Afganistan: Komplicirana zagonetka na vrhu svijeta
Potez američkog predsjednika Bidena kratkoročno nam se može činiti posve kontradiktornim u odnosu na američke ciljeve u južnoj i srednjoj Aziji. Naprosto je nelogično da je Biden tim potezom osnažio Pakistan i njegovog saveznika Kinu, jedinog stvarnog rivala Washingtona u nadmetanju za globalnu dominaciju. Međutim, treba imati u vidu činjenicu da američki geostrateški planeri u Washingtonu ništa ne rade napamet i bez razloga. Stoga nas ne bi trebalo iznenaditi ako novi talibanski režim u Kabulu dugoročno pokaže ne samo autonomiju od Islamabada, koji ga želi kontrolirati, već također postane i noćna mora Pakistanu u obliku borbe za autonomiju Paštuna s druge strane Durandove linije. Osim toga, talibanska vlada u Kabulu, ako se ne odrekne nekih elemenata pružanja podrške slobodarskim ili džihadističkim pokretima, mogla bi pružiti inspiraciju muslimanima Ujgurima u provinciji Xinjiang na zapadu Kine.
Piše: Osman Softić
Nakon neočekivanog kolapsa režima u Kabulu izazvanog američkim povlačenjem trupa i munjevitog preuzimanja vlasti od strane talibana u Afganistanu i njihove najave da će ponovno uspostaviti “Islamski Emirat Afganistan”, strah od instituiranja islamističke ideologije i rigidnog oblika interpretacije šerijatskog prava potaknuo je veliki broj Afganistanaca na bijeg iz zemlje, a oni koji su bili bliže vezani za okupacione američke snage strahuju i za svoje živote. Talibanski predstavnici, pak, najavili su opću amnestiju i pokušavaju stanovništvo uvjeriti da nema razloga za strah. Nova vlast, koja je još uvijek u ranoj fazi konstituiranja, nije formirala kompletnu vladu, ali je imenovala šefove ključnih ministarstava najneophodnijih za nastavak koliko-toliko neometanog života i funkcioniranja države. Analitičari povratak talibana na vlast u Kabulu pejorativno nazivaju (talibani 2) ili talibansko drugo poluvrijeme.
REFORME ZAHIRA ŠAHA I DAVUDA KANA
Talibani su bili poznati po relativno rigidnoj i retrogradnoj vladavini u odnosu na perspektivu primjene islama u drugim dijelovima islamskog svijeta. Vladali su Afganistanom od 1996. do 2001. godine, nakon čega ih je SAD uz pomoć Britanaca i drugih svojih saveznika svrgnuo s vlasti. Pod prvom vladavinom talibana vjerske manjine poput šiitskih Hazara i druge etničke i muslimanske grupe čiji pripadnici nisu dijelili talibansku verziju interpretacije i implementacije islama, a koja je bila umjerenija i inkluzivnija, nisu bili tolerirani. Talibani su također bili strogo ograničili prava žena i djevojčica, posebno je bilo ugroženo njihovo pravo na obrazovanje, kretanje, reducirana je i sloboda odijevanja. Bilo je zabranjeno i slušanje muzike, bavljenje umjetnošću, neke vrste sporta i slično. O ovom fenomenu postoje različite interpretacije, ali i prilično površan pristup i veliko nerazumijevanje konteksta afganistanskog društva.
Afganistan je tokom svoje novije povijesti, posebno šezdesetih godina, bio podvrgnut snažnoj modernizaciji društva od strane države. Ovaj proces pokrenuo je afganistanski monarh Zahir Šah kada je donio novi ustav odrekavši se mnogih ingerencija vlasti i privilegija za sebe i članove svoje porodice koje su im tradicionalno pripadale. U to vrijeme uvedene su velike reforme koje su omogućile slobodu političkog djelovanja, uvedena je demokratija, formiran Parlament, Vrhovni sud i pokrenuti su veliki infrastrukturni projekti, sistem obrazovanja unaprijeđen je, a Afganistan je postao jedna od najpopularnijih turističkih destinacija i mamac posebno za zapadne turiste. Kabul je postao nezaobilazna ruta evropskih i američkih hipija koji su obavezno svraćali u Kabul na putu za Indiju ili Daleki istok. Ekonomija je bila u snažnom zamahu, standard života u urbanim centrima Afganistana bio je zavidan, a sigurnost nije bila upitna kao danas. Bio je to rezultat političke odluke afganistanskog kralja Zahira Šaha, koji je u tu svrhu za predsjednika Vlade imenovao Davuda Kana, kojem je dao u zadatak da implementira ekonomske i društvene reforme.
