Piše: Safet ef. Pozder

No, čovjek današnjice se rapidno otuđuje i od čovjeka, što dovodi do jako izraženog individualizma. U takvom ozračju, kao jedno od jedino mogućih i preostalih rješenja (rekli bismo – slamka spasa) nameće se vjera. Vjera je taj kohezioni elemenat koji itekako nedostaje čovjeku. Otuda potreba da se stalno i iznova govori i o obredu kurbana, o kome se, manje-više, sve zna.

Jezički gledano, riječ kurban izvedena je iz osnove k r b koja označava bliskost, povezanost, prisan odnos. Prema tome, kurban je simbol povezivanja čovjeka sa Bogom, približavanja čovjeka čovjeku ili, kratko kazano, kurban je efikasan lijek protiv sveprisutne otuđenosti čovjeka. Dakako, i otuđenost je bolest čije simptome valja ispravno dijagnosticirati. U tom smislu ćemo posegnuti za neiscrpnim vrelom mudrosti i upute – Kur’anom koji nam, kada je posrijedi kurban, nudi dvije korisne lekcije.

Lekcija prva: Ispričaj im o dvojici sinova Ademovih

 ”I ispričaj im o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kada su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kada je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: “Sigurno ću te ubiti!” – “Allah prima samo od onih koji su dobri” – reče onaj. 

“I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova. 
Ja želim da ti poneseš i moj i svoj grijeh i da budeš stanovnik u vatri. A ona je kazna za sve nasilnike. 
I strast njegova navede ga da ubije brata svoga, pa ga on ubi i posta jedan od izgubljenih. 
Allah onda posla jednog gavrana da kopa po zemlji da bi mu pokazao kako da zakopa mrtvo tijelo brata svoga. “Teško meni!” – povika on – “zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!” I pokaja se.” .

Zadržaćemo se na ovom kazivanju koje datira iz najranijeg vremena ljudskog roda, vremena dvojice Ademovih sinova Kabila i Habila. Prema vjerodostojnim predajama saznajemo da su se Ademovi a.s. potomci rađali u paru, odnosno blizanci (muško i žensko). U cilju održavanja ljudske vrste i Allahovim emerom, Adem a.s. udavao je žensko dijete iz jednog poroda za muško dijete iz drugog. Međutim, djevojka koju je trebao oženiti Kabil bijaše manje lijepa od one koja je pripadala bratu mu Habilu te on poželje da je oženi. Da bi izbjegao nesporazum, Adem a.s. odlučuje da njih dvojica prinesu žrtve (kurbane), pa čiji kurban bude primljen njemu pripada djevojka. Habilov kurban bijaše primljen, dok je Kabilov odbijen (mufessiri navode da je Kabil kao kurban prinjeo nekoliko klasova pšenice a Habil je zaklao jednu od najboljih ovaca iz svog stada). Kabil prijeti ubistvom svome bratu i na koncu to i izvršava. Pogođen svojim poganim postupkom i utučen jer nije znao šta da učini sa mrtvim tijelom svoga brata Kabil ugleda začuđujući prizor: jedan gavran ubija drugoga, pravi rupu u zemlji i u nju zakopava njegovo mrtvo tijelo. “Teško meni!” – povika on – “zar i ja ne mogu, kao ovaj gavran, da zakopam mrtvo tijelo brata svoga!” I pokaja se.”   Bio bi ovo kratak rezime kazivanja o sinovima Ademovim. No, ovaj događaj je puno više od opisanog spleta okolnosti i dešavanja.

Iz gornjeg kazivanja saznajemo da se između dva čovjeka, dva muslimana, dva rođena brata ispriječila snažna prepreka, u ovom slučaju strast, požuda, ljubomora, pohlepa (dalo bi se itekako razmisliti o preprekama koje stoje među milionima današnjih muslimana i uporediti ih sa Kabilom i Habilom). Dva brata su, u ovom slučaju, dvije potpuno suprotne strane. Dva muslimana su dvije suprotstavljene strane, ali voljom jednoga a ne obojice jer bi to bilo isuviše pogubno. Uostalom i Muhammed a.s. u hadisu koga prenosi Ebu Bekrat Nufejj b. Haris es-Sekafij r.a. upozorava: ”Kada dva muslimana isukaju svoje sablje jadan na drugog – i ubica i ubijeni će u vatru. Rekao sam: O, Allahov Poslaniče, što se tiče ubice jasno je ali zbog čega i ubijeni!? Zato što je i on htio ubiti svoga protivnika “ reče Poslanik a.s.. Kabil je bio potpuno zaslijepljen ljubomorom i mržnjom koja mu je do kraja pomutila um. Nasuprot njega, njegov brat Habil odaje sliku iskrenog i čestitog čovjeka, muslimana predanog svome Gospodaru i Njegovoj volji. Dakle, mogli bismo kazati da je Habil oličenje dobra naspram koga je iznenada ustao njegov brat kao simbol i prototip zla.

