Dvije godine očaja za Rohingya muslimane: Spremni smo oprostiti i živjeti s napadačima

 – Na prašnjavim ulicama kampa Da Paing blizu Sittwe, prijestolnice mijanmarske države Rakhine, mršave kokoške i psi šetaju zajedno sa oskudno obućenom djecom i iscrpljenim odraslim. 

Niko ne nosi obuću. U blizinu je niz od desetina baraka u čijem skučenom prostoru žive izbjegle porodice.

Slani povjetarac koji dolazi iz pravca bengalske obale daje malo oduška od gorućeg sunca, ali cijelo mjesto odiše bijedom.

“Ovdje ništa nije uredu”, kaže pedesetdvogodišnji Ba Sein, član upravnog odbora kampa, novinaru Anadolu Agency (AA).

Da Paing je jedno od mnogih utočišta za Rohingya muslimane koji su raseljeni u sjeverozapadnom Mijanmaru. Trenutno u njemu živi oko 7.000 izbjeglica.

Centar odiše očajem i bijedom iscrpljenih muslimana pred očima policije i vojske Mijanmara.

Rohingyae, koji su manjina u zemlji, su 2012. godine našli utočište u kampovima nakon godina sektaškog nasilja budista, koji čine populacijsku većinu.

“Ovdje živimo duže od dvije godine”, rekao je Ba Sein dodavši da ih vlada planira trajno ostaviti u kampovima.

Procjenjuje se da oko 140.000 izbjeglica živi u kampovima širom države Rakhine u Burmi.

Imaju veliku potrebu za osnovnim životnim namirnicama i pitkom vodom. Zdravstvena njega je alarmantno zabrinjavajuća u kampovima.

Državne sigurnosne snage su im zabranile da napuštaju kampove, jer tvrde da su Rohingyae ilegalni imigranti iz susjednog Bangladeša, bez obzira na to što mnogi od njih dolaze iz porodica koje su generacijama živjele u Mijanmaru.

Usljed kobne situacije u kojoj se nalaze, mnogi su pobjegli iz kampa nadajući se da će putem mora doći do Tajlanda i dalje do Malezije, koja ih prima jer njenu većinsku populaciju čine muslimani.

Mnogi završe kao žrtve trgovine ljudima i prisiljeni su da rade pod užasnim uvjetima kako bi mogli platiti bijeg iz Mijanmara, zemlje čija je većina teritorije još uvijek pod kontrolom vojske, bez obzira na uvođenje nominalno civilne vlade 2011. godine.

Prema podacima Arakan Projecta, organizacije koja nadgleda egzodus izbjeglica, samo u prošlom mjesecu iz Mijanmara je pobjeglo 12.000 muslimana.

U državi Rakhine, Rohingya muslimani mogu ostvariti državljanstvo samo ako se deklarišu i registruju kao Bengalci, odnosno kao ilegalni imigranti iz Bangladeša. Oni koji to odbijaju prisiljeni su ostati u kampovima.

Komitet za ljudska prava pri Ujedinjenim nacijama Rohingyae klasificira u najugroženije manjine na svijetu, te je nedavno usvojio rezoluciju kojom se od vlade zahtijeva da im omogući fer državljanstvo.

No vlada odbija priznati Rohingyae kao etničku grupu i odbija zahtjev UN-a.

U kafiću na otvorenom, gdje muhe zuje oko masnog tanjira sa paradajz sosom i šoljice slatkog čaja, Ba Sein se prisjeća nasilja 2012. godine koje je dovelo do raseljavanja njegovih ljudi.

“U četiri sata popodne 8. juna, Rakhine su opkolile selo prijeteći nam, govoreći da nismo državljani ove zemlje i da je trebamo napustiti”, kaže Ba Sein.

Banda se razišla nešto kasnije, ali se vratila slijedeće jutro i počela paliti selo. 

“Policija nije zaustavljala njih, već je zaustavljala Rohingyae da im uzvrate”, kazao je Ba Sein.

Seljaci su se sakrili u džamiju dok su im kuće pljačkane i paljene. Policija je upucala i ubila jednog čovjeka koji se pokušao usprotiviti, dodao je Ba Sein.

Nakon tri dana, pojavilo se osam vojnih kamiona u kojima su istraumatizirani seljaci odvedeni u kampove. Tu su ostali do danas. Slično iskustvo doživjele su desetine hiljada Rohingya širom države.

Iako ništa ne ukazuje na to da će se vratiti kućama, mnogi od njih još uvijek ne gube nadu.

“Nije nam problem da im oprostimo i da nastavimo živjeti s njima”, rekao je Ahmed Saffar.

Saffar je član upravnog odbora kampa Maw Son Nywa koji se nalazi izvan Sittwe. U prisustvu ostalih članova odbora Saffar je ispričao da su oni prije 2012. godine živjeli normalan život, bili biznismeni, bavili se trgovinom, a neki od njih su bili i državni službenici. Sada su prisilno zatočeni u neimaštinu.

Saffar je rekao da se može postići dogovor o miru sa budistima, ali da im je za takvo nešto potrebna podrška vlade.

Akos.bA/AA