje: “Ko mu je dao to ovlaštenje?” Na čitanje iste poruke, vladar Perzije kaže: “Dolaziš iz pustinje smrdeći na deve i koze i govoriš caru kome se mora klanjati?!”, što još tada, i prije samog dolaska islama, nagovještava ne samo vječiti stereotipni pogled na ovu religiju i njene pristalice već i duboku mržnju o čijem se konačnom ishodištu svjedoči danas, u 21. stoljeću.
Radnja filma počinje u Meki 610. godine n. e., odnosno “600 godina nakon smrti Isaa, a. s., kad Evropa tone u mrak srednjeg vijeka i sve stare civilizacije propadaju”: “Muhammed, s. a. v. s., rođen je u Meki, u Saudijskoj Arabiji. Meka je tada bila bogat trgovački grad pod vodstvom trgovaca čije se bogatstvo uvećavalo monopolom nad božanstvima i bogomoljama. Svake godine, za vrijeme Velikog sajma, pustinjski sveštenici su donosili svoje idole i bogove pod okrilje Kabe. Kaba, nekoć najčasnije mjesto Ibrahima, a. s., sada je postala kućom idola, s 360 raznih bogova!”, iznosi narator u uvodnom monologu. Kako je prethodno najavljeno u telopu, zbog poštovanja islamske tradicije, u kojoj se smatra da bi prikazivanje lika Allahovog Poslanika narušilo izvorno poimanje Njegove poruke, režiser se u filmu odriče tjelesnog prikaza Muhammeda, s. a. v. s., što, iako ispočetka djeluje pogubno za filmski jezik, naposljetku dobiva svoj idejni umjetnički smisao.
Tokom ugošćavanja idolopoklonika iz Kabe, iz grupe mještana, koji poput publike prisustvuju njihovom dočeku, jedva primjetno, izdvoji se muškarac bez lica: “Ko je onaj čovjek koji mi zagleda u dušu?! Nosite me odavde”, kaže jedan od idolopoklonika dok predaje ikonu svog “boga” Abu Lahabu (Wolfe Morris), jednom od najglasnijih protivnika islama. Uskoro će ova uvjetovanost u formi biti iskorištena kao svojevrsno izražajno sredstvo u režiserskom konceptu u kojem će se ostali likovi obraćati poslaniku Muhammedu, s. a. v. s., gledajući u kameru, dok će njegov pogled predstavljati njeno kretanje. S ovim postupkom režiser gradi ideju da lik i djelo Allahovog Poslanika nisu ograničeni na tjelesnost, već da je on sveprisutan i da njegove riječi žive u svakom čovjeku koji je prihvatio objavu Kur’ana kao konačnu istinu. Tako je i gledaocima omogućeno poistovjećenje s borbom koju je vodio Muhammed, s. a. v. s., dok je cijeli svijet bio nasuprot njega i Poruke koju je primio od Allaha dž. š.
RAZBIJANJE STEREOTIPA O ZAOSTALOM ISLAMU
Postepeno širenje Poslanikove spoznaje režiser upotpunjuje svjedočanstvima prisutnih, kao što je ono Zejda ibn Harisa (Damien Thomas), koji je i sam prisustvovao obraćanju meleka Džibrila Muhammedu, s. a. v. s. “Ko zna je li to bio Džibril!? Možda je to bio samo san!”, upita Abu‑Talib (André Morell) posinka Muhammeda, s. a. v. s. “Kad je Muhammed silazio s planine, jasno je vidio Džibrila u ljudskom obliku kako stoji na horizontu. Gdje god je pogledao, svuda ga je vidio! Džibril mu se ponovno obrati: ‘Ja sam Džibril, a ti si, Muhammede, Allahov poslanik.’” Prije toga, režiser Akkad u mraku pustinjskih planina, uz pomoć glasa naratora, prezentira prve Džibrilove riječi, upućene posljednjem Allahovom poslaniku: “Muhammede, čitaj! U ime Gospodara tvoga koji stvara, koji je stvorio čovjeka od zakvačka, koji čovjeka podučava onome što ne zna. Čitaj!” Ovaj trenutak u kojem je posebno izdvojena riječ čitaj kao prva upućena svim sljedbenicima islamske religije, s jedne strane, vizualno podsjeća muslimane širom svijeta da im je čitanje propisano kao sunnet, dok, s druge, razbija sve stereotipe Zapada o “zaostalom” islamu koji se odriče nauke i obrazovanja.