S obzirom na bogato prethodno političko i administrativno iskustvo Davuda Kana u prethodnim vladama, u različitim oblastima, uključujući i diplomatiju, novi premijer smatrao se političarem za kojeg nije bilo nemogućeg zadatka.
U cilju implementacije reformi, Davud Kan je Afganistan tada otvorio prema svijetu. S obzirom na to da je tadašnju globalnu politiku karakterizirao tzv. hladni rat između SSSR-a i SAD-a, Davud Kan se odlučio na politiku balansiranja ova dva bloka kako bi izvukao što veću korist za svoju zemlju, jer su mu za provedbu reformi bila potrebna velika finansijska sredstva koja Afganistan nije imao. Novi premijer vješto je iskoristio geopolitički položaj Afganistana, za čiju su se naklonost nadmetala dva suprotstavljena bloka kako bi proširili svoj utjecaj u perifernim područjima u kojim su se dodirivali ili sukobljavali njihovi interesi. Poznata je izjava Davuda Kana kako se osjeća najsretnijim kad može američku cigaru pripaliti ruskim šibicama, što najbolje oslikava pravac vanjske politike ekvidistance koju je nastojao implementirati. Ta politika mu je omogućila investicije obaju blokova. Afganistan je doživio snažan ekonomski zamah, a reforme su se najviše osjetile u domenu obrazovanja. Modernizirana je i afganistanska vojska, a njeni su kadrovi obučavani kako u Americi, tako i u Rusiji.
Uzroke afganistanskog višedecenijskog rata i današnji politički sukob, posebno političke i ideološke podjele u društvu, možemo precizno locirati upravo u vrijeme modernizacijskog projekta šezdesetih godina proteklog stoljeća i u politici vlade Davuda Kana, s jedne, i odanosti većine Paštuna islamskom pravcu islama, koji je oblikovan u Deobandu u vrijeme kolonizirane Indije, s druge strane. Sukob ove tri ideologije ili vizije Afganistana, prozapadne ili proameričke, prokomunističke (proruske), i patriotske antikolonijalne i istovremeno islamske ideologije, koju karakterizira naglašen značaj na ulozi džihada u specifičnim političkim kontekstima, mogli bismo smatrati pojednostavljenim kontekstom i analitičkim okvirom kojim je neophodno vladati da bismo iole bili kadri razumjeti savremeni Afganistan i sve njegove današnje kontradiktornosti. Obuka državne administracije vršena je po američkom modelu, bilo u Americi ili kod kuće, a vojna doktrina bila je povjerena Moskvi. Ovaj neoprezni dualizam kasnije će se kao bumerang vratiti Afganistanu i pratit će ga sve do današnjeg trenutka.
Davudova modernistička tehnokratska vlada otišla je predaleko u društvenim reformama, posebno u pogledu emancipacije žena, koje su zauzele važno mjesto u školstvu, zdravstvu i drugim sferama života. Ovaj trend ultramodernizacije društva naišao je na stanovit otpor u redovima konzervativnog islamskog vjerskog establišmenta, ali je također narušio postojeću praksu plemenske tradicije, posebno u ruralnim dijelovima Afganistana. Otpor modernizaciji najviše su pružali Paštuni, najveća etnička skupina koju pored deobandskog islama također karakterizira tribalna tradicija i društveni kod poznat kao Paštunvali. Dihotomija između deobandske, rigidne verzije hanefijskog sunitskog islama i tribalne tradicije Paštunvali, koju prakticira veliki broj afganistanskih Paštuna, proizvela je interpaštunski ideološki sukob čiji su eklatantan primjer i proizvod bivši predsjednici Afganistana Hamid Karzai i Ešref Gani, obojica Paštuni, i talibanske vođe u liku Mula Abdula Ganija Baradara i drugih talibanskih političkih, vjerskih i vojnih poglavara.
