Dževad Topić Topa: Djelovanjem manjih grupa spriječili smo da Sarajevo padne 2. maja

Piše: Almir Terzić 

Samoinicijativnim djelovanjem manjih grupa patriota na onemogućavanju niških specijalaca da ovladaju centrom grada 2. maja, spriječen je pad Sarajeva, a vjerovatno i Bosne i Hercegovine, rekao je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) Dževad Topić Topa, komandant Vojne policije regije Sarajevo.

“Taj 2. maj, prije 27 godina je bio specifičan dan. Niko se od nas nije ni nadao da će se to sve dešavati. Oni sa druge strane su vjerovatno znali, jer su pokušali da osvoje Sarajevo. Međutim tada, tog 2. maja smo se mi suprotstavili njima. Posebno ekipa koja je bila u centru. To je grupa s kojom sam bio. Većinom su to sve naši prijatelji, komšije. Ne mogu sebe da izdvajam. Jesam ih vodio, jesam organizovao, ali smo se mi više organizovali da nas neko ne napadne u smislu kao Teritorijalna odbrana iz bivše Jugoslavije”, prisjeća se Topić.

– Spiskovi o oružju iz kancelarije SDS-a – 

Ta komšijska, prijateljska organizacija s ciljem suprotstavljanja mogućim napadima u Sarajevu, kaže, krenula je nešto ranije, prije 2. maja, odnosno prvih dana aprila, nakon napada na Vrbanja mostu te prvih granatiranja Sarajeva.

“Tada smo se kao komšije okupili. Neki su bili u rezervnom sastavu policije, neki angažovani na nekim drugim poslovima. Baza, da je tako nazovemo, bila nam je u mjesnoj zajednici. Tu su inače, bile kancelarije SDS-a. Mi smo je otvorili nakon što su ih napustili stranački zvaničnici. Došli smo do spiskova i vidjeli ko sve ima oružje, tako da smo mi već prije, 2. maja, imali čistu situaciju. Na području centra nije bilo snajperista. Oni koji su imali oružje bili su razoružani na fin način”, navodi Topić.

Već u aprilu, kada je u pitanju područje centra, kaže Topić, imali su tri-četiri ratišta na Jevrejskom groblju.

“Dosta ljudi koji su bili kod mene u grupi su bili odozgo. Tako da smo mi imali informacije uvijek o kretanju, probijanju jedinica. Uz to na Bosutu, obodima Trebevića, je bila kasarna. Tako da smo znali šta se dešava. I mi smo imali određeni kontakt s Teritorijalnom odbranom. Imali smo oznake. Tada smo uspostavili kontakt i s Predsjedništvom RBiH”, navodi Topić.

Iako su kontakti i određena saradnja, kaže Topić, postojali, ništa nijo bilo organizovano u smislu sistemskog djelovanja, kao vojska.

“Bile su grupe koje su jedna drugoj pomagale. Kada je bio napad na Ilidžu, mi smo rekli idemo svi dole. Kada su bili napadi na Pionirsku dolinu svi smo išli tamo. Isto i na Jevrejskom groblju. Gdje se ide, idemo svi. Tako je sve to krenulo i djelovalo”, sjeća se Topić.

– Transporterima na grad – 

No, nakon sporadičnog aprilskog angažmana nisu, kaže, ni bili svjesni svog presudnog djelovanja prvih dana maja 1992. godine.

“Imali smo dojavu da se iseljava Dom JNA (sadašnji Dom Oružanih snaga BiH). Bili su se spremili da idu. Iz Starog Grada su nam došli Fudo Abadžić, Sakib Puškar i drugi i rekli nam da vojnici hoće da idu. Stavili su tada vreće, mitraljeze. Taj dan Asaf Hadžić je poginuo u Domu JNA, a Sakib je ranjen”, kaže Topić.

Nakon tih dešavanja oko tadašnjeg Doma JNA, odnosno kada su im rekli o pokretima vojske, oni su se, kaže Topić pripremili na moguće vanredne situacije.

Inače, kaže Topić, stalno su transporteri išli od komande Druge vojne oblasti smještene na Bistriku do tadašnjeg Vrbanja mosta.

“Tim transporterima su se kretali specijalci. Na jednom sastanku predsjedniku Predsjedništva RBiH Aliji Izetbegoviću sam rekao: stalno idu transporterima, maltretiraju civile, tuku, iživljavaju se. Ako pređu i krenu prema restoranu “Dva ribara” ja ću pucati. Predsjednik Izetbegović mi je rekao: gdje ćeš to. Ali, ja sam mu rekao: ako se to desi, ako pođu oni tada već idu u grad, van maršute. I to se i desilo tog 2. maja. Oni su krenuli i počeli da pucaju na nas. Došli su sa nekoliko transportera”, kaže Topić.