Osjetivši težinu situacije i sagledavši moguće posljedice, Adem a.s. poseže za kompromisom koji bi, dirigovan voljom Allaha dž.š. trebao ukazati na ispravno rješenje problema. Znajmo dobro da nije slučajno odabran obred kurbana! Kurban zbližava duše koje su se poput Kabilove i Habilove i poput brojnih muslimanskih duša nakon njih, otuđile od svoga Stvoritelja i udaljile jedna od druge. Adem a.s. je dobro znao da će kroz kurban identificirati dušu koja je sklona dobru, harmoniji i miru. Tako je i bilo. Habilov kurban (ne ulazeći u to da li se radilo o ovci, pšenici ili nečemu trećem) kod njega izaziva željeni efekat. Njegova čista duša spojena sa još čišćim nijetom rezultirala je time da njegov kurban biva primljen, što mu još više povećava vjeru i čestitost koje je i prije u sebi baštinio. S druge strane, potpuno drugačija priča. Kabilova pohlepa, strast i drugi šejtanski nagoni su do te mjere ukaljali njegovu dušu i pomutili razum da mu ni nijet nije mogao mirisati na iskrenost. Rezultat toga je žrtva koja nije primljena jer nije ni postigla ni približno željeni efekat. Prije bismo rekli da je djelovala kontraproduktivno (sigurno ćete se sada sjetiti ljudi koji su vam nekada rekli kako su zaklali kurbana da bi im u životu krenulo nabolje ali se desilo suprotno!?).

Koliko je ovakav razvoj situacije iznenadio Adema a.s. i njegove sinove, može se samo pretpostaviti. Ipak, njihove reakcije nam pričaju jednu novu, dotad nepoznatu priču. Kabil izbezumljeno prijeti: ”Sigurno ću te ubiti” , dok Habil mirno i hladnokrvno odgovara: ”I kad bi ti pružio ruku svoju prema meni da me ubiješ, ja ne bih pružio svoju prema tebi da te ubijem, jer ja se bojim Allaha, Gospodara svjetova”. I jedan i drugi bili su krajnje ozbiljni i odlučni u svojim riječima pa je proljevena prva ljudska krv na zemlji. Brat je ubio brata, musliman je prolio krv muslimana. Habil se skrasio kod svoga Gospodara i zavrijedio džennetske ljepote. Dio Kabilove sudbine nagovještava i slijedeći hadis: “Ne bude niko ubijen nepravedno, a da prvi Ademov sin nema udio u prolijevanju njegove krvi, jer je on prvi koji je počinio ubistvo.”. Zamisao Adema a.s. da kurbanom pokuša spojiti dva razdvojena bratska srca naišla je na polovično razumijevanje i polučila istim takvim rezultatom. Stoga je ovo kazivanje više nego važna lekcija nama koji danas koljemo kurbane. ”Zato, uzmite pouku, o vi, razumom obdareni!”. 

Lekcija druga: U snu sam vidio da te trebam zaklati

”Gospodaru moj, daruj mi porod čestit!” – 
i Mi smo ga obradovali dječakom blage naravi. 
I kad on odraste toliko da mu poče u poslu pomagati, Ibrahim reče: “O sinko moj, u snu sam vidio da te trebam zaklati, pa šta ti misliš?” – “O oče moj,” – reče – “onako kako ti se naređuje, postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.”
I njih dvojica poslušaše, i kad ga on čelom prema zemlji položi, 
Mi ga zovnusmo: “O Ibrahime, 
ti si se Objavi u snu odazvao; –  a Mi ovako nagrađujemo one koji dobra djela čine – 
to je, zaista, bilo pravo iskušenje!” – 
i kurbanom velikim ga iskupismo 
i u naraštajima kasnijim mu spomen sačuvasmo: 
“Nek je u miru Ibrahim!” 
Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine,”

Koliko god da je prva lekcija emotivna i surova, ni druga, koja je satkana kroz gornje ajete nimalo ne zaostaje. Ima li veće kušnje za roditelja od zahtjeva da se odrekne svog rođenog djeteta, posebno onda kada se zna da je to dijete dugo i strpljivo čekano? Umjesto odgovora na ovo pitanje, zamoliću svakog roditelja da se pokuša zamisliti u takvoj situaciji. Upravo takav zahtjev stavljen je, putem sna koji se ponavljao, pred Ibrahima a.s.. Ne računajući bacanje u vatru i sve druge podlosti koje je od svog neznabožačkog naroda podnosio, ovo je za njega bio, bez ikakve sumnje, najveći dunjalučki ispit. Bio je to veliki test za onoga koga Kur’an oslovljava najljepšim mogućim epitetima (ummet, hanif, kanit, evvah, halim…), i onoga koga Allah dž.š. naziva Svojim prijateljem (Wettehazellahu Ibrahime halilen). Znajući da je poslanički san istina te da po njemu treba postupiti, Ibrahim a.s. se priprema za realizaciju Allahove volje. Naravno, očinski instinkt je preovladao te se s pravom pribojavao sinovljeve reakcije. Uprkos svemu, nijednog jedinog trenutka nije se dvoumio. Tražio je najpogodniju priliku kako bi sinu saopštio Allahovu naredbu (gornji ajeti iz sure Saffat to precizno opisuju).

