Vi ste ovdje

Djed

Sve zime ličile su jedna na drugu, tu među crnogorskim planinama, u ovoj dolinici gdje se ugnijezdilo naselje Šahovići. Sve su bile duge, hladne i surove. Pune snijega koji bi trpao danima i ostajao dugo, dugo, tamo do proljeća. U tim danima su i ljudi i ostalo živo bili zatočeni, moralo se imati dovoljno hrane i drva i čekati da prođe što proći mora.

U zimsko predvečerje, toplo, svijetlo i tiho bijaše u kući uglednog seoskog domaćina Haska i njegove žene Hateme. Krupni, prosijedi gorštak, odavno prešao pedesetu, ozbiljnog lica sa kojeg su zračile velike, tople, zelene oči, sjedio je na tronošcu pored vatre. Na krilu je držao trogodišnju unuku Azemu. Milovao je njenu smeđu glavicu koju je naslanjala na široke djedove grudi i odgovarao na njena pitanja.

„Đedo, hoćemo li se ja i ti sjutra voziti sankama?“

„Hoćemo, jabuko đedova.“

„Jure li naše sanke najbrže?“

„Najbrže u selu!“

„I od Aganovih?“

„I od njegovih!“

„Đedo, đedice“, počela se umiljavati djevojčica lijepog, rumenog lica i krupnih zelenih očiju, „a hoćeš li ti meni kupiti malog konja? Malo manjeg od tvog. Da zajedno jašemo kad prođe snijeg?“

„Hoću, jabuko đedova. Ja ću tebi kupiti malog konjića, lijepog i brzog kao mojeg, pa ćemo samo nas dvoje ići u planinu. Gore će ti đed brati borovnica. I jagoda. Ima ih u Burenu koliko ti duša ište.“

„A hoće li Đogat biti moj konj, đedice?“

„Hoće, dušo, ali on je krilati konj. Ti si suviše mala za njega. On će tebe čekati da porasteš. Dotle je on malo u planini, malo kod đeda.“

„Ja hoću da vidim Đogata!“

„Doći će on da ga ti vidiš, jabuko đedova. Ali ti sad hoćeš da spavaš, pa ćemo ga nas dvoje pozvati druge večeri da dođe. Da ga ti miluješ. Možeš ga i pojahati. Ako budeš dobra, on će malo i lećeti s tobom. On voli dobre djevojčice. Moj Đogat zna da si ti najljepša i najbolja djevojčica u čitavom selu.“

„Hoće li Bega moći na Đogata?“

„Niko, samo ti, jabuko đedova!“

Sretan, blažen osmijeh ozari lice djevojčice i ukaza dva niza pravilnih, bijelih zubića. Njene ruke meko se saviše oko djedovog vrata, onda se za tren izmače i umiljato reče: „Đedice, volim te najviše na svijetu.“

Ganut, djed je s bezmjernom ljubavlju gledao u to malo lice, u pramenove smeđe kosice po čelu i u bistre, pametne, zelene oči. Te oči! Oči njegovog jedinca Jusufa u ovom malom biću. Sina kojeg nikada više neće vidjeti.

„A ova sirotica u mojem krilu nikad ovako neće zagrliti svog oca. Nikad neće ni ugledati njegovo lice, ni oči, ni osmijeh. Majka joj se preudala i njih dvije sad imaju samo mene i moju staru. Ja moram čuvati sebe, jer njima trebam. Dugo im trebam. Dok porastu, dok ojačaju. Postanu đevojke. Đevojkama treba zaštita. Hoće li me Bog ostaviti do tada?!“

Bol u srcu oživje i pokrenu sjećanja. Na ono proljeće prije malo više od četiri godine. Bili su dani skupljanja askera (turske vojske). Za neke nove vojne stare, slavne carevine, opet su trebali i sinovi ovih brda. Haskov jedinac bio je na tom popisu, ali otac nije mnogo brinuo. Bio je imućan i vrlo ugledan, platiće dukatima otkupninu za sina. Ili će pare dati siromašku iz sela da ga zamijeni. Mnogi su dosad tako radili. I on će.

Ali nije. Ovoga puta i otkupnina i zamjena bile su ukinute. Dvadesetak domaćina iz sela i okoline, javno su se pobunili protiv te uredbe koja bogatima daje pravo da sačuvaju glave svojih sinova. Bunt je proslijeđen nadležnim turskim vlastima i na odgovor se nije dugo čekalo. Bio je kratak i jasan – otkupnina se ukida, svaki pozvani asker, pa nek je i pašin sin, mora na vojnu. Jednako svima.

Hasko se vratio kući, a činilo mu se ništa više nije kao jutros kad je pošao u vojnu komandu. Njegov svijet u kojem je bio sretan otac i domaćin, srušio se. Sam sebi nije vrijedio više od one travke pored puta kojim se vraćao. On koji nije mogao zaštiti svog sina. A dosad je mislio da sve može.

Nisu ga morali pitati šta je i kako je bilo. Ni žena, ni snaha, ni sin. Nije ga više mogla razvedriti ni troipogodišnja unučica Begzada koja je potrčala u đedovo krilo, a koju je bezmjerno volio.

