Vjerujem da rad u medijima vrijedi ako samo jedan prilog ili film utječu na makar jednog čovjeka da zastane i razmisli o onome što radi.

Piše: Nidal Magrabi

Mislim da je moje porijeklo imalo ključnu ulogu u odabiru ”zvanja”. Odrastao sam kao dijete protjeranog Palestinca i to sam, nekako, uvijek imao na umu. U medije sam ušao sa nadom da time mogu nešto promijeniti ili utjecati na nepravdu. Početkom rata u Bosni i Hercegovini osjećaj nepravde se u meni samo pojačao.

Bio sam uvjeren da se nešto može promijeniti ako ljudi vide i čuju istinu. Priznajem, nisam ispunio prvobitna očekivanja. Ratovi i nepravde širom svijeta su se samo širili i postajali prihvatljiva norma. Međutim, ne vidim drugi put osim ovog. Vjerujem da ovaj posao vrijedi nastaviti ako samo jedan prilog, film ili neki kraći snimak utječu na makar jednog čovjeka da zastane i razmisli o onome što radi.

{youtube}-EGrLBDaCT8{/youtube}

Dani u logoru

Ideju i poticaj da počnem raditi na filmu ”Logor” dao mi je moj dragi prijatelj i kolega Sami al-Hajj, direktor Al Jazeerinog odjela za Ljudska prava i civilne slobode, koji mi je predložio da produciram i režiram film koji će obraditi pitanje tranzicijske pravde u BiH.

Istražujući, primijetio sam da se genocidu u Prijedoru nije posvetilo dovoljno pažnje. Srebrenica je, zaslužno, prilično obrađena u medijima, za razliku od Prijedora, pa sam tako, na nagovor kolege Seada Kreševljakovića, odlučio preuzeti produkciju ovog filma.

Harun Karčić je uradio mnogo na istraživačkom dijelu produkcije a sama produkcija ne bi bila moguća bez velikog angažmana vrlo talentovanog Emira Zumbula Kapetanovića. 

Tokom intervjua nisam mogao vjerovati svojim ušima onome šta sam čuo, svjedočanstvima o proživljenim zločinima. Nusreta Sivac, Rezak Hukanović i Šerif Velić su jako emotivno pričali o proživljenim danima u logoru Omarska.

Snimanje ovih intervjua je trajalo nekoliko dana. Bio sam duboko potresen, posebno Rezakovom pričom. Ovaj čovjek je, ni kriv ni dužan, odveden u zloglasnu Omarsku sa svojim maloljetnim sinom.

I sam sam kao otac mogao pretpostaviti veličinu njegove traume. Mislim da će mi Rezakove riječi ”gledao sam kako pored oca ubijaju sina i kako pored sina ubijaju oca” uvijek biti na umu kad čujem bilo šta o Prijedoru.

‘Živim u gradu sa svojim mučiteljima’

Ovo je dio Rezakovog svjedočanstva koje je potresno: „Rođen 1. decembra 1949. godine u selu Donja Sanica, opština Ključ. Od svoje treće godine živim u Prijedoru i sva moja sjećanja iz djetinjstva i kasnije vezana su za ovaj grad.

Opširnije na portalu Al Jazeere:

‘Gledao sam kako pored oca ubijaju sina’

Biografija autora

Nidal Magrabi

Nidal Magrabi rođen je 1970. u BiH. Majka mu je Bosanka iz Sarajeva, a otac Palestinac iz Betlehema. Skoro 15 godina radi na Al Jazeeri Network, a posljednje četiri godine proveo je na Al Jazeeri Balkans, gdje je učestvovao u osnivanju tog kanala i odabiru tehničkog kadra od samog početka.

Karijeru je počeo kao snimatelj i u toj ulozi obišao je i pokrivao sva značajnija ratna žarišta, uključujući Afganistan, Irak, Gazu i Somaliju. Posljednjih godina rada na Al Jazeeri ozbiljno se bavi produkcijom i režijom dokumentarnih filmova.

Osvojio je brojne nagrade, od kojih rado ističe britansku Grierson Award 2012 (Creative producer) za najbolji dokumentarni film ”Ljubav prema knjigama – priča o Sarajevu”. Film govori o spašavanju neprocjenjivih rukopisa iz Gazi Husrev-begove biblioteke tokom agresije 1992-1995. Apsolvent je režije na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a uz to i sretni otac četvero djece.