Donald Tramp je (još uvijek) predsjednik Bijele Amerike

Posljednjih šest godina, borio sam se sa istom uznemirujućom mješavinom osjećanja: užas pred predsjednikom Donalda Trampa, nevjerica u ono što se dogodilo u glavnom gradu, olakšanje kada su na vidjelo izašli najprokletiji dokazi Trumpovih nedjela…

Moj optimizam je trajao do među izbora, sa svojim glasnim predviđanjima apokalipse, a nakon izbora imao je kratak trenutak stvarnog povjerenja. Ali ove sedmice, dok sam gledala kako Trump objavljuje svoju kandidaturu za 2024., taj optimizam je pomračila upornija, mučnija spoznaja: Trump nikada nije bio predsjednik.

Ne mislim bukvalno. Odslužio je mandat, iako je prekršio toliko zakletvi i protokola službe i jednostavne pristojnosti da su mnogi Amerikanci (uključujući i mene) prihvatili da kažu da on nije predsjednik, kao svojevrsni protest.

Ali ja sam počela vjerovati da je protest bio preusko fokusiran. Ta mi je misao došla tokom saslušanja 6. januara dok je svjedok za svjedokom opisao žestoku antidemokratsku atmosferu u Bijeloj kući koja je proizašla iz Trumpa, ali je bila veća od njega. Govorili su o netrpeljivosti i nepopustljivosti koja je zavladala ne samo u glavnom gradu, već i u gradovima i gradovima daleko izvan DC-a koji su hranili atmosferu i hranili se njome – sve je to dio ekosistema koji je u nekom obliku cvjetao širom zemlja.

Onda me je pogodilo: Trump je bio, i nastavlja biti, izvršni direktor ne nacije, ili Republikanske stranke, ili čak kulta, već kulture – i to kulture bijele nadmoći.

Ovo je zapravo gore nego što zvuči. Čak i veoma „budni“ Amerikanci imaju tendenciju da vide prevlast bijelaca kao izolovanu dinamiku koja je sinonim za rasizam, „lošu“ Ameriku. Ali ono što mnogi ljudi ne shvaćaju je da je nadmoć bijelih kultura mnogo šira i dublja od toga. Radi se o rasnoj moći, pretpostavljenom autoritetu bijelaca (uglavnom muškaraca) da postavljaju i provode društveni i moralni poredak kako smatraju prikladnim, često u službi vrijednosti koje na njihovom licu zvuče plemenito, poput tradicije ili porodice.

U ovoj kulturi, predsjedništvo, izborna politika, Ustav, vladavina prava, demokratski ideali, liberalizam, pristojnost sve je to slučajno. Oni nikada ne mogu biti važni kao krajnje pravo bijelaca na moć.

Gravitaciona sila bijele nadmoći u Americi nije nova. To je dio onoga što smo uvijek bili. Ono što je novo je da je 2022. godine, pod sve tanjim krinkom konzervativizma – i uz veliku potporu interneta, društvenih medija i velikih medija poput Fox Newsa – kultura bijele nadmoći u potpunosti, gotovo radosno postala mainstream. Republikanski politički programi zamijenjeni su nemilosrdnim napadima na kritičku teoriju rase i cjelokupni pojam socijalne pravde; potiskivanje birača je orkestrirano na otvorenom; 6. januar, pokušaj pretežno bijele manjine da sruši demokratiju, naišao je na manje nego univerzalnu osudu rukovodstva GOP-a.

Poput uragana kategorije 5, ova kultura nadmoći bijelih je dobila na snazi ​​konvergirajući s drugim kulturološkim ratovima u posljednjih 40 godina, od operacije protiv pobačaja preko poricanja nauke do totalnog pokreta za pravo na oružje. Neki od ljudi koji su uključeni u ove pokrete možda ne misle da služe bijeloj nadmoći. Ali zalažući se za politike koje stavljaju u nepovoljniji položaj i ugrožavaju ljude poput mene, oni upravo to rade.

