Film o Edinu Salahareviću: Umjesto u NB, karijeru je okončao u logoru Sušica
Piše: Alma ARNAUTOVIĆ
Proteklih dana u Vlasenici snimljeni su posljednji kadrovi dokumentarnog filma Kuće koje plaču, koji je režirao poznati bosanskohercegovački glumac Emir Hadžihafizbegović. Film govori o fantastičnom uspjehu i sportskim potencijalima košarkaša Edina Salaharevića, koji je u devetnaestoj godini s ocem Muhamedom odveden u vlasenički logor Sušica, nakon čega je mučki ubijen, a njegovi su posmrtni ostaci pronađeni u više masovnih grobnica.
Edin Salaharević bio je jedan od najperspektivnijih mladih košarkaša ovog dijela Evrope, a u junu 1992. godine trebao se priključiti reprezentaciji tadašnje Jugoslavije. No, dva mjeseca prije početka priprema, Edin, koji je igrao u tuzlanskoj “Sloboda Diti”, odlučio je otići u rodnu Vlasenicu, da s roditeljima, bratom i amidžom provede Bajram.
BEZUSPJEŠNO IZVLAČENJE IZ VLASENICE
Iako je atmosfera naslućivala na opasnost i zlo jer su u Bijeljini i Zvorniku već pale prve civilne žrtve, Edin je, prisjećaju se njegovi prijatelji i rodbina, govorio da njega u Vlasenici svi znaju i da mu niko neće ništa jer znaju da nikome ništa nije nažao učinio.
Nakon što su pripadnici policije iz Milića 16. maja 1992. godine u obližnjem selu Zaklopača izvršili pokolj, ubivši svakog na koga su naišli, Bošnjaci Vlasenice bili su i više nego uznemireni i odlučni u namjeri da napuste svoju čaršiju. Među njima su bili i Salaharevići, a u pokušaju da uđe u autobus za deportaciju, upravo su prijatelji srpske nacionalnosti spriječili Edina. Bili su to oni isti koje je Edin dovodio na utakmice u Tuzlu, kojima je slao sportske časopise, dresove…
Uslijedila su četiri mjeseca kućnog pritvora, maltretiranja, straha i napetosti, te poruke osuđenog ratnog zločinca Predraga Bastaha zvanog Car da nijedan član porodice Salaharević neće ostati živ.
Pored doma Salaharevića nalazila se kuća u kojoj su vršena brutalna silovanja i premlaćivanja djevojčica, djevojaka i žena bošnjačke nacionalnosti. Iz te, ali i drugih kuća, stalno su se mogli čuti plač, jezivi urlici, molbe i vriska koja je ledila krv u žilama.
Pljačke, ubistva, premlaćivanja “za opomenu drugima” postali su dio svakodnevice vlaseničkih Bošnjaka, a komšijama Srbima bila je “čast” zločincima prijaviti svaku “sumnjivu pojavu”, poput one da su vidjeli da je u nekoj bošnjačkoj kući navečer gorjela svijeća, da su taj i taj dan držali otvoren prozor, da dva dana nisu izašli u avliju itd.
U međuvremenu predstavnici “Slobode”, ali i jugoslavenskog košarkaškog saveza, kao i nekih beogradskih klubova, bezuspješno su pokušavali izvući Edina iz Vlasenice. Na poziv i urgenciju Miloša Bošnjakovića, bivšeg sportskog direktora “Slobode”, odgovor Branislava Drakulića, tadašnjeg sudije iz Vlasenice, bilo je pitanje: “Kakvi ste to vi Srbi kada se toliko zalažete za jednog muslimana?”
Kada su sunčanog popodneva 13. septembra 1992. povedeni u zloglasni logor Sušica, Edin je ispod trenerke “Sloboda Dite” odjenuo više slojeva odjeće i jaknu jer je znao da će biti pretučen, a odjeća je trebala ublažiti udarce.
