Prilikom izlaganja islamsko-ekološke tematike, bilo usmeno ili pismeno, dobio sam osjećaj da određeni broj muslimana ekologiju ne smatra islamskom naukom. Sistematizacija ekologije kao nauke desila se od strane zapadne civilizacije i samim tim i diktiran je tempo njenog razvijanja i kurs njenog djelovana. Određene stvari već su postojale unutar islamskih izvora, određene su bile u mogućnosti (ili to mogu postati, kad je riječ o novim problemima i situacijama) unutar idžtihada islamskih pravnika, odnosno nekog od pomoćnih izvora metodologije islamskog prava ili intencija Šerijata. Naravno da smo ponosi na to što je naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, preteča ekoloških radnji, međutim nas to neće učiniti dobrim i vrijednim eko-muslimani osim ako ne budemo izučavali i primjenjivali te naputke.
Na pitanje zašto se ekologija nije razvila unutar islamskog zakonodavstva, posebno u zlatnom dobu islamske misli, jednostavno možemo spomenuti da tada ekološki problemi koji su u ovolikoj mjeri nisu ni postojala. Kada su počeli ekološki problemi, muslimani su se pozabavili sa drugim stvarima i problemima, poput pronalaženja vlastitog identiteta, borba za očuvanost islama na određenim prostorima i slično, ali i ono što je bilo sročeno na ovu temu nije imalo odjeka ili nije našlo teoretsku primjenu.
Međutim, stvari bi trebali posložiti na njihova mjesta i otvoriti muslimanski um prema ovoj nauci, ali ne samo njenom teoretskom okviru već mnogo više truda uložiti u njeno praktično rješavane individualnih pitanja. Mnogo je lijepo kad se napiše neki tekst ili poruka kako islam daje veliku pažnju sađenju sadnice, ali šta nam to koristi ako su naše njive i vakufska dobra zapušteni. Muslimanski um se divi ajetima i hadisima koji govore o ekologiji, ali ne želi da ih sprovodi u praksu. Žalosno je da se i u nekim islamskim studentskim centrima može naći smeća na ulici ili pored fakulteta.
Unutar islamskog zakonodavstva razvijena su i protumačena određena ekološka pitanja međutim nisu sistematizirana. Ulema je davala odgovore na pitanja koja su imala svoja uporišta u Kur’anu i hadisu poput: kultivisanja neobradivog zemljišta, sađenja sadnica, bavljenja poljoprivredom, odnos prema životinjama i slično.
Klanjamo sunnete od namaza, postimo dan Arefata, odgovaramo na selam dodavajući: ve rahmetullahi ve berekatuhu, zikrimo, učimo Kur’an i osjećam se boljim muslimanima jer radimo te ibadete. Zašto se ne osjećamo boljim muslimanima kada trebamo ekološki djelovati ili što je još gore, a to je naše stvarno stanje, zašto ugrožavamo prirodni okoliš i ne smatramo to grijehom? Za određeno ekološko djelovanje došlo je više različitih hadisa nego za neki ibadet ili hadis koji nas podstiče da obavljamo taj ibadet. Za uklanjanje prepreka sa puta u jednom hadisu spomenuto je da je to dio imana, u drugom kada je jedan čovjek upitao Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da ga poduči nešto što će mu koristiti on reče da ukloni s puta ono što smeta prolaznica, u trećem hadisu spominje se da je sadaka skloniti s puta ono što smeta prolaznicima, u četvrtom stoji da su Poslaniku, sallalahu alejhi ve sellem, predočena dobra i loša djela pa je vidio da je dobro djelo smaknuti prepreku sa puta, a loše pljuniti u džamiji (i to ne zakopati – prijašne džamije imale su pod od zemlje) zatim u petom hadisu se spominje da je neki čovjek išao putem i naišao na trnovu granu, uklonio ju je i Allah mu je zahvalio na tome i oprostio mu. Svi ovi hadisi zabilježeni su u najvjerodostojnijim hadiskim zbirkama – Sahihu Buharije i Sahihu Muslima.
Hadisi koji govore o učenju sure el-Kehf petkom (u toku sedmice) su na manjem stepenu vjerodostojnosti od spomenutih hadis, čak šta više i diskutabilni su, ali da ne cjepidlačimo oko toga, vidimo da muslimani brinu o tome da je prouče u toku petk. To je u svakom slučaju pohvalno i treba da se učiti Allahov govor, ali treba izgraditi svijest o ovim eko-hadisima koji su na najvećem stepenu vjerodostojnosti i osjećati ih dio islama. Kad smaknemo prepreku sa puta, smeće, kad zasadimo sadnicu, kad recikliramo u ime Allaha da sačuvam planetu treba da se osjećam pravim muslimanima, želimo da budemo bolji od ostalih muslimana tako što ćemo ovo raditi, želimo najveće stepene Džennete tako što ćemo čuvati okoliš čistim. Ovo je polje gdje nema puno konkurecije, polje gdje je moguće oživljavati ekološke sunnete i imati nagradu za sve one koji počnu ekološki djelovati. Musliman svoj islam (naravno uz namaz, post i ostale stroge dužnosti na prvom mjestu) treba pokazivati tako što će ekološki djelovati. Budimo od onih koji će zaustaviti ove ekološke katastrofe, informišimo se o ekološkom djelovanju, neka nas snaga islama i imana vodi ka tome da probudimo svoj islamko-ekološki identitet.
Ovo je pokušaj odgovora na pitanje: zašto mi muslimani zaostajemo za drugima? Ne živimo puninu naše vjere, a jedan od tih djelova koji čini da naš muslimanski identitet bude cjelovit jeste ekološko djelovanje.
Piše: Vedad Mustedanagić
Akos.ba