Lijepi, stasiti dvadesetdvogodišnjak Jusuf, ničim nije pokazao da mu je strašna odluka da mora ići u rat. Vedar po prirodi, omiljen među mladima u selu, nasmijan, on je bodrio roditelje i svoju mladu ženu: „Zaboga, u vojsku se ide, ali se iz nje i vraća! A ja ću se, akobogda vratiti. Možda baš onda kad moja žena šćedne roditi moje drugo dijete. Sina, akobogda. Bog će moju želju uslišiti, siguran sam u to.“

Pripremali su ga za odlazak nekoliko dana. Majka i žena su tiho, krijući od muškaraca plakale, a otac je tumarao po svojim imanjima, skoro lud od brige koja mu nije dala da se skrasi.

„Jeste, i dosad su momci odlazili u asker, ali su se i vraćali. Poneki bi ostavio svoju mladinu i svoje kosti po bojištima prostrane turske carevine, ali većina se vraćala. I pričala o bojištima, zemljama, slavi.“

Ali strašna zebnja u očevom srcu narastala je i postala ogromna kao rodne planine. Bojao se toliko da mu je srce danonoćno vrištalo, ali je morao svoj bol kriti pred svima, pred svojim jedincem posebno.

Kad je otišao, zavladala je pustoš – u kući, pred kućom, u oborima, na poljima. U očevom srcu. U majčinom. Svo troje su postali žive sjenke. Samo je mala Bega, kao i sva druga djeca, bila vesela, igrala se, trčkarala i smijala. Uspjela bi ponekad, bar na tren, da razvedri tužna lica svoje majke, djeda i bijače.

A onda su, sve troje stali očekivati vijesti od svog Jusufa, jer su, mada sporo, one ipak stizale. I nadati se njegovom povratku.

Nakon više od godine dana, od turskih vlasti su dobili crn, nagoreo dokument, samo sa imenom vojnika i imenom nekakvog Šami Šerifa i – ništa više. Crni komad papira značio je da se svom najdražem više ne moraju nadati, a ime Šami Šerif da ih više zaboli što nikad neće saznati, ni kako, ni zašto, ni gdje je zapravo poginuo.

U besanim noćima, oduzet od bola, koji je postajao golem kao planina, otac je pokušavao da zamisli to daleko mjesto gdje je njegov jedinac poslednji put gledao sjaj sunca. Daleko od svojih najdražih. Od svoje male djevojčice. Od nerođenog čeda koje nikad neće vidjeti, ni pomilovati.

A nekoliko mjeseci prije tog tužnog pisma rodilo se njegovo posmrče. Ova djevojčica u djedovom naručju. Ove lijepe zelene oči, koje tako milo gledaju u svog djeda.

„Oči mog Jusufa“, uzdahnu stari.

To malo, umiljato stvorenje, sačuvalo mu je pamet. Vratilo ga u život za kojim, od sinove pogibije, nije mario. Činilo mu se da je nad njenom bešikom više i od njene majke. Te male, zelene oči. Obraščići. Potpuno ista brada. Ista smeđa, svilenkasta kosa. Njegov sin nastavio je da živi kroz ovo malo stvorenje.

I zato je djedovo srce od prvog dana potpuno pripalo djevojčici. Volio ju je kako samo može voljeti očajnik. Bdio nad njom. Nad njenim prvim zubićima. Prvim nevještim koracima. Bolovao kad se ona razboli. Boljelo ga koljeno, koje zdere u igri. Njene želje nikad nisu ostajale želje – morale su joj se ostvariti, pa makar se zemlja i nebo okrenuli. Ako je ona poželjela male sanke za snijeg ili drvenog konjića da skače pred kućom, nije bilo posla koji djed ne bi prekinuo da joj to napravi. Pa i da se poigra s njom.

Ponekad bi ga ukorile žena i snaha da će je razmaziti, pa dijete neće ništa valjati.

On nije mogao drugačije. A nije ni htio. Djevojčica je postala čitav njegov svijet.

U dugim noćima on je budan zagledao u budućnost. Želio je u njoj sve najbolje za svoje dvije djevojčice.

„Kad malo odrastu, sići ću sa njima u grad. Vjerovatno ćemo u Bijelo Polje. Prodaću ovdje sva ova silna imanja, kupiću u gradu kuću i pružiti im gospodski život. Naručiću im kape sa po pedeset dukata i svu ostalu opremu, kako je u gradu adet. Hoću da im nađem lijepe prilike i dam ih u dobre domaćinske kuće. Nisu moje unuke repe bez korijena. Imaju one svog đeda. A dok sam ja živ, njima će biti dobro. Neće im zafaliti što nemaju oca i majke.“

Završio bi redovno molitvom Bogu da ga poživi još koju godinu, da mu se ostvare želje koje je snovao.

Priča uz dozvolu autorice prenesena iz knjige “MIRIS DUŠE , u spomen mojoj majci” ,Sabrija Račić-Hadžimurtezić

akos.ba

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top