Navode da su im put zapriječili šleperom, kod tadašnjeg UPI-jevog nebodera na Obali. Kod bivšeg kina Đuro Đaković su, veli, stavili također zapreke i nisu mogli transporterima da se sastave s tadašnjim Domom JNA.

“Vratili su se pred Narodno pozorište transporterom. Jedan je otišao okolo i došao do tadašnje kafane Estrada. Tada je rahmetli Alija Miladin pucao i onesposobio ga. Treći transporter je došao u prolaz na Obali, kod kina Metalac. Tu se parkirao i stao. Jer, imali su veze, bili u komunikaciji. Jedni drugima su javljali gdje su zapreke, gdje je neki uništen, i sklanjali su se”, sjeća se Topić.

– Jež ispalio prvu granatu iz ručnog bacača – 

Istovremeno, navodi Topić, tri vojna vozila “puh” i dva vozila “pinzgauer” su krenula prema Kulovićevoj ulici.

“Jasno je bilo da su krenuli da osvoje grad. Tada smo djelovali. Adem Jež je imao ručni bacač granata ‘osu’. Tada je uslijedilo prvo djelovanje, odnosno ispaljivanje granate u Kulovićevoj ulici, na vozilo puh kojim su ušli u vojnu zgradu do Pošte. Pucali su oni na nas mi na njih. Tako da je to krenulo. Imali smo ranije okršaje na Jevrejskom groblju, bili smo uigrana ekipa, gradska, bili spremni, rukovali smo sa oružjem i tog 2. maja smo se stavili u odbranu Sarajeva”, naveo je Topić.

Sve je, kaže, Topić počelo 2. maja između 11 i 12 sati. Nisu ni bili svjesni šta će se sve odvijati tog dana, koje će sve situacije, detalji biti presudni.

“Krenula je pucnjava. Tada pada granata na rub nekadašnje robne kuće Zema kod Centralne banke BiH. Slučajno smo se svi sklonili. Civilima sam rekao da bježe. Jer, već je to krenulo. Policija je stavljala protivtenkovske mine na Titovu. U tom momentu se pali Pošta na Obali. Mislim da se to iznutra uradilo, da su je zapalilili. Specijalci su pobjegli, s civilima se izmješali u podrumima. To naše djelovanje je imalo efekta. Do navečer je trajala pucnjava sa svih strana. U dva – tri navečer, to je već bio 3. maj, Goran i Dudo otišli su da skinu šarac s transportera koji je bio parkiran pred Narodnim pozorištem. Nismo ni znali da su specijalci pobjegli u UPI-jev neboder, tačnije u diskotektu Teatar u podrumu. Bili su unutra. Kada su njih dvojica došli da skidaju mitraljez iz podruma su djelovali specijalci i ranili Gorana”, navodi Topić.

Kaže kako su mislili da su se specijalci koji su se umiješali među civile razišli, odnosno otišli van grada. No, ostali su u podrumu nebodera, i tada, i tog 3. maja, u prvim jutarnjim satima djelovali.

“Uočili smo transporter koji je bio parkiran kod Metalca. Naprosto, vodili smo se srcem. Dođe ti neko u tvoju avliju da ti pravi belaj. Nismo to mogli dopustiti”, kaže Topić.

Kako su sve ekipe bile smještene u tadašnjem hotelu Beograd (sada Bosna), kaže Topić, počeli su da snimaju i prvi snimci su tako i krenuli u svijet.

“Kada su vidjeli da Jež trči s ‘osom’, a Aco nosi punjenja odavali su sliku da smo mi kao specijalci. Ustvari bili smo civili, obični ljudi”, navodi Topić.

Jedino je Topić, kako kaže, spletom okolnosti, nešto ranije, prije ratnih dešavanja u Sarajevu, znao šta se sprema i bio je u organizaciji otpora sa Safetom Hadžićem.

– Niški specijalci na ulicama Sarajeva – 

Ali, veli, hrabrim djelovanje u tom momentu, s 2. na 3. maj, predali su im se specijalci koji su bili poslani da zauzmu grad.