Uslijed političkih i društvenih reformi, Afganistan je postao jedna od najmodernijih muslimanskih zemalja u to vrijeme, a američki i evropski utjecaj i popularna kultura preovladavali su u urbanim centrima. Istovremeno, ispod radara, i manje primjetno, afganistansko društvo dolazi pod utjecaj komunističke ideologije lancirane od tadašnjeg Sovjetskog Saveza, gdje se školovao veliki broj posebno vojnih i tehničkih kadrova koji su, pored obrazovanja u struci, istovremeno bili indoktrinirani komunističkom ideologijom koju su kasnije sistematski, iako u početku ne tako transparentno, širili kroz sistem obrazovanja, medija i štampe. Kasnije će to postati specifična verzija društveno-političkog inžinjeringa koji je implementirala sama država, nakon što su prokomunističke snage preuzele vlast u Afganistanu.
Afganistan je dakle bio poprište nadmetanja i sukoba dviju suprotstavljenih ideologija, američke (zapadne) i sovjetske (komunističke). Duboka indoktrinacija i sekularizacija tradicionalnog islamskog i plemenskog društva vršena je preko indoktrinacije ženske populacije kroz sistem liberalnog obrazovanja i popularne kulture. Stoga je rigidni odnos talibana prema ženama potrebno situirati u ovaj historijsko-sociopolitički okvir, budući da je društveni inžinjering koji je pokrenula Vlada vršen iz dva suprotstavljena pravca, evroameričkog i sovjetskog. Otpor afganistanskih mudžahedina ruskoj okupaciji i utjecaju, a potom, dvije decenije kasnije, i američkoj izraz je upravo otpora različitih slojeva afganistanskog društva objema ideologijama, utjecajima i općenito vanjskoj neokolonijalnoj dominaciji.
DEOBANDSKA ŠKOLA ISLAMA
Talibani su danas, nakon dvije decenije pružanja otpora zapadnoj okupaciji, i prethodno ruskoj, doživjeli stanovitu transformaciju, a njihova politika danas znatno je drugačija, barem po retorici koju koriste njihovi predstavnici. Da li će postupiti onako kako obećavaju, tek će vrijeme pokazati. U svakom slučaju, Republika Afganistan pod talibanima bit će ukinuta, a postojeći ustav bit će ili suspendiran ili znatno izmijenjen. Međutim, to ne znači da će talibani uspostaviti monarhiju kao što je to slučaj u različitim arapskim emiratima širom Perzijskog zaljeva, s kojim talibani dijele sličnu interpretaciju islama, iako njihova teološka doktrina potječe iz Deobandske škole islama, koja je nastala u Indiji, u gradu Deoband, u sjevernoj državi Utar Pradeš.
Naučnici koji se bave istraživanjem etnoreligijskih fenomena i oružanim sukobima u južnoj Aziji korijene talibanskih vjerskih uvjerenja i njihovu političku ideologiju trasiraju upravo stoljeće i po ranije i njihove korijene nalaze u Deobandskoj školi islama, koja je nastala još u kolonijalnoj Indiji u 19. stoljeću, preciznije 1867, deceniju nakon velikog indijskog ustanka protiv vladavine britanske istočno-indijske kompanije (East India Company). Deobandsku školu ili pravac islama osnovali su dvojica islamskih učenjaka, Mevlana Muhamed Kasim Nanautavi i Mevlana Rašid Muhamed Gangohi. Njihov cilj bio je muslimansku omladinu educirati u duhu stroge, rekli bismo, rigidne i drugim ideologijama nenatrunjene vizije islama. U ideološko-političkom smislu, deobandski islam bio je također antikolonijalni pokret koncipiran kao ideologija koja je muslimane tadašnje Indije trebala da potakne na buđenje i vjerski revivalizam islama i politički patriotski aktivizam.
