Džamija u Osijeku: Simbioza modernog grada i otiska duha i vjere

Islamska zajednica u Hvatskoj sve se više integrira u društvo, postaje sve prepoznatljivija, ali i duhovno i fizički, materijalnim spomenicima i tragovima za budućnost, prisutnija.

Najnoviju potporu ovome stavu pružio je rezultat Javnog natječaja za izradu idejnog rješenja Islamskog centra u Osijeku. Ocjenjivački sud koji su zajedno imenovali provoditelj natječaja Društvo arhitekata Osijek i investitor Islamska zajednica jednoglasno je natječajni rad pod šifrom „20“ ocijenio najboljim. Autor prvonagrađenog rješenja je Proarh Mateković iz Zagreba, s projektnim timom u sastavu: Davor Mateković, dipl.ing.arh., Vedrana Jančić, dipl.ing.arh., Meliha Mehmedagić Nanić, dipl.ing.arh., Jadranko Kereković, Mirna Malez, Vedran Pavličević i Rene Šparemblek.

Izložba prvonagrađenog i ostalih radova otvorena je 26. rujna u Gradskoj galeriji Osijek. Ovime, Osijek koji je za vrijeme Osmanske uprave bio najznačajniji muslimanski centar na području moderne Hrvatske, s čak 61 džamijom i nekoliko medresa, a čiji se muslimanski stanovnici prvi puta spominju 996. godine u buli mađarskog kralja Emerika, modernim arhitektonskim izričajem, počinje zaokruživati svoju postojanost suživota kršćana, muslimana, židova, koja traje, uz veća i manja iskušenja i traume, već preko tisuću godina. Povijesna jezgra Grada upravo je tvrđava iz Osmanskog perioda i iz nje kreće njegov urbani i civilizacijski razvoj u Novom vijeku. To bogatstvo i povijesnu višeslojnost, autori prvonagrađenog rješenja jasno su prepoznali, te na, od grada dodijeljenoj lokaciji u industrijskoj zoni, nastojali, i po stavu Ocjenjivačkog suda, uspjeli dati vrijedno rješenje programom definiranih sadržaja i novu vrijednost ne samo Islamskoj zajednici, već obogatiti javni prostor i postojeću heterogenost grada.

Autorska polazišta

Kako kažu autori, „prazni genius loci ne daje kontekst ali daje potpunu slobodu u zamišljanju nove građevine, slobodu koja u ovom slučaju predstavlja teret i opasnost od proizvoljne, bezrazložne pretencioznosti, potpuno oprečan nauku Islama – skromnost i duhovnost. Zbog toga koncept proizlazi iz potrebnog i zadanog, gdje potrebno postaje smjer prema Mekki, zid Kible, a zadano se isčitava iz urbanističkih uvjeta, granice parcele… Iz tih bazičnih postavki izlazi ideja o urbanoj simbiozi modernog grada i otiska tradicije/duha vjere.Kako bi se dobio ”grad u gradu” superponiraju se dvije mreže: (1) mreža kozmičkog reda/sakralno – smjer Kible, element božanskog i (2) mreža grada/sekularno-urbanistička pravila, parcelacija, linija regulacije.

Stoga, grad u gradu postaje rahli tlocrt izmjenjujućih zatvorenih i otvorenih prostora – imitacija gradskih blokova/sadržaji, ulica/hodnici, parkova/ozelenjeni atriji, trgova/harem, omeđen plohom pročelja koja je nastala iz urbane mreže, ovojnicom koja zaustavlja sekularno na obodu“.

Autorski koncept obogaćen je skicama i priložen grafičkom dijelu Idejnog rješenja. Nastavno govori o glavnim dijelovima strukture Islamskog centra. „Ovojnica pročelja zamišljena je kao polupropuštajuća opna koja preko atrija briše tvrdu granicu između sekularnog i sakralnog, što je u skladu s islamskim konceptom. Gradacija vizura i planova, izmjena otvorenog i zatvorenog postaje bogatstvo višeslojnosti prostora, prozračnog, osvjetljenog, smirenog, dinamičnog…. Tradicionalni elementi islamske arhitekture suvremeno su interpretirani (trijem, harem, voda, arabeska, kaligrafija, safovi, kupola) kroz moderne materijale i međuodnose ali u svojoj esenciji se iščitavaju kao elementarni. Oni su čvrsti otisak tradicije unutar novog urbanog bloka, esencija vjerske arhitekture u modernom ruhu.

