Doboj: Džematlije Mravića pomogli gradnju kuće hodži kako bi i u penziji ostao sa njima

 Puno je zanimljivosti vezanih za Sabita efendiju Šiljića. Osim što je 40 godina imam u džematu Mravići koji pripada Medžlisu Islamske zajednice Doboj, ljubitelj je motora, a ono što je svakako najzanimljivije jeste da su vjernici pomogli da mu se napravi kuća u Mravićima kako bi njihov voljeni hodža i nakon penzije u koju odlazi za pola godine ostao i dalje sa njima.

Efendija Šiljić do sada je živio u vakufskoj kući koja pripada i ostaje džematu Mravići, a napravio je vlastitu u mjestu gdje je rođen, u Lukavica Rijeci gdje je i planirao otići kada dođe u penziju za šest mjeseci.

Međutim, njegove džematlije nisu željele da on ode odavde. Gesta koju su uradile veoma ga je iznenadila.

“Moja zamisao nije bila da ostanem ovdje, međutim kada je jedan dio ljudi shvatio da ću, ipak, otići, došli su i rekli mi: ‘Nećeš ići odavde nigdje, mi ćemo ti pokušati napraviti kuću’“, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) efendija Šiljić, dodajući kako su jedne večeri došli sa Mirnesom Tukićem, načelnikom općine Doboj-Jug i zamolili ga da ih ne ometa u njihovoj namjeri.

Jedan od razloga što poštovanja od džematlija ne manjka, priča ef. Šiljić, leži i u njegovom angažmanu za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali i na dobojski kraj.

“Smatrao sam da mi možemo odbraniti Bosnu i Hercegovinu, ona je postojala i prije, a postojat će i do Sudnjega dana. Bio sam ovdje uz narod i nastojao sam da imamo što više ljudi jer mi nismo spremali naš narod da odlazi sa svojih ognjišta. Ako borac ovdje ima porodicu, uvijek će se vraćati svojoj domovini“, ističe efendija Šiljić.

Sumirajući priču o imamskom poslu, rekao je da iako on sa sobom nosi ogromnu odgovornost, opet bi odabrao ovaj poziv jer draž, posebnost, ali i ponos stoje iza njega.

Sabit ef. Šiljić, u džemat u Mraviće došao je 1979. godine

“Dakle 40 godina sam imam u ovom džematu“, kaže efendija Šiljić koji je imam u džematu Mravići, a koji pripada Medžlisu Islamske zajednice Doboj, u kojem je proveo svoj skoro cjelokupni radni vijek.

Prije dolaska u Mraviće, nekoliko je mjeseci na vjerskoj službi bio u jednom džematu u Kotor-Varošu.

“Došao sam ovdje sa jednom kćerkom Suvadom koja je imala dvije-tri godine, a ovdje je rođena druga kćerka Nihada, ona je Mravićka“, ističe ef. Šiljić.

Osim dviju kćerki koje danas imaju svoje porodice, Šiljić ima i suprugu Muradiju.

“Imam i ženu, ona je glavna, ona je moj stožer. Moram je slušati, ali kada dođu kćerke, moram i njih slušati“, kaže Šiljić.

Imamski posao ne smatra poslom, kaže ef. Šiljić, za njega je to život. Oduvijek se znalo za vjeru u njegovoj porodici, tako da je logičan slijed bio upis u Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu.

“Koji god posao radio, možeš kazati da je težak ili ne, ali je najvažnije da se odgovorno nosiš prema njemu. Ustvari, šta god radio, moraš biti odgovoran. Vjera me naučila da to budem, zamisli da zakasnim na džumu petkom pola sata, pet minuta ili da uopće ne dođem, e ne može to tako“, navodi ef. Šiljić.

Odlazak mladih i bijela kuga koji najčešće idu jedno s drugim, nisu zaobišli ni općinu Doboj-Jug, pa tako ni džemat Mraviće.

“Ako ću govoriti o vremenu prije 40 godina i ovom danas, velika je razlika u broju djece u mektebu. Tih godina kada sam ja došao, bilo je upisano 320 djece, a danas kada imamo mnogo bolje uvjete, moderne džamije, savremene mektebe i učionice, u mektebu imamo upisanih samo 23 učenika“, ističe efendija Šiljić.