“Sreo sam slučajno Zorana Čegara, znao sam da su unutra. Bacili smo zagušljivce specijalne, njih četiri-pet tako da su se predali. Dio specijalaca koje je predvodio Dragan Stepanović Rambo, njih sedmorica uzeli su stanare kao taoce u prvom ulazu na Obali do UPI-jevog nebodera. Pustili su jednog momaka s bijelom zastavom koji je nam je rekao: uzeli su taoce pobit će nas. Adem Jež je pregovarao na Trgu kod Narodnog pozorišta s Rambom i oni su se predali. A, drugi iz kina Đuro Đaković gdje je bio Milan Šuput su se također, predali. Stavili smo oružje na gomilu. To je bilo pomalo smiješno. Kako ko priđe uzme pištolj pa pobjegne, uzme pušku pa pobjegne. Umjesto da ljudi pomognu da ih savladamo svako uzme nešto i pobjegne. Tako da je to bilo malo i komično. S ovog stanovišta, kada sada gledam strašno puno detalja imali smo koji su bili humoristični, a i bili jako opasni. Niko nije ni bio svjestan, nismo ni razmišljali da su ti specijalci mogli se okrenuti i da nas sve poubijaju”, navodi Topić.

Ipak, bili su to, kaže Topić, niški specijalci, a svi su imali ugovore iz Hrvatske.

“Prebačeni su odatle. Vidjeli smo to kada smo ih pretresali, te ugovore. To je bila elitna jedinica koja je bila okaljena u Hrvatskoj na ratištu. Ona je dovedena u Sarajevo da uradi ono što su pokušali. Stoga je 2. maj bio ključni za Sarajevo i ne samo njega nego cijelu BiH. Jer, da je Sarajevo tada palo mislim da bi Bosna pala. Mnogi nisu svjesni tog datuma. Mi, nažalost, kako sve omalovažavamo omalovažimo i taj dan. Godinama slavimo taj dan. No, svi hoće da to pomjere za 3. neki 4. ili 5. maj. To nije uredu. To je bilo 2. maja. Ja ga slavim u pasažu odakle smo krenuli. Od tih momaka koji su sve to napravili niko nije dobio ništa. Ni nagradu, pohvalu, a kamoli Zlatnog ljiljana. Mislim da ta kompletna ekipa od 10-15 ljudi trebala je da dobije Zlatni ljiljan. Jer, da njih nije bilo u tom momentu Sarajevo bi sigurno palo. Sada slušam svakakve priče. Posebno momaka koji su imali 17-18 godina u tom periodu da su čuda činili. Dosta je neistine poslije toliko godina koja se pojavljuje”, navodi Topić.

– Sarajevu je bila namijenjena sudbina Bijeljine – 

A, da se prvih dana maja 1992. branilo ne samo Sarajevo nego cijela BiH, Topić, navodi i pokušaj zauzimanja zgrade Predsjedništva RBiH.

“Tenk je dolazio do Skenderije. Granata je ispaljena u Titovu. U tom području je bio Ismet Bajramović – Ćelo. Njegov jedan vojnik, Džemica, na samom mostu je poginuo. Ćelo je bio zarobljen. Pogodio je kapetana koji ga je bio zarobio. Branilo se Predsjedništvo RBiH. Taj 2. maj da se sve nije desilo onako kako jeste bilo bi svašta. A, sada se priča drugačije. Traže se odgovornosti onih koji su se branili. Jednog dana ćemo svi mi odgovarati što smo bili tu, a ne samo što smo odbranili grad. Takva se situacija kreira”, navodi Topić.

A, niko se, veli ne pita, zašto dolazi JNA, zašto je krenula ka Predsjedništvu RBiH. A, tada je navodi, JNA bila puna rezervista i to 70 posto, a 30 posto vojske koja je bila ranije.

“Šta da se osvojilo Predsjedništvo RBiH i došao Radovan Karadžić i proglasio Republiku Srpsku. Ona bi ostala. Međunarodna zajednica tada nije djelovala. Ali, ne samo tada nego je pustila četiri godine da granatiraju civile, bez vode, bez hrane i ništa se nije desilo. Nijemo je to gledao čitav svijet. U srcu Evrope jedan grad bio je opkoljen četiri godine. A, sve je krenulo od 2. maja. Šta bi se desilo da su uspjeli ovladati Sarajevom je jasno. Desila bi se Bijeljina. Ušli bi specijalci, Arkan, opljačkali, poubijali. Imali su shemu kako rade. Ali, te grupe u kojim je bio Nusret Šišić-Dedo, Juka Prazina, Mušan Topalović-Caco, svi ljudi koji su bili taj dan su to spriječili. To su bile grupe ne više od 50 ljudi”, navodi Topić.

Naglašava da je sasvim sigurno s planom zauzimanja zgrade Predsjedništva RBiH bilo planirano da predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, kojeg su pripadnici JNA uhapsili na Aerodoromu Sarajevo, bude ubijen.

