Domovina je emanet

Ona je i temelj i oslonac, i čuvar i garant. Te vrijednosti su neupitne i nepotrošive. Te vrijednosti ne mogu doći u pitanje, ne mogu omrznuti i ne smiju omrznuti. Njima se vjernošću, radom, trudom, žrtvom i poštovanjem iskazuje ljubav na djelu. Ne smijemo se umoriti na putu iskazivanja vjernosti i ljubavi prema našoj jedinoj domovini i državi Bosni i Hercegovini!

Valja nam uporno i ustrajno razvijati svijest o važnosti domovine, o vrijednosti države, o tim nepotrošivim polozima koji osiguravaju realizaciju nas, u svim dimenzijama našeg identiteta: i nacionalnog, i vjerskog, i jezičkog, i kulturnog. Država se ne može bagatelisati! Nedopustivo je da gubimo ono zašto smo se borili i što smo stekli. Za domovinu  Bosnu i Hercegovinu smo se izborili, preuzeli emanet za njeno čuvanje od naših šehida i živih gazija. Muslimani su dužni uvijek braniti svoju domovinu i njene institucije.To je propisana dužnost i obaveza. Emanet je vrlo važno svojstvo muslimana.  Kad se on izgubi  onda Ummet zapadne u nedaće i iskušenja. Allahova, dž.š., je odredba  da  je to prva osobina  koju će Allah, dž.š., oduzeti od Ummeta. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Prvo što će biti (od)uzeto  ljudima je emanet (povjerenje), a posljednje što će ostati je namaz. Mnogo će biti onih koji klanjaju,  a kod njih nema nikakvog dobra. (Ebu Davud i Hakim). Allah, dž.š., u Kur’anu kaže: “O vjernici , Allaha i Poslanika ne varajte, i svjesno međusobno povjerenje ne izigravajte. (El-Enfal, 27). Poslanik Muhammed, a.s.,  je ukazivao na važnost emaneta u hadisu u kojem se kaže: “Nema vjere u onoga u koga nema emaneta (povjerenja), niti ima vjere u onoga ko se ne drži svog ugovora.” (Ahmed i Ibn Hiban)

Na koji način smo dužni izvršavati preuzeti emanet kao karakternu osobinu vjernika muslimana? Trebamo povjerene stvari i dužnosti savjesno i odgovorno obavljati – svako na svom mjestu i poziciji, počev od porodice, preko institucija do države i državne vlasti;  Država, odnosno vlast u državi, je odgovorna za stanje u njoj. Islam ne dozvoljava da neko osvane sit dok je njegov bliži komšija gladan. Vladar ili vlast države je u rangu oca u porodici. Međutim, zdrava društva nisu rezultat samo zakona, ma kako ti zakoni bili pravedni i humani. Njih izgrađuje kontinuirano odgajanje. Zato islam vodi više računa o odgajanju i usmjeravanju, čak više nego o zakonu i zakonodavstvu. Temelj svakog društva, organizacije ili grupe je čovjek izgrađenog morala sa plemenitim svojstvima. Moralan čovjek je onaj koji će biti spašen. Tome nas uči Allah, dž.š., riječima: “Tako mi  vremena, čovjek, doista, gubi. Samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine; i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.” (El-Asr, 1-3).

Naš poslanik Muhammed, a.s., je predvodio državu, zajednicu, u vjeri donosio odluke i bio politički lider. Najveći princip koji je Poslanik, a.s., slijedio je bio princip pravde koji je donosio blagostanje u zemlji. Kada bi dobio ratni plijen on bi ga pravedno podijelio između ashaba i ensarija. Njegov princip su slijedili i pravedne halife Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija, radijallahu anhum. Ebu Bekr, r.a.,  je pokazao izuzetnu odlučnost kada je bilo u pitanju davanje zekata zaprijetivši onima koji ga ne daju da je spreman povesti rat protiv njih što je kako vjerska ujedno i politička odluka. Hazreti Omer je bio primjer pravednog postupanja. Poslanik Muhammed, a.s.,  u hadisu  kaže: “U najbolje ljude među Vama spada  i onaj koji se bori za svoje pleme, rod – ako u toj borbi ne počini kakav grijeh ili zločin. (Ebu Davud) “Meni  je drag svako ko liči na svoj narod i ko je uz njega kad mu je teško“ (Izbor poslanikovih hadisa)

