Dvije godine poslije – masakr na Rabi’i, zločin koji pokušavaju prikriti

14. augusta 2013. godine, na trgovima Rabi’a i en-Nahda u egipatskoj prijestolnici Kairu izvršen je zločin nesagledivih posljedica

Egipatska vojska i policija, uz pomoć plaćenih kriminalnih krugova, razbila je mirne demonstracije koje su punih četrdeset dana pružale podršku svrgnutom demokratski izabranom predsjedniku dr. Muhammedu Mursiju.

Ovo je pokolj gdje je vojska obasula vatrom desetine hiljada pristalica predsjednika Muhammeda Mursija, među kojima je bilo žena i djece, staraca i starica. Ubijala je, komadala tijela, spaljivala žive ljude, tako da su se tijela mrtvih pomiješala sa živima. Nije se znalo ko je mrtav a ko živ. Na trgu su ležala ugljenisana i spaljena tijela nevinih ljudi, otkinuti udovi tijela, razbacani svuda unaokolo. Bolnice, okolne džamije i mrtvačnice su bile pune šehida sa ova dva trga… Poginule skoro da niko više nije ni brojao…

Human Rights Watch je ovaj zločin opisao kao jedan od najvećih zločina nad mirnim i nenaoružanim demonstrantima u savremenoj historiji čovječanstva.

Nakon demonstracija 30. jula i vojnog udara koji je uslijedio par dana kasnije, stvari su se počele ubrzanim tempom odvijati. Demonstracije pobornika državnog udara su brzo jenjavale i ubrzo, od navodnih 30 miliona ljudi koji su, prema riječima opozicije u vrijeme predsjednika Mursija, izašli na ulice, što se pokazalo kao laž i medijska propaganda, ostalo je vrlo malo njih na ulicama i trgovima. S druge strane, Egipćani koji su se suprotstavili vojnom udaru, bili su ustrajni u svom otporu. Velike grupe demonstranata, mirnih i nenaoružanih, okupili su se na trgovima Rabi’a el-Adevija i en-Nahda. Sa govornica ovih trgova, pogotovo sa Rabi’e, Egiptu, ali i cijelom svijetu obraćali su se najveći autoriteti egipatskog naroda koji još nisu bili uhapšeni; vođe islamskih pokreta, političkih stranaka koje nisu podržale vojni udar, ulema, ali i obični ljudi. Medijska pažnja svih svjetskih medija bila je usmjerena na ova dva trga, izvještaji o stotinama hiljada Egipćana koji se protive vojnom udaru obilazili su cijeli svijet. Cijeli svijet je mogao osvjedočiti hrabrost jedne generacije, miroljubivost i spremnost da brane svim legalnim sredstvima svoj stav i svoj identitet, baš onako kako ih je i predsjednik dr. Muhammed Mursi, u svom posljednjem televizijskom obraćanju opisao: “Neka znaju naši potomci da su njihovi očevi i djedovi bili muškarčine, nisu nikada ostupali pred napadima zla.” Takvo stanje postojanosti i čvrstine nije nikako odgovaralo pučističkim vlastima Egipta, koje su željele svoj prevrat predstaviti kao volju naroda, istog onog koji se sada u stotinama hiljada okuplja na kairskim trgovima, ali i pokrajinama i gradovima širom Egipta. Diktator je postavio sebi cilj – okončati ova okupljanja po cijenu bilo čega.

Od početka demonstracija pa do njihovog razbijanja 14. avgusta, prošlo je nešto oko 40 dana. U tih četrdeset dana svi mi koji smo pratili dešavanja na ovim trgovima mogli smo vidjeti ogromnu snagu i spremnost ljudi na žrtvu. Trgovi Rabi’a i en-Nahda postali su simboli Egipta. Na ovim trgovima sklopljeni su novi brakovi, na ovim trgovima rođeno je na desetine djece, nažalost, na ovim trgovima umrlo je na hiljade ljudi. Trideset ramazanskih iftara na Rabi’i, trideset noći ispunjenih noćnim namazima, zemlja Rabi’e natopljena suzama klanjača i krvlju šehida…