Na mostu ispred Sušice Edin i Muhamed odvedeni su u logor, dok je na strijeljanje iza logora bio poveden Nedim, tada trinaestogodišnji Edinov mlađi brat, kojem je, prema iskazu datom u Sudu BiH, u posljednji čas život spasio neki vojnik naredivši zločincu Bastahu da “odmah pusti dete”.
Dan poslije, Nedim i majka Hatidža uspjeli su s grupom od šezdeset žena, staraca i djece preko minskog polja preći na teritoriju koju je u blizini Kladnja pod kontrolom držala Armija Republike Bosne i Hercegovine, te su došli u Tuzlu.
Edinovi posmrtni ostaci ukopani su 2009. godine, dok otac Muhamed još uvijek nije pronađen.
POTRAGA ZA SNIMKOM
“Radeći na ovom filmu, u meni se beskrajno miješaju dva osjećanja: s jedne strane, to je tuga jer je tako dobro dijete i uspješan sportista ubijen, a drugo, počastvovan sam što sam sa svojim prijateljem, sportskim novinarom Sašom Lugonjićem, uz podršku Edinove majke i brata, dobio privilegiju raditi jedan ovakav film. Bitno mi je da ova antička priča nije otišla u zaborav. Kada smo se odlučili raditi, htjeli smo da, uz naše osobne katarze, publici koja će gledati film pomognemo da budu bolji i plemenitiji ljudi, te da etika i moral i svi oni životni kodeksi na kojima smo odgajani, koliko god to patetično zvučalo, budu brana svakom nadolazećem zlu kakvo je iskusila porodica Salaharević. Kada znate šta se desilo, teško je izgovoriti sintagmu da mi je bilo zadovoljstvo ovo raditi, ali impresija koju nosim i koju ću nositi s petorkom i produkcijom ‘FIST’, koja je radila na filmu, jeste ta da smo s Hatidžom i Nedimom postali jedna porodica. Hvala im što su nam dopustili da im se približimo”, izjavio je Hadžihafizbegović za Stav.
U filmu govore treneri, bivši Edinovi suigrači, majka, brat, komšije, sportisti…
“Ne govore i kriju se od kamere gospodari života i smrti iz Vlasenice 1992. godine, koji su i svjedoci i sudionici zločina, a koji sada mirno šetaju i rade. Njihova imena, a ima ih puno, neću sada navoditi, ali ona će biti dio filma o Edinu”, rekao je Hadžihafizbegović, te istaknuo pomoć Avde Huseinbegovića, autora više dokumentaraca koji govore o ratnim zločinima i genocidu, a koji se također angažirao na filmu i ustupio na korištenje svoje videomaterijale.
Lugonjić, autor intervjua snimanih za film, rekao je da je najteže bilo pronaći “živu sliku Edina”. Kada su gotovo odustali od traženja, pojavio se košarkaš koji je poslao DVD Edinove posljednje odigrane utakmice, kada je sa “Slobodom” postao juniorski prvak Jugoslavije.