Od 2016. Trump je predsjedava ovim fenomenom kao zvanični ideološki ratnik. I dobro je obavio posao, zbog čega će milioni ideoloških ratnika poznatih kao “baza” nastaviti da glasaju za njega. Ali ono što je posebno zabrinjavajuće je da Trump ne mora pobijediti na izborima da bi ova ideologija opstala. Sve dok Tramp ostane Tramp – bez izvinjenja, ksenofobičan, ispravan u svim okolnostima – on će imati lojalne pristalice u svom kulturnom ratu. Izbori su samo tehnikalija.

Ovo je opasno jer 2022. ovaj kulturni rat sve više skreće ka stvarnoj borbi. Američka historija je ispisana u nasilju, koje su najčešće počinili bijelci protiv „drugih“ — starosjedilaca, crnaca, obojenih imigranata. U današnjem kulturnom ratu, međutim, Trumpovi protivnici su svi nerazlučivi Drugi — 54 posto Amerikanaca koji ne podržavaju Trumpa ili Trumpizam, prema posljednjoj anketi FiveThirtyEight, i koji vide demokratski napredak kao pravi američki put.

Ratnici kulture koji preuzimaju tu stvar nisu samo Proud Boys ili Zakletve; oni su prosječni građani u predgrađima širom zemlje. U svojoj studiji objavljenoj prije godinu dana u Journal of Democracy, „Porast političkog nasilja u Sjedinjenim Državama”, Rachel Kleinfeld smatra da nadmoć bijelaca i sklonost političkom nasilju dolaze u velikoj većini s desnice. Ali najviše alarmantno je koliko je to istinski mainstream. Kleinfeld napominje da su dvije ankete u posljednje dvije godine otkrile da se većina republikanaca slaže s mišljenjem da “američki način života nestaje tako brzo” da će “možda morati upotrijebiti silu da ga spasu”. Mnogi od ovih republikanaca ne odgovaraju tipičnom profilu ekstremista, barem ne na površini. “Oni koji počine krajnje desničarsko nasilje – posebno planirano nasilje, a ne spontane zločine iz mržnje – stariji su i etabliraniji od tipičnih terorističkih i nasilnih kriminalaca”, piše ona. “Oni često rade, u braku su i imaju djecu. Više je onih koji idu u crkvu ili pripadaju društvenim grupama vjerovatno imaju nasilna, zavjerenička uvjerenja. Oni nisu izolovani ‘vukovi samotnjaci’, oni su dio fokusirane zajednice koja odražava njihove ideje.”

Kleinfeld kaže da su nasilju sklone bijele žene (poput guvernera Mičigena Gretchen Whitmer ili Nancy Pelosi) koliko i obojene, a čini se da ova dva izraza nasilja idu ruku pod ruku. Sve u svemu, kaže ona, „temeljna ideja koja ujedinjuje desničarske zajednice koje odobravaju nasilje je da su bijeli kršćani u Sjedinjenim Državama pod kulturnom i demografskom prijetnjom i da im je potrebna obrana – i da su Republikanska stranka i Donald Trump, posebno, koji će čuvati njihov način života.” Slučaj: priča o građanskom ratu eksponencijalno je porasla – za skoro 3.000 posto – nakon što je Ministarstvo pravde pretreslo Mar-a-Lago.

“Fokusirana zajednica” nasilnih bijelih supremacista također djeluje za razliku od druge fokusirane bijele zajednice koja uglavnom vjeruje u suprotno. Ova bijela zajednica nevjernika predstavlja egzistencijalnu prijetnju „njihovom načinu života“ kao i Crnci, žene, LGBTQ ljudi, imigranti i razni Drugi. U jednom od najneizbrisivijih trenutaka snimljenih na video-snimku tokom nereda na Kapitolu, bijeli izgrednici su se okružili i vrištali vrijeđali crnog policajca. Ali gomila je pozvala na vješanje bijelog zvaničnika, potpredsjednika Mikea Pencea.

Trampov izbor je pokazao mnogo stvari, ali najznačajnije je to kako je odjednom ogolio unutrašnje podjele među bijelcima. Uzmimo kongresmenku iz Wyominga i kopredsjedavajuću odbora Liz Cheney. Njeno potpuno izbacivanje iz republikanskog kruga je najjasniji dokaz da je prevlast bijelaca pokretač partije. Ona je bila veoma popularna u svojoj državi i skoro potpuna Trampova saveznica. Sve do pobune. Njena osuda tog događaja ispala je jedina stvar koja je bila važna za njenu nekada odanu javnost; činjenica da je ona i dalje zastupala njihove vrlo konzervativne stavove o abortusu, porezima i nizu drugih pitanja nije ostavila trag. Cheneyjevi ljudi nisu glasali za politiku, već za identitet, nešto što su bijeli ljudi radili godinama.