U nastavku filma uslijedit će pobuna protiv Muhammeda, s. a. v. s., i njegovih “opasnih” ideja koje će umnogome poremetiti tadašnji nemoralni život u Meki, koji je podrazumijevao robovlasništvo, rasizam, seksizam i pretjerani tjelesni užitak u materijalnim blagodatima. “Opasne ideje”, upita u filmu Ammar ibn Jasir, jedan od prvih Poslanikovih sljedbenika (Garrick Hagon), svog oca Jasira, nakon što nehotično razbije statuu “boga” od gline, koji je, prema riječima njegove majke, “uvijek pomagao njegovoj porodici”, te nastavi: “To da niko ne smije gladovati, da bogati ne smiju iskorištavati siromašne, da jaki ne smiju mučiti slabije, to su opasne ideje?! Da djevojke ne treba tjerati u brak, nego da moraju imati pravo izbora! Muhammed vas uči da je rob jednak gospodaru. Zar je Bilal, crnac kojeg sam kupio, jednak meni!?”, bit će kasnije upitan Ammar s podsmijehom, na što će on odgovoriti: “Da! Muhammed kaže da su pred Allahom svi ljudi isti, kao zupci na češlju.”
Daljnji narativ filma razvija se u Medini, u koju je Muhammed, s. a. v. s., bio primoran pobjeći sa svojim pristalicama, a gdje zatim gradi prvu džamiju s Bilalom ibn Rebbahom (Johnny Sekka) kao prvim mujezinom. “Nešto nedostaje… Možda, zvono da pozove ljude? Ne. Krišćani koriste zvono. Ili truba kao u Jerusalemu? Ili rog kao u Židova? Bubanj? Ne, on znači krv. Zašto ne ljudski glas? To je sanjao Omer ibn Hatab. Probaj ti, Bilale! Da! Ti imaš jak glas”, raspravlja Hamza, zaštitnik Božijeg Poslanika, s. a. v. a., (Anthony Quinn) s ostalom “braćom” i u konstantnom Muhammedovom prisustvu. Upravo je ljudski glas kroz stoljeća razdvajao poziv na molitvu u islamu od onih u ostalim religijama, te uklanjajući tehničkog posrednika namaz približavao čovjeku, a čovjeka svom Gospodaru. Danas poziv na namaz sve češće dolazi od unaprijed snimljenog ezana, što u poređenju sa završnom scenom u kojoj se Bilal penje na Kabu i “poziva” mnogobrojne muslimane, a od čijeg se glasa i riječi koje izgovara ježi koža i podrhtava srce, udaljava vjernika od njegovog Stvoritelja i služenje Njemu pretvara u ustaljenu naviku.
MOST IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA
Posebno važan segment u filmu Mustafe Akkada predstavljaju scene Bitke na Bedru i Bitke na Uhudu, koje su snimljene krajnje realistično, uvjerljivo i na tragu onih u kultnom historijskom spektaklu Ben-Hur iz 1959. godine, kada nisu postojali današnji specijalni efekti i kada je historija oživljavala na filmskoj traci u svom izvornom obliku. Spomenute bitke, u kojima su muslimani bili primorani da brane čast svoje religije i posežu za mačem kako bi sačuvali mir, definiraju svu ponositost, pravednost i hrabrost prvobitnih islamskih ratnika i predstavljaju apsolutnu suprotnost današnjim samoprozvanim “džihadistima” koji pozivaju na rat, osvetu i ubijanje nedužnih. “Moramo se braniti! Ti si Allahov poslanik! Ako nas muče i pljačkaju, a mi šutimo, onda smo jadni. Njih vodi pohlepa, a nas Allah i ti. Znam da mrziš mač, ali mi se moramo boriti!”, kaže Hamza u emitovnoj, dramatičnoj i krajnje uvjerljivoj glumačkoj izvedbi Anthonyja Quinna, obraćajući se Muhammedu, s. a. v. s., a gledajući direktno u kameru.
“Snimio sam ovaj film kao musliman sa Zapada čija je dužnost da kaže istinu o islamu, o kojem se tako malo zna. Želio sam ispričati priču koja će izgraditi most između Istoka i Zapada”, rekao je svojevremeno režiser filma Mustafa Akkad, musliman koji je u SAD doputovao samo s “200 dolara u jednom džepu i Kur’anom u drugom”. Film Poruka predstavlja upravo umjetnički “most” čija autentičnost sadržaja, univerzalnost forme i bezvremenost “poruke” povezuje Zapad s Istokom te približava međusobno muslimane koji samo tragaju za svijetom u kojem njihova srca kucaju jednako i ravnopravno s ostalima. U konačnici, on vraća u period kada se jedna religija prihvatala iz ljubavi, a ne silom, kada su se vjernici grlili nakon obavljanja molitve i kada je čovjek definitivno odlučio da bude duhovno biće koje razlikuje dobro od zla.
Stav.ba
