Dosta je

Šta je to Bosanski čovjek?
To je onaj što svima vjeruje,
Zato punim srcem sve ljude voli!

Vjeruje u Boga i Bogu,
Vjeruje ljudima, laskavcima, ženama, djeci…
I sve, u svoje široke grudi, toplo prima!

Šta je to bosanski čovjek?
To je onaj što nikome zla ne snuje, ne čini i ne misli.
On svakog k’o brata rođenog u svoju blizinu prima.
Svima nudi ruku dobrote, zaštite, milosti,
Makar ga to koštalo svega.

Bosanski čovjek,
to je onaj koji ima kameno srce;
Jer valja saburom ispratit muke, brige, nevolje iskušenja
Genocide, progone, ubijanja, zvjersta onih
kojima bi, zbog čojstva, od usta svojih kruha odvajao.
Bosanski čovjek kamenog srca,
Ali onog toplog kamena koji je vremenom procurio vodom,
Pa iz njega Milost teče; ne hukom – da žedna udavi,
ali ni koncem – da potrebnik vodi zbog čekanja se uznemiri.

Bosanski čovjek, on daje i kada nema,
On voli i kad ga svi mrze,
on šuti kada ga hule i tuže – bi gajri hakk.

Ah, taj Bosanski čovjek hudi, umire u sebi,
Al’ osmijeh i dalje dijeli i tihu savjetnu riječ.
Taj Bosanski čovjek i kad se buni, tiho zbori,
on i kad’ zulum trpi, on neće galamu da pravi,
On stenje i moli se Bogu, i nevolju svoju šapatom priča.

Bosanski čovjek,
on se nikoga ne boji sem Boga Velikoga,
Ni sablje, ni mača,
ni ognja, ni majčinskog plača koja mu ne da,
a on u boj ide – da ostruge i krš bosanski brani.
Ne, Bosanski čovjek se ne boji,
al’ on voli da ljubavlju umiva kćerku u povoju,
Majku u behutu, drugu u đerdeku.
Bosanski čovjek se ne može opisati, procijeniti.

Narav njegova je čudo:
i luda i huda,
i bolesna i blesava,
i dobra i milosna, jer on prvo sebi naudi
pa drugima samo silu pokaže, da pravdu dokaže.

Ah, taj Bosanski čovjek:
poštuje i vladara i ljekara,
i kadije i sudije,
i trgovce i lopove.

On ne bi ničijeg, al’ ne da ni svoje,
Samo mu dugo, dugo treba da se u huju zavije,
da sablju isuče,
da pocikne, da kaže: Dosta je!
Dosta je!
– pleća i leđa nam zdrobiste,
a kao da nas vodite i za naše se dobro borite,
a ono jok, vi samo svoj hal i mal gledate,
a raji, fukari, neznanu i daleku kako bude.

Pa dosta je,
dosta je!

Eh, kad se taj Bosanski čovjek podigne, – kasno bude, prekasno,
Al’ onda i svima dohaka,
i niko mu onda ne utepa da stane,
da se smiri, da promisli,
da se ne joguni, da bunu ne diže.

Onda je gotovo!
Eh, čekamo samo to da se desi,
Jer, Vallahi, svega nam, odavno, već dosta je!

Piše: Ismet Purdić, Melbourne 19.01.2020.

Akos.ba