Doktorica sa trga Rabi’a: Zapalili su mrtve i žive
Dr. Hanan el-Amin se nalazila u improviziranoj operativnoj sali na trgu Rabi’a kada su sigurnosne snage upale u prostoriju i naredile njoj i drugom doktoru da napuste salu. Pacijent na stolu je imao otvoren abdomen sa šest metaka u jetri, slezeni i dijafragmi.
Rekla je oficiru da ne može ostaviti pacijente, pokazujući na još tri osobe ispred nje. Uzeo je pištolj i pucao svakom pacijentu u srce.
“U tom trenutnu sam izgubila sposobnost razmišljanja”, prisjeća se. “Sve što sam mogla misliti bilo je da nema šanse da je ova osoba ljudsko biće, nemoguće je da se nalazimo u Egiptu, nemoguće je da je to moj narod”, govori El-Amin dok počinje plakati.
“Moj život je zaustavljen 14. avgusta 2013. godine”, kaže ona. “Ne mogu preći na 15., moj život je zaustavljen tog dana”.
Prije četiri godine na današnji dan sigurnosne snage su upale na mirne demonstracije koje su se održavale na trgu Rabi’a u Kairu.
Punih 12 sati snajperisti su neselektivno pucali u masu, buldožeri su rušili kampove a sigurnosne snage su pucale na šatore.
Kada su masakrirali demonstrante onda su krenuli na improvizirane bolnice u kojima je volontirao veliki broj doktora, uključujući i El-Amin.
Demonstracije su počele približno jedan ipo mjesec prije masakra. El-Amin je živjela na suprotnom dijelu grada i na početku je odlazila nekoliko sati prije ili nakon posla na Univerzitetu u Zagazigu, gdje je predavala pedijatriju.
Kako su dani prolazili, a demonstracije se nastavljale, odlučila je da radi kao doktor na trgu. El-Amin je osjećala da je to pitanje nacije i budućnosti njene djece.
“Željela sam da budem primjer ljudima da volontiraju, kaže ona,’ za mirne demonstracije i spas zemlje i zahtjeve za bolji život ljudi”.
Kao najbolja u školi, ne samo u razredu, kao mlada El-Amin je bila sigurna da može biti dobra doktorica. Ali, ništa što je naučila u školi ili univerzitetu je nije moglo pripremiti za ono što je tog dana vidjela na trgu.
“Nikada ni jednu sekundu nisam mogla zamisliti tokom cijelog studiranja i tokom doktorske prakse od 30 godina da ću tretirati toliko teške rane kao što sam ih vidjela na trgu Rabi’a”, kaže ona. “Vidjela sam da je to rađeno Palestincima tokom Nakbe od izraelske okupacije, ali nikada nisam mogla ni pomisliti da ću vidjeti da to Egipćani rade svom narodu”.
“Nikada nisam ni pomislila da ću vidjeti da toliko ljudi koji protestvuju i zahtijevaju svoja prava bude ranjeno od vlastite vojske i policije koja treba da ih brani”, dodaje ona.
U danima prije masakra El-Amin je učestvovala na demonstracijama. Tokom popodneva, kada se većina odmarala, ona je organizovala ženske marševe kako bi motivisala druge. Otišla bi samo na sat vremena, pa bi se vratila i nastavila raditi. “To je bio moj način da se ponovo napunim energijom”, prisjeća se ona.
“Osjećala sam da su demonstracije zaista ono što je sve držalo živim na trgu. U onim danima kada nisam izlazila vidjela bih njih i to bi me motivisalo i željela sam da budem s njima. Vidjeli smo sve marševe i demonstracije na trgu Rabi’a ili bilo gdje drugo kao oblik oživljavanja naših nijjeta i nade”.
Veliki dio doktora u improviziranoj bolnici je bio povezan sa Muslimanskom braćom, ali ne svi, kaže ona. Direktor bolnice, naprimjer, nije bio; bilo je i grupa među demonstrantima koji su jednostavno vjerovali u pravo Egipćana da žive slobodno.
“Svi su vjerovali u ljudska prava da izraze svoje mišljenje i pravo ljudi na samoopredjeljenje”, nastavlja ona. “Vjerovali smo u naše pravo na ostvarivanje demokratije, da egipatski narod koji je sve probudio svojom revolucijom ima pravo da živi svoje živote na način na koji to želi”.
Ali, to nije bilo dovoljno da se tog dana spase ljudi.