Glavni molitveni prostor (mesdžid ) i harem čine jednu zonu, jezgru i fokus kompleksa oko kojih se prostori događaju tj. ne događaju. Tlocrtno identični, volumenski su oprečni – jedan kao izdubljeni prostor trga, a drugi kao izdignut i naglašen volumen molitvenog prostora, s tri strane okružen vodom /plitki bazen/. Mesdžid je jasan, tektoničan kubus u koji je upisana prozračna, lagana kupola od aluminijske mreže s arabeskama koje se ponavljaju i na različitim elementima kompleksa. Prodori na krovu daju dinamičnu rasvjetu koja se raspršuje kroz perforacije mreže i daju iznimno bogatsvo prirodnog osvjetljenja – nura.

Galerija mahfila je tlocrtno upisana u kružnicu projekcije kupole kao polumjesec, koji onda kao simbol islama lebdi u prostoru. Iz molitvenog prostora se preko vodene površine prolazi do minareta, koji ima i sekundarnu vezu iz komunikacije tj. hodnika centra. Minaret s alemom je oblikovan kao dio cijeline, koristi se jednaka obloga kao na ostatku pročelja. Prema vrhu obloga postaje rjeđa i rahlija, stapajući vrh minareta s nebom. Itikjaf je skriven iza pomičnog zida na jugu, kao prostorija okružena vodom, simbolom čistoće, tjelesne, duhovne i ritualne.

Kod oblikovanja interieura molitvenog prostora, posebno mihraba i mimbera pažnja se usmjerila na suzdržanost, bez pretencioznosti i suvišne ornamentalnosti. Minimalizam i moderni materijali korišteni su kako bi naglasili duhovnost i čistoću prostora. Stavljena je minimalna kaligrafija , tradicionalnog sloga, zbog naglaska na najbitnije – temelj islama (šehadet) i orijentaciju pri namazu, molitvi.

Harem je projektiran kao produžetak molitvenog prostora i kao mjesto druženja. Oblikovanje poda s podjelom na safove između kojih niče trava, nastavlja se preko hodnika do mesdžida, gdje se safovi nastavljaju u oblozi tepihom. Kontinuirana ritmizacija obloge, podjelom na redove naglašava cjelovitost ta dva prostora. Sjever harema je ujedno i pročelje knjižnice, koja postaje najreprezentativniji nemolitveni dio Centra, vizualno obuhvaćajući gotovo sve dijelove istog. Vidljiva sa samog ulaza postavlja se kao jasna poruka o njenoj važnosti, simbola nauka kao temelja vjere, s inskripcijom prvog objavljenog ajeta Kur’ana- IKRE BISMI RABBIKE. Oko harema se postavlja kružna komunikacija kao interpretacija tradicionalnih trijemova, efikasan sustav jednostavne distribucije korisnika i posjetitelja u toploj vezi. Staklene stijene pročelja harema su pomične te svojim otvaranjem maksimalno pojačavaju dojam prožimanja otvorenog i zatvorenog prostora i sjećanje na povijesne otvorene trijemove.

Između različitih sadržaja se postavljaju ozelenjeni atriji kao razrahljivači zbijenog tlocrta. Sadržaji su postavljeni obodno na vanjskom pročelju ali usmjereni prema atrijima kako bi se ostvario sekundarni vizualni kontakt s okolinom. Ovako artikuliran ‘zeleni sustav’, kao cjelovita i multifunkcionalna mreža otvorenih prostora, unaprijeđuje vizualno-estetske kvalitete prostora, podržava prirodne-ekološke procese, te stvara intimne mikrolokacije previđene za različite sadržaje – druženje, sport, meditacija… Neatraktivan okoliš sugerira takve gradirane vizure prema van, ali istovremeno pruža i gradaciju vizura prema unutra, naglašavajući izmjenjujući odnos sekularnog i sakralnog kroz perforirane ploča na pročelju. Pročelje kao ”čipkana” ovojnica s multipliciranim geometrijskim uzorkom – arabeske, kao još jedan element tradicije, daje kontroliranu transparenciju u doživljavanju intime vjerskog centra, ali i željenu otvorenost prema javnom, sekularnom.“

