Dubravske kukrice: Beganov povratak kući

Ako se i za jedno naselje u Dubravama može kazati da je zabačeno, sneruke i, što bi se ono reklo, Bogu iza leđa, onda su to Stanojevići ili, kako Dubravci vele, Stanovići. Te nimalo laskave atribute ovo skromno selo prije duguje činjenici da je smješteno na nepogodnom mjestu, u kamenjaru i bezvodnoj pustari, negoli svom geografskom položaju, jer je od glavne dubravske ceste udaljeno tek nekih tri-četiri kilometra. Pa ipak se ono oduvijek smatralo rubnim područjem Dubrava, što njegove stanovnike nije ni ljutilo ni veselilo, nego im je bilo baš posve svejedno, budući da oni doista i jesu bili pomalo na svoju ruku, što se ono kaže – o sebi i pri sebi, i poprilično različiti od svojih prvih komšija Lokavljana i Jasočana.

Ali, ni nezavidan ugled koji je uživalo njihovo selo Stanojevčanima nije pomogao da izbjegnu zlokobne vjetrove rata koji su u ovim krajevima zakuhali već devedeset i prve. I oni su morali napustiti svoju djedovinu i, poput većine ostalih Dubravaca, pet-šest godina provesti u izbjeglištvu.

Među im pognanim nevoljnicima našao se i Began Klarić, sa ženom Zulkom i troje nejake djece. Tegobne izbjegličke godine oni su proveli kod Beganovog punca u Blagaju, u kući u kojoj se, dakle, Zulka rodila. Ne može se baš reći kako su u nečemu odveć oskudijevali, nekako se krpilo i duralo, ali čim je krenuo tzv. ”proces povratka”, Began se počeo spremati svome starom kraju. Opravili su mu nešto kuće, a još ranije je nabavio desetak ovaca i dobra kera tornjaka, računajući da će mu to biti dovoljno za početak, da će se već nekako snaći i obnoviti život na svom zapuštenom imanju.

Sve bi, međutim, bilo u redu da su Beganovu želju za povratkom kući dijelili i njegovi ukućani. On ih je nagovarao, obećavao im novi život ”dostojan čovjeka”, govorio kako se i drugi vraćaju, kako će dobiti od nekog inostranog donatora još trideset ovaca i kravu, te kako je najljepše biti svoj na svome. Djecu bi možda nekako i privolio, iako su se ona već odavno prilagodila novoj sredini i stekla svoje društvo, ali Zulka, njegova rumena ruža blagajska, nije htjela ni čuti za mogućnost da ponovo napusti svoje rodno mjesto. Uostalom, Began se još sjeća kako je devedeset treće, dok su njega otpremali u logor, njegova goropadna Zulka jetko i skoro radosno doviknula hrvatskim bojovnicima koji su nju i djecu tovarili na kamione kako bi ih protjerali u Blagaj: ”I u vašim nevaljalštinama ima ponešto dobro! Kad bi samo znali otkad ja željno čekam ovaj dan!?”

Vidi Began da se njegova Blagajka ne da umilostiviti, a bez nje neće ni djeca, te se on jednog jutra spremi, potrpa nešto najnužnijih stvari u svog starog ”opela”, a uz stvari i tornjaka Bigu, govoreći:

– Kad oni neće, ti moraš!? Vidjećeš koliko tamo ima zečeva!

Čim stiže u Stanojeviće, osjeti slatko olakšanje u duši, a od dragog i skoro zaboravljenog mirisa kadulje i vrijeska srce mu snažnije zakuca. Beganu se učini kako i naraste veće od obližnjeg brda Vršeljka. Nešto je malo raduckao oko kuće, pritezao žicom razvaljenu ogradu, čistio u travuljinu zaraslu avliju, pjevušio stare pjesme i blaženo se smiješkao poput djeteta. U neko doba primijeti kako mu nema vjernog druga Bige; ”vjerovatno se negdje zadeverao oko zečeva” – pomisli, a onda se prisjeti kako je ta kosmata džukela odjutros, sve malo-malo, pogledivala u pravcu kotline u kojoj se nalazio Blagaj.

Predvečer odluči da se ipak vrati na konak ženi i djeci, a sutra će opet u Stanojeviće nastaviti započeti posao obnove svoje rodne kuće i zapuštenog imanja. Zateče porodicu za večerom i, čim nazva selam, trijumfalno uskliknu:

– Da samo znate kako je u Stanojevićima lijepo! Da vidite ljepote i rahatluka!

Na te riječi njegovi se grohotom nasmijaše, a mala Adisa, preko zalogaja, procvrkuta:

– E, moj babo! Da je lijepo, ne bi Bigo pobjegao još danas! Čuješ li kako veselo laje što se vratio!?

Iz knjige ”Dubravske kukrice” – fenomenologija sarkastičnog duha

Džafer Obradović

Akos.ba