U knjizi Isabel Wilkerson iz 2020. godine Caste, Wilkerson opisuje razgovor između sebe i historičara građanskih prava Taylor Branch o rasnoj borbi koja nastavlja da zabrinjava zemlju i kako je riješiti. „Dakle, pravo pitanje bi bilo“, kaže Branch, „ako biste zamolili ljude da biraju između demokratije ili bjeline, koliko bi ih izabralo bjelinu?“ Wilkerson kaže da su oboje “pustili pitanje da visi u zraku, jer niko od nas nije želio riskirati da nagađa o tome.”

Skoro tri godine kasnije ne moramo da nagađamo – otprilike 41 posto je izabralo ovo drugo, prema anketi podrške Trampu koju je sproveo FiveThirtyEight.

Bijela nadmoć je namijenjena svim bijelcima, bez obzira da li oni to odobravaju ili ne; Kulturni rat koji je predvodio Tramp je stoga problem bijelaca i mora se kao takav prikazati i kao takav se boriti.

Ali to se ne dešava, čak ni nakon poraza na izborima. Tramp i njemu slični su se suočili sa malo organizovanog otpora. Bez obzira na sav bijes i gađenje zbog Trampizma, nema dovoljno bijelaca koji snažno govore protiv nadmoći bijelaca da bi se suprotstavili onima koji tome snažno govore. Joe Biden je, na primjer, osudio bijelu nadmoć, ali je pazio da je opiše kao marginalnu ideologiju jedinstvenu za MAGA republikance, a ne ekosistem koji dotiče svakoga i koji je postao samoodrživ. To rezonovanje je manje nego uvjerljivo.

Kleinfeldov izvještaj kaže da je institucionalni odgovor na rastuće političko nasilje, posebno u posljednjih godinu dana, pošto su crvene države implementirale zakone o suzbijanju birača i preuzele više državne vlasti, također slab, uglavnom zato što su institucije poput izvršne i zakonodavne vlasti savezne vlade, kao i sudovi i organi za provođenje zakona, dio su problema. Sporovi između Bijele kuće i Kongresa strukturno su nerješivi i, kada ih kontrolišu različite stranke s oštro različitim pogledima na to kako vladati, mogu zapravo podstaći nasilje. Ovo je loš znak za budućnost. Obavještajni analitičar i stručnjak za borbu protiv terorizma Malcolm Nance tvrdi da je budućnost ovdje, i ne samo to, da bi se prozor za promjenu kursa mogao zatvoriti prije nego što mislimo. “Ako demokrate izgube Dom i Senat [na poluizboru], onda je sve gotovo”, rekao je ranije ove godine. “Možda nikada više neće biti slobodnih i poštenih izbora u Americi.”

Čini se da su izbori ovog puta uspjeli, a demokrate su zadržale Senat. Ali ono što se dogodilo na biralištima je odbijanje, a ne korekcija opasnosti koja se još uvijek osjeća neminovnom.

Čini se da su bijeli ljudi u Trumpovoj opoziciji na gubitku. Ali upravo je to problem — što se za toliko bijelaca u javnoj sferi ovaj trenutak čini tako uvredljivim, tako bez presedana. Ne bi trebalo. Autoritarnost i nasilna represija su bili način života u ovoj zemlji za crne Amerikance stotinu godina tokom ere Džima Kroua, i stotinama godina prije toga. Politički analitičar Steve Phillips, autor knjige “Kako pobjeđujemo u građanskom ratu: Osigurati multirasnu demokraciju i zauvijek okončati nadmoć bijelih”, kaže da je centralno pitanje da li će se nadmoć bijelih zadržati ili popustiti multirasnom društvu započetom s građanskim ratom. Philips tvrdi da se sada borba ne vodi protiv 41 posto onih koji su odabrali bjelinu, navodi druge bijelce da shvate prirodu borbe i činjenicu da ona uopće uključuje izbor. Ti bijelci uključuju demokrate, stranku sa svojim problemom bjeline. „Demokrate nemaju kulturnu kompetenciju“, kaže Phillips. “Oni pate od implicitne pristrasnosti i neznanja.” Što znači da, iako stranka hvali različitost i pravdu, a sada ima crnce i ljude u boji u redovima najvišeg rukovodstva, uvijek je bila mrska da se direktno uhvati u koštac s nadmoći bijele rase.