Stav struke

Zanimljivo je osvrnuti se na obrazloženje Ocjenjivačkog suda koje je neuobičajeno iscrpno, filozofično i teorijski potkovano, na način da u prvonagrađenom radu prepoznaje jaku teorijsku podlogu i temelj za idejno rješenje. Ocjenjivački sud tako kaže da je „osnovno obilježje i eksplicitni koncept natječajnog rada rahla matrica onoga što Autor naziva ”gradom u gradu”. Ne radi se, nastavlja Sud, o idiosinkratskom imenovanju, nego o referenci na tradiciju arhitektonske tipologije koju je H. Hertzberger nazvao ”kazbahizmom” (još ju se zove ”strukturalizmom”, ”tepih” ili ”mat” arhitekturom), ili riječima Alda van Eycka, u kojoj su ”odnosi među stvarima i unutar stvari važniji nego stvari same”. Praksa koja se najprepoznatljivije očituje u smanjivanju objektnosti zgrade, odnosno raspršivanju, razbijanju volumena u jedinice manje kompaktnosti, na način da plastična forma jednog objekta (kao ”smrznute glazbe”, kao ”igre volumena pod suncem”) gubi na značaju u korist matrice koja povezuje više manjih – samih po sebi besformnih, formalno neutralnih – u urbanu cjelinu. Paradoks: razbijanjem se postiže cjelina. Van Eyckova filozofija: ”Grad je velika kuća, a kuća je mali grad”. Upravo u ovome paradoksu i Van Eyckovoj filozofiji, Ocjenjivački sud vidi teorijsku podlogu prvonagrađenog rada. Zato i nastavlja obrazloženje.

„Strukturirajući ovu kuću kao mali grad, Autor na kvalitetan način postiže neka od glavnih svojstava traženih projektnim zadatkom: prostornu višeslojnost, strukturiranu umreženost raznorodnih sadržaja, integriranu alternaciju otvorenih i zatvorenih površina, kao i estetsku nepretencioznost u skladu s islamskom etikom skromnosti i duhovnosti. Do jednog od bitnih raslojavanja u povijesti moderne arhitekture došlo je upravo otuda što je Team X (na čelu s van Eyckom i Smithsonima) zahtijevao reviziju principa disocijacije i segregacije kakvu je proizvodio klasični modernizam, prema arhitekturi integriranja, umreživanja, asocijacije.

Radi se u krajnjoj konzekvenci o novoj definiciji suštine arhitekture: ona, kažu, ne prebiva u smrznutom akordu pozitivnog volumena, na čije ćemo se skulpturalne estetske kvalitete nezdravo fiksirati (diviti se, sagledavati, pljeskati, fotografirati) nego u prostoru između zidova – negativnom volumenu. Traže se ”primjeri koji sprečavaju izgrađene elemente od dominiranja, u korist prostora između” (Hertzberger). Genijalan zaokret: događanje umjesto sagledavanja! Što treba projektirati: ne formu objekta već formu ljudskog prostornog postojanja koju objekt generira. U epohi obilježenoj kao ”društvo spektakla”, društvo anestetizirane potrošnje senzacija, artikala i imidžâ, s pritiskom neprestanog kreiranja/dizajniranja novih i novih potrošnih formi, između ostaloga simulakrumskih kuća-slikâ, Autor se priklanja stavu po kojem ništa nije primjerenije kao arhitektura kompleksa sakralne provenijencije – po svojoj naravi antagonističke epohi – od tipologije koja negira ekspresivnu plastiku i uopće fiksaciju na volumetriju.

