Fatima Ahmić preživjela “Put smrti”, ali njen sin Mirsad nije: Da bi preživjela ležala među mrtvim

Fatima Ahmić jedna je od onih sretnijih osoba koji su preko šuma uspjeli napustiti Srebrenicu i doći do slobodne teritorije, Kladnja ili Tuzle. Preživjela je genocid počinjen nad nesrpskim stanovništvom 1995. u Srebrenici. Na “Put smrti” krenula je sa sinovima Mirsadom i Seadom i mužem Hasibom. Mirsad koji je tada imao 19 godina nije preživio. Sin Sead je imao samo 17 godina i na slobodnu teritoriju je došao šesti dan.

Živjeli su u Bratuncu, ali su otišli do Srebrenice kao i veliki broj Bratunčana.

Fatima je 13 dana bila u šumama, okružena mrtvim, ranjenim, bez vode i hrane. Ali, uspjela je. U razgovoru za Anadolu Agency (AA) u kući u sarajevskom naselju Buća Potok prisjetila se tog puta prije 21 godinu.

“Krenula sam sa mužem i dva sina, 11. jula 1995. Na prvoj zasjedi smo se izgubili, niko ni za koga nije znao. Pucalo je, nismo znali odakle tuku”, kazala je Fatima.

– Golgota porodice Ahmić –

Među mrtvim je ležala sve do jutra, a nakon toga je među mrtvima tražila djecu i muža.

Nije ih pronašla tu nego narednih dana tokom lutanja po šumama oko Srebrenice. Među preživjelima je bila ona, jedan dječak i djed. Hodali su zajedno. Međutim, jedan dan njih dvojica su otišli da izvide situaciju i nikada se nisu vratili. Ostala je sama.

“Treći ili četvrti dan pronašla sam djecu i kao da sam se ponovo rodila. Stariji sin Mirsad bio je u jedinici i samo mi je govorio da se brine za Seada. Opet sam ih izgubila. Seada mi je uzeo neki srpski vojnik iz Vlasenice. Stavio ga je u autobus i on je na slobodnu teritoriju došao šesti dan. Muž je na slobodnu teritoriju izašao šesti dan, a ja nakon 13 dana”, ispričala je Fatima.

Sin Mirsad je zarobljen u Vlasenici i tu je ubijen. Pronašli su ga 2011. godine u grobnici Mršići.

Prisjećajući se prvog dana nakon što su iz Srebrenice preko šuma krenuli prema Tuzli Fatima je kazala da su s prvim akšamom naišli na zasjedu.

“Kada smo bili u šumu četnici su presjekli put. Napali su nas sa prvim akšamom. Niko ni za koga nije znao. Kako je počelo pucati ja sam legla i nisam ustajala do ujutro. Vidjela sam katastrofu, sve mrtvi oko mene. Onda sam počela tražiti svoju djecu među mrtvima. Provela sam tu četiri dana. Tražila sam ih. Jedino si ih mogao prepoznati po obući jer su bačeni otrovi i lik se izmijeni za sat”, istakla je Fatima.

Prema njenim riječima, prve kolektivne dženaze u Potočarima su uglavnom bile za djecu “koja su pokupljena po šumama”.

Danima je bila tu.

“To nikada ne može izaći iz moje glave. Šta sam vidjela? Katastrofu. I bez očiju i bez ruku…U šumi si i vidiš samo nebo. Ja često kažem da nisu nikada nikoga ubili u Srebrenici i Potočarima, u šumi su sigurno ubili 3.000-4.000 ljudi”, kazala je Fatima.

Po šumama, ispričala je, nije nikada hodala. Nije se znala orjentisati. Kako je kazala, ne znaš šta je lijevo, a šta desno.

“Shvatila sam da sam blizu mjesta gdje je sada kuća Fate Orlović. Tu sam naišla na jednu grupu. Momci u vojnim odijelima i pričaju samnom samo išaretom. Rekao mi je da učim, a ja ne znam ni bismile da proučim. Rekla sam mu da sačeka malo, a on je meni stavio pušku pod vrat. Rekla sam mu da sam Sakibova sestra i da li ga zna. Kazao je da zna. Rekao mi je da idu u Žepu i da mogu da idem sa njima ako želim”, prisjetila se Fatima za AA.

Međutim, vratiti su se na isto mjesto odakle su krenuli iz Srebrenice.

– Ljudi su jeli i drvo –

“Nema mjesta gdje nema mrtvog insana. Nailazili smo samo na prve. Kretali smo se noću. Došli smo blizu Kladnja ali ni ovaj što ide ne zna put. Orijentacija mu je bio dalekovod. Niko ništa nije ni jeo ni pio. Bilo je onih koji su jeli puževe u putu. Jeli su i drvo. Ja nisam. Nije bilo ni vode. Onoliko šume, a nema vode. Izašla sam 13-ti dan, a nisam ništa ni jela ni pila”, naglasila je Fatima.

Ono čega se uvijek sjeća je jedan dječak kojem je bila raznesena ruka.

“Žao mi ga bilo. Samo što se spusti na zemlju on zaspi. Žao mi ga bilo budit kad krenemo. Iskrvario je. Imala sam bluzu na sebi ali sam iscijepala sve rukave jer sam mu previjala ranu. Najteže mi je bilo kada sam ga budila, a on kaže: ‘Koliki sam vidio somun u moje majke’. Jednom je vikao na mene da ga više ne budim i da ga pustim da umre tu. Rekla sam mu da hoću njega da izvedem kad nema moje djece”, ispričala je Fatima.

Preživio je i vidjela ga je u Živinicama nakon prelaska na slobodnu teritoriju.

Nikada nije spavala. Samo su se kretali jer su se bojali da i njih ne uhvate na spavanju i ne pokolju.

“U šumi se ništa nije vidjelo. Ako se ne uhvatiš za ruksak ili odijelo udariš u drvo. Ne ponovilo se nikada”, poručila je Fatima dok plače i gleda u fotografiju sina Mirsada.

To je fotografija iz sedmog razreda koju joj je neko donio jer je sve ostalo uništeno u rodnoj kući u Bratuncu.

“Na slici nema pola ove djece. Sva su pobijena. Samo trojica su živa. Mirsad je uvijek bio nasmijan. Izvukao bi se on da nije čekao jednog druga. Nije ga htio ostaviti. Tako je Allah htio. To majka više ne rađa. Kada su ga pronašli u grobnici bio je vezan žicom i imao je prostrijelnu ranu”, ispričala je Fatima.

Akos.ba