Ako je držanje Ibrahima a.s. razumljivo, pa i očekivano, onda je postojanost i odlučnost mlađahnog mu sina Ismaila a.s. definitivno zadivljujuća. “O oče moj, onako kako ti se naređuje, postupi; vidjećeš, ako Bog da, da ću sve izdržati.” – riječi su koje zavrjeđuju svaku pažnju, posebno kada ih izgovori mladić i to u situaciji kada treba da bude prinešen kao žrtva. Biti spreman hrabro i strpljivo se suočiti sa ovako velikim iskušenjem odlika je samo velikih ljudi, čestitih vjernika, iskrenih srca i čistih duša, baš onakvih kakva je bila Habilova. I kada se otac i sin odlučiše i na konačni korak, Allah Uzvišeni dade proviđenje i ukaza Svoju počast bogobojaznim robovima jer ”ko se Allaha bude bojao, On će mu izlaz dati i opskrbiće ga odakle se i ne nada”. Izlaz (mahredž) u ovoj situaciji bijaše u liku ovna koga Ibn Abbas r.a. opisuje riječima: “Ovan koji je pasao džennetom četrdeset godina, bijel, krupnih očiju i rogat.”. otac i sin bijahu nagrađeni za svoju iskrenost i spremnost da se povinuju Allahovom emeru, a Allah ih obradova spomenom i časnim mjestom u potonjim generacijama. Ibrahim i Ismail a.s. bili su spremni svoju vjeru djelom potvrditi, Allah dž.š. uzvratio je Svojom milošću, a epilog svega je obilna nagrada: ”Eto tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine”.

Zaključak

 Otuđenost savremenog čovjeka, o kojoj je bilo riječi na početku ovog teksta, prisutna je u tolikoj mjeri da sve više puni stranice književnih djela, filmskih scenarija, muzičkih izričaja i ostalih vidova umjetničkog izražavanja. Doskora smo bili svjedoci fizičkog ogoljavanja čovjeka i žene koje je već odavno doživjelo svoju kulminaciju. Odskora smo u prilici skoro svakodnevno gledati ogoljavanje ljudske duše kroz različite reality emisije (Veliki Brat, Trenutak istine i sl.) i to sve za neznatne novce i kojekakve komadiće slave. Što je materijalno sitiji, čovjek je duhovno gladniji. Gladan sreće i duhovnog smiraja te ophrvan okovima samoće, čovjek spas i utjehu nalazi isključivo u vjeri (kako drugačije objasniti ekspanziju prelazaka na islam širom svijeta, posebno obrazovanijih slojeva društva?). Vjera duhovno zasićuje čovjeka. Jedino na krilima istinske vjere Adem , Habil, Ibrahim, Ismail, Jusuf, Muhammed a.s. i brojni drugi poslanici i časni ljudi uspjeli su prebroditi brojna iskušenja i životne putešestvije kojima su neminovno hodili.

Koliko god da doprinosi izgradnji pojedinca kao ličnosti, vjera još više njeguje i propagira kolektiv kao najidealniji model društvenog života. Budući da smo u danima hadža, držim da je bilo vrlo svrsishodno osvrnuti se na pitanje kurbana na jedan drugačiji, kur’anski način. U vrijeme kada se značajan broj nas (rekao bih, svake godine sve značajniji) sprema zaklati kurban, jako je bitno prizvati u sjećanje mudrost Adema a.s. koji je upravo kroz kurban uznastojao zbližiti svoje sinove. Habilova čestitost, unatoč njegovom tragičnom završetku, predstavlja ideal svakog iskrenog i Allahu predanog vjernika. Musliman koji kolje kurban će, nošen Habilovim primjerom, na zlo uzvraćati dobrim, kurbanskim mesom će simbolično obradovati i onoga ko mu je, možda, leđa okrenuo, te će se potruditi da svojom dobrotom nadvlada svaku vrstu kabilovskog zla. On će tako odaslati jasnu poruku da je biće mira i harmonije te da to očekuje i želi od drugih. Kabil je zorna ilustracija svega onoga čemu musliman jasno i glasno mora kazati NE!, kako bi ostao na pravom kolosjeku. Ibrahim a.s. je simbol brižnog ali i Allahovom emeru odanog roditelja. Naspram njega je mladi Ismail a.s., čvrst i postojan kao najtvrđa stijena. Njegov primjer je model kome mladi trebaju težiti i iz kojeg crpimo vrlo bitnu pouku a to je da pokornost Allahu dž.š. popraćena poslušnosti roditelju neminovno rezultira uspjehom i neizmjernom nagradom.

Ugradimo li prethodne napomene u našu svijest, siguran sam da ćemo, uz Allahovu pomoć, prema obredu klanja kurbana imati jedan novi, potpuniji odnos.

preporod.com