A sve je počelo toga jutra, 14. avgusta, nakon sabah-namaza. Jake vojno-policijske snage su opkolile trg i zatvorile sve izlaze iz njega. Na okolnim zgradama postavljeni su snajperisti, a trg su nadlijetali vojni i policijski helikopteri. Početak sihronizovanog napada krenuo je iz ulice Tajba-mol, da bi oklopna vozila ubrzo ispunila skoro čitav trg. Nakon što su aktivirali dimne bombe i suzavce, vojska i policija je počela otvarati vatru po nenaoružanim civilima, ženama i djeci. Pucali su iz oklopnih vozila, helikoptera i snajperskih gnijezda s krovova zgrada. Niko nije bio pošteđen, ni djeca ni starci, ni žene ni muškarci.

Demonstranti jednostavno nisu imali gdje skloniti se. Neki su bježali prema poljskoj bolnici postavljenoj na Rabi’i, neki prema džamiji, neki su pokušali pronaći izlaz sa trga, ali smrt je dolazila sa svih strana. Zločinačke ruke nisu pošteđeni ni džamija, ni poljska bolnica, ni medicinsko osoblje.

U takvom stanju, prenose neki od očevidaca, da su vojnici i policajci preturali po šatorima demonstranata tragajući za bilo čim vrijednim što bi mogli ukrasti i prisvojiti kao svoj ratni plijen.

Jedan od očevidaca je za el-Jazeeru ispričao: “Na Rabi’i se samo čuo glas vojnih vozila i buldožera, osjećao se miris smrti, miris spaljenih tijela, paljevine, krvi. U poljskoj bolnici tijela su ležala na zemlji, prekrivena samo komadom bijelog platna. Uglavnom su bila neidentifikovana, teško ih je bilo prepoznati, ali ono što je bilo zanimljivo kod svakog je bio džepni Mushaf. Strašan miris se širio; miris spaljenih tijela, miris suzavca, miris spaljenih šatora.”

Svjetske humanitarne organizacije su ovaj zločin opisale kao “plansko nastojanje, planirano u najvećim krugovima države, da se izvrši odmazda nad nenaoružanim i nevinim civilima, političkim protivnicima.”

Taj dan je rodio jedan novi simbol, simbol Rabi’e, podignuta četiri prsta, kao znak suprotstavljanja tiraninu. Ovaj znak i dan-danas, dvije godine nakon toga, je u Egiptu strogo zabranjen, a nerijetko se izriču i višegodišnje zatvorske kazne svakom onome ko ga javno pokaže. Tako je prije par dana izrečena dvogodišnja kazna čovjeku koji je pokazao znak Rabi’e.

Do danas nije poznat tačan broj ubijenih na Rabi’i i en-Nahdi, jer mnoge porodice nisu željele prijaviti smrt svojih članova. Mnogi su tajno ukopani iz mrtvačnica, ali zasigurno je da broj premašuje nekoliko hiljada mrtvih. Neki vođe Muslimanske braće, poput Muhammeda Baltadžija, koji je izgubio kćerku Esmu, i Assama Arjana, kažu da je broj ubijenih oko 3 hiljade, drugi vođe Pokreta smatraju da je ubijeno oko 5 hiljada ljudi.

Zvanični podaci egipatskog Ministarstva zdravlja navode da je ubijeno 670 osoba, a ranjeno nešto preko 4 hiljade. Prema Zavodu za sudsku medicinu, ubijeno je 377 osoba, što, u najmanju ruku izgleda smiješno.

Dvije godine nakon masakra, ime Rabi’a i dalje izaziva strah kod pučističkih egipatskih vlasti. Za današnji dan su najavljene stroge sigurnosne mjere koje bi onemogućile bilo kaka okupljanja, a ime trga je promijenjeno u ime skoro ubijenog državnog tužioca Hišama Berekata.

Sve u svemu, Rabi’a živi u srcima miliona muslimana. Ona je lekcija o moralu, snazi, odlučnosti i spremnosti na žrtvu jedne generacije muslimana, Egipćana, ljudi, koji nisu htjeli odustati od svojih ideala; da žive u slobodnom društvu, da ispovjedaju svoju vjeru, žive po njoj, za nju se bore i za nju svoj život daju.

Priprema:

IslamBosna.ba