Duško Radović: Kako treba odgajati djecu?
Činilo se i još se čini, da je Duško svako dijete bolje poznavao od običnog roditelja, kao i svi oni ljudi koji su izašli kao pobjednici u teškoj borbi da nikada ne izgube dijete u sebi.
Duško Radović je u svojim stihovima namenjenim dijeci postizao dvije stvari istovremeno: dijeci je davao razloga da se smiju i zavole poeziju, roditeljima lekcije kako dijecu treba vaspitavati. Radio je to posredno, ne kroz direktnu pouku. Radio je to tako što je roditeljima demonstrirao šta to dijeca žele.
Jer, činilo se i još se čini, da je Duško svako dijete bolje poznavao od običnog roditelja, kao i svi oni ljudi koji su izašli kao pobjednici u teškoj borbi da nikada ne izgube dijete u sebi.
Podsjetimo se riječi čuvenog Duška Radovića, upamtimo bar svaku treću rečenicu, prepričajmo svakom roditelju kojeg poznajemo bar svaku desetu, i dijeca će svakako biti mnogo sretnija u našem ozbiljnom i namrštenom svijetu.
Ako rješite sve probleme svoje dijece, ona neće imati drugih problema sem vas.
Ima velike sirotinje među našom dijecom kojoj, sem para, roditelji ništa drugo nisu mogli dati.
Tucite svoju dijecu čim primjetite da počinju da liče na vas.
Volimo dijecu i kad su kriva, jer će ih život kažnjavati i kad nisu.
Samo dijeca koja ne slušaju mogu postati bolja od svojih roditelja.
Ne vaspitavajte dijecu ako ne umijete. Bolje je biti nevaspitan nego loše vaspitan.
Jedno upozorenje roditeljima: ako budete tukli svoju dijecu, ona će tući vaše unuke.
Za mene su prava dijeca ona koja još ne idu u školu, koja tek počinju da uče, misle i govore. E, jedino su ona u stvari još ona zdrava, autentična, originalna i jedino još ona imaju sačuvanu tu originalnost i u mišljenju i u izrazu.
Eto, kada uzmete onu knjigu Olovka piše srcem, vi kao pisac morate zavidjeti na toj nenamjernoj originalnosti tog nerazvijenog diječjeg intelekta i duha, do kakvih se sjajnih misli dolazi neznanjem i spontanošću. U tom smislu su mala djeca za mene velika inspiracija u toj velikoj slobodi prema navikama, shemama, klišeima…
Ona nemaju pojma ni o čemu! Kada pišem za dijecu i ja bih volio da sam toliko čedan i oslobođen svih kalupa i da progovorim iz ove svoje pameti toliko čedno i čisto…
Ne postoji ništa draže od mišljenja male dijece i načina na koji ga ona formulišu: on je uvek nepogriješiv. Kada je bio mali, moj sin mi je rekao: toliko sam gladan kao da sam žedan. To ne mogu ja da izmislim!
Dijeca su stvarno nepogriješiva u svojim formulacijama. To mi je neki ideal! Kad bih ja umio…?
Velika sreća i sloboda diječja je u tome što ona stvarno nemaju nikakvog cilja. Malo dijete živi danas, pa se naspava, pa živi sutra, pa se naspava i nije svjesno nikakvih ciljeva. Mislim da ti ciljevi strašno kvare ljude, upropaštavaju živote i ne daju nam da živimo svakoga dana, nego smo u stanju da šesnaest godina života upropastimo zbog neke male prednosti. Starci su opet na kraju života i nemaju šta da postignu, pa samim tim nemaju ni cilja. Kada nema velikih ciljeva, i male stvari postaju važne.
Koliko je čovek samo u stanju da zanemari divnih, malih stvari zbog nekih ciljeva koje će dostići. U ime nečeg velikog što će dostići ili ne! Kada je neko mali ili sasvim star on stoji pred tim svijetom oslobođen svega onoga što bi mu uskratilo te sitne životne radosti. I najsitniji doživljaj nekome može pričiniti veliku radost, nekome ko živi u ovom trenutku… i nema više… i ništa mu ne smeta da potpuno živi u tom trenutku.
Priredio: Dušan Stojanović
Kultiviši se