Phillipsova nada ovisi o raznolikoj grupi Amerikanaca koji odbacuju Trumpističku kulturu na glasan i otvoren način koji uključuje „smišljenu manjinu“ bijelaca. Aktivno podržavajući multirasnu demokratiju, ova grupa će držati 41 posto podalje, ako ne i na marginama. Ima sjemena za ovo: bijeli izljev bijesa zbog Georgea Floyda 2020. Bio je to važan trenutak koji su mnogi cinici i vjernici već odbacili kao samo trenutak. Ali trenutni zahtjev za smislenom rasnom promjenom koja usredsređuje bijelu nadmoć kao neprijatelja ostaje model za moćnu vrstu nove politike, u kojoj multirasna koalicija Amerikanaca zagovara pravednu promjenu, na glasačkim kutijama i u sali za sastanke.

Ranije ove godine, Eric Ward, viši savjetnik Western States Centra i organizator kampanje protiv rasizma, primijetio je nešto zanimljivo u podužem članku koji je napisao za American Educator: U istraživanju koje je proveo njegov centar, većina bijelih naroda anketiranih u Oregonu složila se da moraju zaštititi evropsku baštinu i da se bijeli ljudi suočavaju s diskriminacijom. Ali još veća većina je rekla da bi željela vidjeti multirasno društvo.

To je kontradikcija koja ne djeluje ohrabrujuće. Ali to je paradoks koji Ward vidi kao nevjerovatnu nadu.

“Bijeli nacionalistički pokret vrlo je jasan o tipu društva koji želi za Ameriku”, piše on. „A ipak većina Amerikanaca ne traži tu verziju budućnosti; čak i oni koji se slažu s nekim od temeljnih uvjerenja pokreta ne prihvataju punu viziju bijelog nacionalizma.” Ward postavlja pitanje od milion dolara: Kakvu budućnost želi većina Amerikanaca? Anketa u Oregonu sugerira da su unutar kohorte onih koji ne vole Trumpa bijelci koji nisu sigurni da žele ukinuti trenutni poredak koji privilegira bjelinu. Čak i ako ga potpuno odreknu, možda tada neće biti spremni da ispruže ruku za multirasnu demokratiju.

Ali Ward tvrdi da je bijelci koji konačno priznaju svoje sukobljene rasne pripadnosti, čak i svoje licemjerje, upravo napredak koji nam treba. “Biti iskren u pogledu privlačnosti osnovnih bijelih nacionalističkih uvjerenja mnogim Amerikancima u ovom trenutku je dobro mjesto za usmjeravanje našeg razgovora o tome šta znači biti Amerikanac i kako zajedno stvaramo tu Ameriku”, piše on. “Razgovor o ovim vjerovanjima dovodi do mnogo ranjivosti.”

Dakle, ranjivost je ta koja stvara priliku za promjene – ne za nepokolebljivu Trampističku desnicu, barem ne odmah, već za multirasnih 54 posto koji moraju postati svoje vlastito pleme. Mora se graditi na svom zajedničkom uvjerenju da je Trampizam neodrživ i/ili neprihvatljiv i transformirati slučajnu koaliciju nelagode i otpora u kulturu koja je proaktivnija i uvjerljivija, reprezentativnija za Ameriku, od kulture bijele nadmoći.

To je transformacija koja bi bila sasvim duhovna, ali je i jednostavna stvar matematike – brojevi su na desnoj strani. 54 posto je ono što smo mi, upravo sada. Nezaobilazna istina je da je kultura nadmoći bijelih američka historija, povijest koja uključuje sadašnji trenutak. Ali to sasvim sigurno nije naša sudbina.

Piše: ERIN AUBRY KAPLAN

Izvor: politico.com

Erin Aubry Kaplan je novinarka u Los Angelesu i autorica mišljenja za New York Times.