“Sigurno je da su imali plan da ga ubiju. Prvo nisu dali da sleti. Ali, vratio se, spustio avionom i odjednom počinju dejstva, hapse ga. Gdje ima na svijetu da predsjednika Predsjedništva RBiH, sa delegacijom, uhapse u kasarni, a da niko ne reaguje. Mi smo tada već bili priznati. Mi nismo tada bili zaštićeni. Da je predsjednik ubijen šta bi se desilo? Ništa. Došao bi drugi, a oni bi rekli tako mora. Za pet dana sve bi bilo i gotovo. Strašne stvari bi se desile da te grupe i ti ljudi, neorganizovano, a nismo imali ništa, nisu reagovale. To je bio plan JNA, tadašnje srpske vojske da oni lagno sve to privedu kraju, hinjski, da predsjednika Izetbegovića zarobe pa će ucijeniti cijeli grad. To je jasno jer ulaze specijalne jedinice sa svih strana. To je bio plan da se Sarajevo osvoji”, navodi Topić.

Pregovori i dešavanja od 3. maj, naglašava Topić, to je već nešto drugo. To su, navodi, dogovori oko povlačenja JNA.

“Pitanje je šta oni rade u komandi Druge vojne oblasti u to vrijeme. Već nije postojala JNA. Šta će u kasarni Maršal Tito, Jusuf Džonlić, Viktor Bubanj… ako nije postojala JNA. Zašto u aprilu na Otoci vojnik JNA hoće da gađa zoljom zgradu. Nismo znali šta je zolja do tada. Strah koji su pripremali išao je planski. Tako dolazi i do Dobrovoljačke”, kaže Topić.

– Oficiri JNA su prvi zapucali u Dobrovoljačkoj –

Navodi da je dogovor predsjednika Izetbegovića s generalnom Milutinom Kukanjcem, komandantom Druge vojne oblasti bio da on izađe iz Sarajeva.

“Ne vojska, ne s ljudima koji su u kasarni da napusti Sarajevo nego samo general Kukanjac u zamjenu za predsjednika Izetbegovića koji je bio u Lukavici. Takav je bio dogovor. No, oni se spreme i izlaze svi. Nije ni to problem. Sve je to tako teklo mirno. Jer, izašli su iz kasarne. Sporni momenat je bio taj kada je transporter s predsjednikom Izetbegovićem stao samo da vidimo da li je predsjednik Izetbegović tu, jer su nas mogli prevariti, kao što su nas varali uvijek. Mnoštvo puta su rekli prekinite vatru nećemo pucati. Tako je bilo dok se ne konsoliduju pa opet napadnu. To je bila lažna vojska. To su bili ljudi koji su već prebačeni sa drugih ratišta, Vukovara. Znam lično koji su bili u Vukovaru, a bili na Grbavici, imali svoju vojsku faktički”, navodi Topić.

Upravo kada se zaustavilo vozilo u Doborovoljačkoj, došlo je do događaja, koji se, kako kaže Topić, pokušavaju pripisati pripadnicima TO BiH.

“Iz vozila su izašli oficiri JNA s mašinkama, pištoljima da vide zašto se kolona zaustavila. Kada su im pripadnici Teritorijalne odbrane govorili da se vrate u vozila oni su počeli djelovati po njima. To su bili ljudi, civili. Nikakve organizovane akcije nije bilo. Nije to ništa bilo tog tipa. Da je bilo odmah bi ih po izlasku iz kasarne napali. A, predsjednik Izetbegović je normalno hodao po Bistriku prije toga, ljudi su bili okolo, pozdravljao se s vojskom. Nikakvih planova nije bilo. Poginuli su ljudi koji su počeli da djeluju na nas. Nemamo pravog čovjeka da kaže ovo što ja sada govorim”, navodi Topić.

Ističe kako je i sam general Kukanjac rekao koliko je ljudi poginulo imenom i prezimenom tog dana, 3. maja 1992. godine.

“A, oni na osnovu Dobrovoljačke prave mit da je pobijeno više od 40 osoba. Glupost. Možda je u djelovanjima 2. i 3. maja bilo stvarno poginulih po svim linijalma koje su napadali. Ali, mi smo zarobili 27 specijalaca. Dali smo im da jedu, dva dana su bili gladni. Mi smo ih sproveli u Centralni zatvor, a oni neće da ih prime. Eto koliko smo bili organizovani. Prebacili smo ih u MUP, pa ih tek onda vrate. Nigdje veze da se djelovalo sistemski na ubijanju i napadima. Mi jesmo kao grupe djelovali, jer smo znali šta nas čeka. A, to su bili ti organizatori otpora koji su imali svoje grupe koje su radile. A, sada su svi organizatori otpora. No, zna se koliko je ljudi poginulo sa njihove strane, koliko s naše strane. Niko ne spominje s naše strane ljude koji su poginuli, koji su izranjavani”, ističe Topić.