Primjenjujući, umjesto produkcije sljedećeg u nizu hirova dizajna, smithsonovski postulat po kojem elementi istog reda ne trebaju izgledati različito bez razloga – nota bene, također prisutan u islamskoj estetici repetitivnosti i multiplikacije. Čak i kupolu i minaret oblikujući usuprot logici ikoničkog spektakla, aplicirajući i na njih elementarni kubusni minimalizam primijenjen na bazi.

Upravo taj minaret i kupola (odnosno, jezgra sačinjena od molitvenog prostora i harema, tlocrtno identičnih, volumenski oprečnih) predstavljaju dosljedno provođenje i sljedećeg postulata strukturalističke arhitekture: supostavljanja, po Autoru, ”dva određujuća elementa građevine”: neutralnu strukturu ”grada u gradu” (kao podloge, pravila, kohezijske matrice) obogaćene figuracijama minareta i džamije (kao iznimki, iskoraka, incidencija) – ako i ne ekspresivnošću, naglašujućih ipak samom svojom prostornom i volumenskom markantnošću.

Uz naznačeno funkcioniranje harema kao produženja glavnog molitvenog prostora, od presudnih kvaliteta projekta treba izdvojiti kružnu komunikacijsku vezu oko harema, koja reminiscira tradicionalne trijemove, pretprostor i ulaz u samu džamiju, oblikovanje pročelja centra, iznimno uspjelo ambijentalno i oblikovno rješenje molitvenog interijera, prostran pristupni trg i odlično ljevkasto otvaranje glavnog ulaza s njega na harem, te društveni blok restorana i višenamjenske dvorane s mogućim zasebnim pristupom izravno s pristupnog trga, preko atrija-terase.“

Povratak kuće u grad

Kur’an Ka’abu, kojoj se muslimani okreću u namazu, molitvi, u stvari salatu, komunikaciji s Bogom, zove Beka’a – Kuća. To je prva monoteistička bogomolja koju je podigao sam Adam, obnovio prvi puta Abraham, a od idola očistio Muhammed a.s. Kao kubusna zgrada svjedoči minimalizmu radi pune posvećenosti toj vezi Stvoritelja sa stvorenim. Ta se Beka’a nalazi u prastarom gradu Mekki i određuje njegov identitet. Kubusna, od dekoracije oslobođena, džamija u gradu Osijeku, baš poput kuće u Mekki ocrtava gabarite ljudskog prostornog postojanja u vezi, komunikaciji s Bogom. Četvrti pravovjerni halifa Ali ibn Ebu Talib napisao je kako čovjek, želi li razgovarati s Bogom treba obaviti namaz, odnosno na arapskom salat – komunikaciju s Njim, želi li da Bog s njim razgovara treba proučavati, odnosno čitati Svečitanu knjigu – ar. Kur’an.

Islamski centar u Osijeku, kako ga je zamislio prvonagrađeni autorski tim ima taj potencijal – mogućnost stalne bilateralne komunikacije modernog čovjeka s Bogom. I to mu jeste najveća vrijednost. Na njegovim je korisnicima da taj potencijal kinetiziraju.

Islamska zajednica Hrvatske s autorima prvonagrađenog rada namjerava potpisati ugovor o izradi idejnog, glavnog i izvedbenog projekta i ishođenje potrebne lokacijske i građevinske dozvole kako bi se izgradnji ovog iznimno važnog objekta za Osijek, Hrvatsku i muslimane u Hrvatskoj moglo što prije pristupiti. Islamski centar u Osijeku tako se pridružuje niski od tri izgrađene i tri džamije u fazi izgradnje ili projektiranja u modernoj Hrvatskoj u posljednjih 45 godina, onih u Gunji, Zagrebu i Rijeci, te Sisku i Puli. Početkom projektiranja i izgradnje džamije u Osijeku, Hrvatska se i metaforički i stvarno vraća značajnom, zanemarenom dijelu i važnoj komponenti svoje povijesti – onom islamskom kojeg treba i dalje proučavati. Ne samo osmanski period, već i ranije epohe. One iz ranog srednjeg vijeka, od kada traju susreti današnjih hrvatskih krajeva s islamom, o kojima svjedoči i grad Osijek, kroz spomenutu bulu mađarskog kralja iz 10. stoljeća.

behar.ba