Ovaj islamski pravac koji danas prakticira više od 200 miliona muslimana u Indiji, ali isto tako stotine milona muslimana koji žive u Bangladešu i Pakistanu, čija većina pripada hanefijskom mezhebu, baštini specifičan odnos prema razumijevanju islama. Radi se o izrazito ortodoksnom islamu koji insistira na oživljavanju islamske prakse koja seže u sedmi vijek – u vrijeme poslanika Muhameda (a. s.). Deobandski pravac islama stoga ima značajne dodirne tačke sa selefističkim pravcem islama, makar onim njegovim segmentima koji pojam džihada (borbe na Božijem putu) situiraju u središte kao vjersku dužnost i obavezu muslimana ma gdje oni bili i protivi se asimilaciji i usvajanju neislamskih ideologija. To ni u kom slučaju ne znači da je kompletna deobandska interpretacija islama orijentirana ka džihadu. Naprotiv, postoje desetine miliona pripadnika ove škole danas koji politički aktivizam potpuno odbacuju i fokusirani su isključivo na izgradnju islamskog karaktera ličnosti, a ovaj pravac najbolje reprezentira Tablighi džemat, koji je rasprostranjen širom potkontinenta i također u jugoistočnoj Aziji te u Velikoj Britaniji, među tamošnjim muslimanskim migrantima iz Južne Azije.
Tradicija deobandskog islama postala je najpopularnija škola islamske misli među Paštunima, etničkom skupinom koja živi na području s obje strane afganistansko-pakistanske granice, a čiji su najefektivniji mudžahedinski izdanak upravo talibani, koji u Afganistanu čine većinu stanovništva. Paštunske vođe odigrali su važnu ulogu u širenju obrazovne tradicije Deobanda u paštunskom pojasu preko linije Durand, kolonijalne granice koja je nekoć razdvajala Britansku Indiju (British Raj) od Afganistana. Durandova linija prihvaćena je kao granica između današnjeg Pakistana i Afganistana. Međutim, vlasti u Kabulu se nikad nisu pomirile s ovom granicom jer je veliki broj Paštuna ostao u Pakistanu. Stoga je Islamabad sve vrijeme nastojao u Kabulu instalirati talibane ili neku vrstu hibridne vlade kojom će talibani dominirati u uvjerenju da će ih pomoć Pakistana da kontroliraju Afganistan spriječiti da aktueliziraju etničko pitanje Paštuna u Pakistanu, što za Pakistan predstavlja najveću političku noćnu moru. Pakistan također vlast talibana u Kabulu vidi kao osiguranje svoje strateške dubine koja je neophodna u odnosima s daleko snažnijom, vojno nadmoćnijom i geografski većom Indijom, koja je posebno od 2001. održavala posebno bliske, čak strateški važne odnose s prethodnim režimom u Kabulu.
INDIJSKI STRUČNJACI PRIZNAJU DA IH JE PAKISTAN PRILIČNO NADMUDRIO
Indija je u Afganistan uložila preko 3 milijarde dolara, izgradila je bolnice, škole, ali i zgradu Parlamenta u Kabulu. Indija je režim u Kabulu podržavala kako na insistiranje Amerikanaca, s kojim je Indija postala bliska tokom protekle decenije i ranije, tako i iz vlastitih geostrateških interesa u cilju onemogućavanja infiltracije islamističkih oružanih grupa na područje Kašmira koje su talibani prethodno navodno podržavali. Neočekivana pobjeda talibana i ponovni dolazak na vlast u Kabul najviše je zatekla New Delhi, čiji su politički stratezi i diplomati potpuno propustili da anticipiraju ovu tektonsku promjenu u južnoj Aziji. Neki od najeminentnijih indijskih vanjskopolitičkih i obavještajnih stručnjaka ovu kolosalnu grešku Modijeve administracije u New Delhiju smatraju neoprostivim promašajem indijske obavještajne zajednice, što predstavlja mrlju na profesionalizam i kapacitet indijske službe RAW, koja inače važi za jednu od deset najboljih obavještajnih službi svijetu. Očigledno je da su Pakistan i Kina danas najveći dobitnici od talibanskog ponovnog dolaska na vlast u Kabulu. Indijski stručnjaci priznaju da ih je Pakistan prilično nadmudrio. Osim toga, pobjedu talibana možemo također posmatrati i kao stanovit šamar vlastodršcima u New Delhiju od strane Bidenove administracije jer je američkim povlačenjem utjecaj Indije u Kabulu potpuno eliminiran, a to bismo također mogli protumačiti i kao liberalni odgovor New Delhiju na politiku obezvlašćivanja muslimana u Kašmiru ukidanjem statusa autonomije i podjelom Kašmira na dva dijela, čim su muslimani Kašmira ne samo razvlašćeni već je i status Kašmira kao ravnopravne države sa specijalnim statusom reduciran na niži stepen teritorije u okviru indijske unije.