Imamo li mi danas u vladavini princip Poslanikove pravednosti? Imamo li mi danas razvijenu ljubav prema domovini i slobodi koju uživamo u ovoj domovini? Odgovor na ovo pitanje se nalazi u spremnosti svakog pojedinca da prizna postoji li kod njega spremnost da nosi preuzeti emanet vjere, ljubavi prema slobodi i svojoj državi, te to iskaže kroz praktični primjer ostvarenosti djela koje pokazuje, upravo čuvanjem tog emaneta i ljubavi. Da li voli svoju domovinu uopšte i je li svjestan te blagodati  i da li je voli  u ime Allaha, dž.š., ili nekih drugih hedonističkih prolaznih ciljeva i prohtjeva? Kada se radi o ljubavi prema Allahu, dž.š., dokaz njenog postojanja je spremnost mu’mina da u ime Allaha,  dž.š., žrtvuje svoj imetak, vrijeme, pa i samog sebe. U 24, ajetu sure Et-Tevbe Uzvišeni Allah poručuje: “Reci, ako su vam očevi vaši, i sinovi vaši, i braća vaša, i žene vaše, i rod vaš, i imanja vaša koja ste stekli, i trgovačka roba za koju strahujete da neće prođe imati, i kuće vaše u kojima se prijatno osjećate – milije od Allaha i Njegova Poslanika i od borbe na Njegovom Putu, onda pričekajte dok Allah Svoju odluku ne donese. A Allah griješnicima neće ukazati na Pravi put.” Naši šehidi i gazije su ovaj kur’anski ajet razumjeli, po njemu postupali kao što su razumjeli i druge poruke Allaha, dž.š., i poslanika Muhammeda, a.s. A mi?

Ima li među nama onih kao pravedni Omer, r.a., koji bi neprimijećeno izlazio iz svoje kuće, u potrazi za onima koji su slabi kako bi im pomogao, za onima koji su siromašni kako bi im udijelio sadaku ili za onima koji griješe kako bi ih opomenuo i savjet im uputio. Jedne noći dok je šetao medinskim ulicama, iz neke kuće začuo se dječiji plač. Približio se kućnim vratima, pokucao, nazvao selam i upitao: “Allahova robinjo, zašto ti plaču djeca?” ”Plaču jer su gladna”, odgovori žena. Omer, r.a., tada zaplaka i plačući se zaputi u Bejtu-l-mal (Državnu haznu), u kojoj je bilo imetka namijenjenog za siromahe. Veliku vreću je napunio brašnom i uz to uzeo masla, hurmi, odjeće i nešto kovanog novca. Potom reče svome slugi Eslemu: ”Natovari mi ovo na leđa!“ A Eslem reče: ”Halifo mu’mina, ja ću odnijeti vreću umjesto tebe!“ Omer to energično odbi i reče: ”Ja ću za njih biti pitan na Ahiretu, a ne ti”, pa uze vreću i zaputi se kući uplakane djece. Svojim rukama im je skuhao obrok i svakom djetetu sipao hrane sve dok se nisu zasitili. Njegov sluga Eslem, pripovijedajući kako je Omer, r.a., kuhao omak i puhao u vatru kako bi je rasplamsao, rekao je: ”Vidio sam kako dim izlazi iz vrhova njegove brade.” A onda je ova siromašna žena, ne znajući da je to Omer ibn el-Hattab, kazala: “Priličnije je da si ti halifa, nego Omer, jer se brineš o siromasima!” Omer, r.a., se nasmijao i sa selamom otišao.

Čovjek je  u životu, koji je Allahova, dž.š., blagodat, dužan činiti dobro i odvraćati od zla i na taj način mijenjati i sebe i okruženje. To je i Allahova uputa u  11. ajetu sure  Er-R’ad,  u kojem kaže: “Allah doista neće promijeniti stanje jednog naroda dok on ne izmijeni ono što mu je na duši, ili ono što je kod njega, što je pri njemu!” Razmislimo, također, o porukama prvih ajeta sure Mulk u kojima Svevišnji govori: “Uzvišen je Onaj u Čijoj ruci je vlast. On sve može. Onaj koji je dao život i smrt da bi iskušao koji od vas će bolje postupati. On je silni, Onaj koji prašta.” Molimo Allah dž.š. da nas uputi u vjeri, da budemo iskreni, koji će  bolje postupati, vjernici koji će čuvati svoj preuzeti emanet – državu Bosnu i Hercegovinu! (preporod.com)

akos.ba