Masakr je počeo u 7 sati ujutro i od početka El-Amin i njene kolege su neumorno radile pokušavajući da liječe ranjene. Oko 3 sata popodne jedva da je bilo lijekova, prisjeća se ona, čak ni protiv bolova. “Bila sam bespomoćna, ništa nisam mogla uraditi. U tim trenucima sam mrzila sebe i mrzila sam medicinu. Jednostavno sam sve mrzila”, kaže ona.
Prestrašena djeca su se okupila u džamiji u potrazi za sigurnošću, ali su se ugušila od suzavca. Vozilima hitne pomoći nije dozvoljeno da ulaze na trg. “Bila je to ratna zona”, kaže ona. “Cilj je bio usaditi strah i zastrašiti ljude. Tog dana su počinili nad nama genocid”.
Bolnice oko trga Rabi’a su bile opremljene, ali El-Amin kaže da su dobila izričito naređenje od vlasti ne samo da blokiraju pristup vozilima hitne pomoći, već da im zabrane primanje pacijenata. Čak i okolnim apotekama je naređeno da ne izdaju lijekove.
Dok je El-Amin izlazila iz improvizirane bolnice u pratnji čovjeka koji je ubio njene pacijente, jedan dječak je dozivao da ga ne ostavlja. Nije se usudila da ga pogleda kako i on također ne bi bio ubijen..
Na vani je mogla vidjeti dim kako se diže iznad bolnice, koja je još uvijek bila puna ranjenih pacijenata. Sigurnosne snage su je zapalile ‘zapalili su mrtve i žive’, kaže ona.
El-Amin poznaje doktora kojem je pucano u leđa i sada je paralizovan i nalazi se u invalidskim kolicima. Ali pojedini doktori su tog dana pošteđeni. Možda je Allah odredio da pojedini prežive kako bi svjedočili o masakru, kaže El-Amin. Ili su možda zločinci bili previše zauzeti ubijajući opoziciju.
Demonstranti su se toliko plašili reperkusija vlasti da su krijumčarili tijela svoje djece sa trga umotana u odjeću i krijući ih u korpe, a onda ih sahranjivali. Mnogi nisu ni čekali zvanične potvrde smrti jer su se plašili da će njihovi najbliži i voljeni biti kažnjeni.
Nakon masakra jedan od oficira je priznao da su pokupili oko 700 tijela u korpu buldožera i prebacili ih u Džebel el-Ahmar u blizini Heliopolisa i sahranili ih, neke mrtvi, a neke još žive. Zato El-Amin vjeruje da je broj žrtava daleko veći od 1.000.
Sigurnosne snage su 14. avgusta 2013. godine imale tri jasna cilja, navodi ona. Prvo, željeli su da eliminišu sve koji su bili tamo; drugo, željeli su da pošalju jasnu poruku straha i prijetnje svima koji su se protivili režimu. Na kraju, željeli su da to predstave kao vojnu pobjedu.
Ono što su uspjeli da urade, kaže El-Amin, je podijelio društvo na dva dijela. “Jedna polovina je ubijena, a druga je bila sretna što nije ubijena”, kaže ona. “Nastaloj podjeli će trebati godine, ako ne i decenije, da zacijeli”.
Što se tiče međunarodne zajednice ‘oni su mirno gledali od 7 sati ujutro do 6 sati popodne, kako se ne muslimani, već ljudi pale i ubijaju i kasape pred očima i ušima svijeta. Taj dan je dan sramote i bruke cijelog čovječanstva”, ponavlja ona.
“Kao pedijatar nikada nisam nisam voljela i mrzila svoju profesiju kao tog dana na trgu Rabi’a. Osjetila sam pravu vrijednost medicine. Voljela sam svoju profesiju, jer sam osjećala njenu vrijednost, ali sam je toliko i mrzila jer nikada se nisam osjećala toliko bespomoćnom. Nikada nisam mislila da ću biti bespomoćni doktor. Nikada nisam mislila da ću vidjeti ispred sebe pacijenta a da neću moći da ga liječim”.
Efekti trga Rabi’a će se osjećati u godinama koje dolaze, kaže ona. Pojedinci su se toliko plašili Vlade da njihova djeca nisu liječena nakon masakra i da danas trpe psihološke posljedice. Pojedina su siročad, veliki broj očeva je u zatvoru.
“Sigurna sam da su djeca koja su bila na trgu Rabi’a naše strateško blago”, kaže El-Amin, ‘jer nakon što su svjedočili Rabi’i oni odbijaju da žive kao robovi’.