– Mitterrand je došao da dovede jedinice u zaštitu srpskih snaga-

Mnogi ljudi koji nisu kompetentni da pričaju za 2. i 3. maj, navodi Topić, to rade. Pričaju, kaže, šta su čuli negdje, pričaju o onome što su čuli dok su sjedili negdje.

“Ne kažem da možda iz podruma neko nije gledao ili iz stana. Poštujem svakog građanina Sarajeva koji je bio u gradu, a kamoli da je preživio sve to. Za mene su svi heroji u ovome gradu od baka i nana, deda do najmanjeg djeteta. Jer, koliko je granata padalo na grad. Trebalo je sve to preživjeti. A, počelo je 2. maja. Počeli su da probijaju zvučni zid avionima. Mi smo djelovali na mangupluk, na naš jalijaški način smo se dovijali. Bili smo izrevoltirani da tamo gdje cijeli život igraš lopte dođu specijalci da ubijaju tvoj narod. Prije toga gledaš šta se dešava u Hrvatskoj, u Vukovaru, kako bolnice granatiraju… Dešava se Ravno. Sve nas ne interesuje jer nam nije tu. I tako dok nije došlo do Sarajeva. Srećom pa smo bili mi ovi koji su znali da će biti rat, ali ne na ovaj način, jer smo mislili da će se to izaći i malo pucati i sve će to biti”, naglašava Topić.

Navodi da su velike nade polagali u dolazak francuskog predsjednika Francoisa Mitterranda kajem juna 1992. godine.

“Mi smo svi mislili da je on došao da smiri situaciju i da poslije njega neće biti rata. A, on je samo poslao svoje jedinice koje su bile na Aerodromu Sarajevo, uništile ga, pravili roštilje, trgovali sa svim stranama, ubijali ljude koji su prelazili pistu da bi preživili. Mitterrand je tada došao da dovede jedinice i doveo ih je. U zaštitu srpskih snaga. Sve je to planirano. Mi smo bili naivni. Previše smo vjerovali međunardonoj zajednici, svim tim ljudima koji su bili kompetnentni da to zaustave. Tada se podijelila BiH. Prećutno se to pustilo. U Daytonu su dobili ono što nisu mogli ratom. Jer, general Atif Dudaković je s vojskom došao skoro do Banje Luke. Zašto su ga zaustavili? Drže Sarajevo četiri godine u okruženju, a tamo se boje da se ne desi izbjeglički egzodus. Politika je ovdje cijelo vrijeme da se uništi muslimanski narod na ovoj teritoriji. Jer, mi smo jedini bijeli muslimani u srcu Evrope koji datiraju 500 godina. Sada neko treba da nas izbriše”, navodi Topić.

Ljuti ga, kaže, što se isto dešava i poslije 27 godina, odnosno da nikakvog pomaka nemamo.

“Evo, imamo da jedino Islamska zajednica u BiH nije potpisala sporazum sa državom BiH. Isto se radi. Patimo narod. Kao da se jučer sve dešavalo. Nema niko da lupi šakom i kaže – dosta”, ističe Topić.

Mnoge malverzacije i mešetarenja koja se dešavaju, navodi Topić, su u funkciji omalovažavanja i iskrivljavanja onoga što se dešavalo.

“Upiše se da je 160.000 ljudi bilo u Armiji RBiH. Da smo imali toliko armije došli bi do Trsta. Postoje oni koji nikave veze sa BiH nemaju, a imaju knjižice da su bili u Armiji BiH. Ili neko ko je slučajno ranjen postao ratni vojni invalid. A Atif Dudaković i Dragan Vikić se procesuiraju. To je poniženje za nas, da nama naše ljudi koji su bili svetinje da ih maltretiraju. Bilo je i kod nas nekih ekscesnih situacija, ali činili su ih pojedinci. Oni su bili procesuirali čak u ratu. Nijedna država to nije radila, a mi smo radili kao Armija RBiH ta procesuiranja. To su bili pojedinci, a ne sistem. Heroji ovog grada časno i pošteno hodaju. Sve sam i sam napravio ono što je trebalo za 2. i 3. maj i poslije dužnosti koje sam obavljao. Imali smo generale Armije RBiH Stjepana Šibera, Jovana Divjaka koji bi ukazivali da nešto nije bilo u redu da se radi”, poručuje Topić.

Akos.ba