Bivša Trumpova administracija davala je vjetar u leđa ultradesničarskoj hinduističkoj, ekstremističkoj islamofobnoj Modijevoj politici, koja je posebno usmjerena ka slabljenju i marginalizaciji muslimanskog faktora u Indiji. Povlačenjem američkih trupa iz Afganistana Bidenova administracija je ne samo ojačala poziciju Pakistana u južnoj Aziji, eliminirala utjecaj New Delhija u Kabulu već je također učinila važan ustupak Kini u ovom strateški značajnom dijelu svijeta, tromeđi tri nuklearne sile, Kine, Indije i Pakistana. Ovaj potez američkog predsjednika Bidena kratkoročno nam se može činiti posve kontradiktornim u odnosu na američke ciljeve u južnoj i srednjoj Aziji. Naprosto je nelogično da je Biden tim potezom osnažio Pakistan i njegovog saveznika Kinu, jedinog stvarnog rivala Washingtona u nadmetanju za globalnu dominaciju. Međutim, treba imati u vidu činjenicu da američki geostrateški planeri u Washingtonu ništa ne rade napamet i bez razloga. Stoga nas ne bi trebalo iznenaditi ako novi talibanski režim u Kabulu dugoročno pokaže ne samo autonomiju od Islamabada, koji ga želi kontrolirati, već također postane i noćna mora Pakistanu u obliku borbe za autonomiju Paštuna s druge strane Durandove linije. Osim toga, talibanska vlada u Kabulu, ako se ne odrekne nekih elemenata pružanja podrške slobodarskim ili džihadističkim pokretima, mogla bi pružiti inspiraciju muslimanima Ujgurima u provinciji Xinjiang na zapadu Kine.
Također, talibani u Kabulu mogli bi također inspirirati druge islamističke pokrete, posebno u Tadžikistanu i Uzbekistanu, i time dobrano ugroziti režime u pomenutim državama kojim vladaju neki od najvećih diktatora u duhu staljinističke tradicije. To se također uklapa u model neke buduće demokratizacije zemalja srednje Azije nad kojim Moskva danas ima najsnažniji utjecaj. Pobjeda talibana stoga možda za Amerikance znači današnji poraz, ali ako posmatramo dugoročno, podrška i priznanje talibanskog režima u Kabulu možda je upravo neophodni sastojak za implementaciju dugoročne američke strategije u srednjoj Aziji, čiji je trenutni gubitnik najviše Indija, ali bi se to dugoročno moglo odraziti pozitivno za američke strateške interese. Ova komplicirana zagonetka na vrhu svijeta tek je nastavak poznate velike utakmice (great game) iz 19. stoljeća koju je briljantno portretirao Rudyard Kipling u svom kultnom romanu Kim, u kojem je opisao borbu za kontrolu Afganistana kao tampon-zone između kolonijalne Indije i carske Rusije.
Peter Hopkirk je istu ovu igru opisao u knjizi New Great Game in Cental Asia, s novim akterima i u novim okolnostima. Prema tome, nemojmo se iznenaditi ako se Bidenov potez koji danas mnogi protagonisti američke supremacije osuđuju pokaže dalekovidnim i produktivnim za američke globalne interese, na šahovskoj ploči srednje Azije, ali u dugoročnom predviđanju sudbine ovog dijela svijeta. To će ovisiti o tome kakav će odnos prema regionalnim silama Kini i Rusiji, ali i Pakistanu i Indiji zauzeti talibani. Bilo da pokažu sklonost ka etničkom paštunskom nacionalizmu ili islamskom internacionalizmu, to bi moglo značiti nervozu u susjednim zemljama. U svakom slučaju, talibani u Kabulu mogli bi se pokazati upravo nužnim balansom snaga koji je ovog momenta nužan u regiji srednje i južne Azije.