Osim ljubavi prema imamskom poslu, ovaj efendija gaji još jednu ljubav, pomalo atipičnu za naše podnevlje. Kako bi pokazao šta je to, ustvari imamsku je odjeću, džube i ahmediju, zamijenio bajkerskom, pantalonama, prslukom i zaštitnom kacigom.

Ljubav prema motorima, priča Šiljić, krenula je prije 42 godine, 1977. godine, kada je nabavio svoj prvi motor. Ali, postojala je želja i ranije.

“Želja za motorima seže još od osnovne škole, imao sam priliku da u džematu gdje sam rođen, vidim svog hodžu Ibrahima ef. Vehabovića koji je imao motor. I često ga je vozio“, kaže Šiljić.

Prvo učešće s motorom je imao 4. jula 1979. godine, na Tjentištu. Tu su se okupljali motoristi s područja Doboja.

“Učestvovao sam i na Ajvatovici, na koju i dan-danas idem. Početkom obilježavanja 11. jula u Srebrenici, također sam krenuo, na početku sam bio sam, a sada nas nema manje od 20 sa područja Doboj-Juga, Tešnja, Maglaja“, ističe Šiljić, dodajući kako je jedini sa ovog područja koji učestvuje i u odlasku u djevojačku pećinu kod Kladnja.

Imao je nekoliko motora, ali jedan mu je ostao u posebnom sjećanju.

“Kupio sam ga 4. maja 1989. godine u Tesliću. Uzeo sam ga s namjerom da odem na hadždž u Mekku. Prije rata se moglo ići privatnim vozilima, autima, motorima, slabo se išlo avionima“, kaže efendija Šiljić.

Dodaje kako će taj motor doživio jednu čudnu sudbinu.

“U Stanarima sam trebao preći preko pruge, naišao je voz i motor je prebijen na dva dijela, meni nije bilo ništa. Zanimljivo je što sam te godine, ipak, otišao na hadž, ali ne motorom već avionom“, priča Šiljić.

Voli, kaže, stare motore i pokazuje nam motor koji je 1960. godište, dakle star je 59 godina. U narodu je poznat kao hodža koji je često viđen na motoru.

“U narodu to i nije baš toliko prihvaćeno. Kad kažeš da hodža vozi motor, nekako nije prihvaćeno. Međutim, vidjeti hodžu na motoru sa ahmedijom ne ide, ne ide ni da ga vidiš sa ahmedijom kako vozi auto, tako da i auto, ali i motor imaju svoje propise“, ističe Šiljić, dok pokazuje opremu koju ima.

Bez odijela i kacige nigdje ne ide

“Voziti ove moćne i jake mašine, mogu samo pametni ljudi, oni koji zaista vole to. I ne treba kazati da je neko problematičan samo zato što voli motore. To nije tako, ima tu svega, ali najčešće su to fini momci. Onaj koji je pijan ili troši drogu, može voziti motor do prve krivine, do prvog znaka“, kaže efendija Šiljić, dodajući kako nisu motori krivi zbog nesreća, zbog padova, pogibije, uvijek je kriv čovjek.

Zanimljivo je što se ranije i njegova supruga Muradija vozila s njim na motoru.

“No, kad sam kupio motor u Tesliću, malo se i protivila. Otišla je u posjetu svojim roditeljima, a ja sam tada kupio motor. Nisam ga ostavio u našoj garaži nego kod komšije Murata Krličevića. Tu večer mi je na veselje došao komšija rahmetli Hamid Tukić sa svojom suprugom Emom. Čim su prešli naš prag, rekli su: ‘Došli smo vam na veselje, hodža uzeo motor’. Davao sam mu znakove očima da šuti jer supruga još ništa nije znala“, uz priča efendija Šiljić o svojoj drugoj ljubavi.

Potom se penje na motor, stavlja kacigu i kaže kako će voziti motor dokad ga zdravlje bude služilo. I odlazi na svoju radnu obavezu, u mekteb da uči svoje učenike kako da budu dobri ljudi jer, zaključuje, to je najvažnije.