“Edo bi danas bio umirovljena košarkaška zvijezda kojoj bih se ja kao sportski novinar divio i s kojim bih pokušavao dogovoriti intervju. Nažalost, nisam ga upoznao. Kada smo počinjali rad, pokušavali smo nabaviti bilo kakav snimak. Pitali smo ima li igdje ijedna sekunda, možda s nečijeg rođendana, školske priredbe ili utakmice, ali sve uspomene koje su Hatidža i Nedim imali bilo je nekoliko fotografija i tekstovi iz novina o Edinim uspjesima, odnosno odvođenju u logor. Okrenuo sam hrpu brojeva više snimatelja i njihove djece jer su neki u međuvremenu umrli, kao i klubova i igrača iz tog perioda. U ‘Slobodi’ nisu imali snimak kada je njihov tim postao prvak Jugoslavije. Kada sam se već pomirio s tim da ne postoji nikakav snimak, sjedio sam s poznatim košarkašem Damirom Mulaomerovićem, inače Edinim najboljim drugom, koji ga je pokušavao nagovoriti da ne ide u Vlasenicu u aprilu 1992. Mulaomerovića je nazvao njegov kolega Predrag Drobnjak i dao mu broj Miroslava Radoševića, koji je također postigao značajnu košarkašku karijeru. Drobnjak je rekao da bi on mogao imati nekih materijala s posljednje Edine utakmice jer je igrao u protivničkoj ekipi. Nakon pet dana, kada sam dobio DVD s utakmicom iz tuzlanske dvorane ‘Mejdan’, pogledao sam je s većim uzbuđenjem nego kada sam uživo gledao finalnu košarkašku utakmicu na Olimpijskim igrama u Brazilu između Sjedinjenih Američkih Država i Srbije. To je za mene bio ključni detalj, i da više ništa nismo napravili, bio bih ispunjen jer smo majci i bratu donijeli ličnu košarkašku kartu Edina Salaharevića”, navodi Lugonjić.
“I KAMEN BI PROPLAKAO”
Amra Hadžihafizbegović, asistent režisera, nije bila ni rođena u vrijeme kada su se dešavala zlodjela o čijim posljedicama danas snima filmove, ali ove su joj teme dosta bliske.
“U srednjoj školi sam također radila dokumentarac i u jednom trenutku shvatila da me ta priča preopteretila. Čovjek pokušava napraviti otklon kako bi se zaštitio, ali postavila sam sebi pitanje kako mogu biti preopterećena slušajući šta ti ljudi govore kada su moji vršnjaci u to vrijeme sve to o čemu ja slušam lično i neposredno proživljavali. Onda sam odlučila raditi do kraja ili se nikako ne doticati toga. Ova univerzalna priča zaista se svakom mogla dogoditi i, nažalost, mnogo je sličnih sudbina u našoj državi, ali drugačije je kada to gledate na televiziji, a potpuno je druga stvar kada uđete u nečiju kuću i vidite pogled ljudi kada pričaju o tome. Tada i vi s njima prolazite kroz njihove strahove, a opet, koliko god suosjećali, možete osjetiti samo dio njihove patnje”, kazala je Amra.
Postupak montaže i postprodukcije koji slijedi, slažu se naši sagovornici, veoma je izazovan. Snimljeno je petnaestak sati materijala koji treba svesti na devedeset minuta.
Snimatelj Milenko Uherka slaže se da je rad na filmu Kuće koje plaču emocionalno iscrpljujući, te da mu, koliko je god pokušavao ostati hladnokrvni profesionalac, to nije pošlo za rukom.
“Ne znam koliko će gledaoci osjetiti ovu emociju i energiju, ali važno je da je napravljen zapis o apsurdnom ubistvu, kako bi film pogledao nekad negdje neko, neki klinac, koji također želi tene, loptu i karijeru košarkaša. Poslije dugo vremena i rada na sličnim dokumentarcima, osjećam važnost i obavezu da to napravim sa što manje rana prema bilo kome. Radimo s minimumom tehnike kako bi sve bilo što je moguće više autentično.”
I drugi snimatelj i majstor tona Dario Pušić, koji je također u ulozi ratnog snimatelja naviknut na strašne prizore, smatra da direktan razgovor s porodicom govori mnogo više od slike užasa. Kroz razgovor s bližnjim, smatra Pušić, ubijena osoba prestaje biti samo broj i postaje ličnost s karakterom, omiljenim pjesmama, šalama, vrlinama, manama…
“Imamo hiljade ovakvih priča, ali kada direktno pričate s majkom, koliko god da sam mislio da sam oguglao, suze su same potekle. Pa, i kamen bi proplakao. Žalim što nisam upoznao Edina. Grehota je i šteta što je mučen i ubijen takav talent, koji bi danas vjerovatno bio poznati bivši NBA igrač.”
