Dodatak koji se ne spominje u fikhskim djelima
PITANJE:
Odbor Islamske vjerske zajednice Zagreb pita: Ovaj Odbor slobodan je zamoliti Vas za kompetentno mišljenje u vezi sa nekim običajima prilikom pokopa umrlih muslimana. Imam i ostali učači koji uče određene tekstove iz Kur’ana i dovu oko kabura umrlog, nakon završenog pokopa, imaju običaj da čučnu pred početak učenja kao i da čuče tokom cijelog učenja određenih tekstova i dove. Za tim običajem, odnosno praksom čučanja, za imamom i ostalim učačima povodi se i stanoviti dio naroda (ehalije), smatrajući da je to neki vjerski propis. Molimo zato cijenjeni naslov da nam dade mišljenje i uputu po gore iznesenom pitanju.
ODGOVOR:
Prije svega ovdje treba reći da učenje određenih tekstova iz Kur’ana (ašareta i sureta) na grobu poslije sahrane predstavlja dodatak koji nema čvršćeg osnova. Zato se taj dodatak i ne spominje u fikhskim djelima niti postoje propisi koji bi određivali šta i kako treba učiti. Postoji čak mišljenje Ebu Hanife prema kojem je učenje Kur’ana na grobu mekruh.
S obzirom da je preporučljivo da se svaki posao završi dovom, tako je i ovdje u slučaju dženaze dobro (mustehab) da se zaključi učenjem dove. Muhammed, a.s., prema predaji, poslije jednog završenog ukopa ustajao je i upozoravao prisutne riječima: ”Molite se za oprost vašem bratu.” Obično bi, prema kazivanje hazreti Alije, proučio ovu dovu:
”Allahumme haza abduke nezele bike ve ente hajru menzilin bihi.”
Uobičajeno učenje Kur’ana prije dove moglo bi se smatrati uvodom i sastavnim dijelom dove. Na taj način bi se ozakonilo i dobilo vid mustehaba. Način učenja Kur’ana i dove na grobu nije reguliran nekim posebnim propisima. Ovdje važe opće norme koje se inače poštuju prilikom učenja Kur’ana. Na prvom mjestu potrebna je krajnja pažnja i skrušenost. Čučanje nije ispravno i jedino rješenje. Bilo bi najbolje za učače nabaviti male stolice-tronošce koji bi stajali na podesnom mjestu. Možda bi bilo najbolje da brigu o tome vode pokopna društva. Prema tome, čučanje nije nikakva propisana forma učenja. Naprotiv, ovo je vrlo nezgodno i neukusno. Ne preporučujemo ni učenje stojeći jer je neuobičajeno. Ostaje, dakle, sjedenje na stolici, što ne bi predstavljalo nikakvih poteškoća.
Što se tiče prisutnih slušalaca, ne može biti ni govora o obavezi čučanja. Ako je pak sjedenje nemoguće zbog nepodesnog terena, prisutni će saslušati učenje stojeći, razumije se sa dužnim poštovanjem i potrebnom skrušenošću … (I dženaza se klanja stojeći, pa i kiraet, tj. učenje Kur’ana na namazu, uči se na kijamu).
Da zaključimo: Čučanje prilikom učenja Kur’ana i dove na groblju nije propisano ni jednim vjerskim izvorom. S obzirom da predstavlja poteškoće, da je neukusno i nepraktično, trebalo bi ga izbjegavati.
Na pitanje odgovorio: Husein ef. Đozo
Izvor: ”Husein Đozo – razmišljanja i fetve”
Akos.ba
