Dječija terapeutkinja u Gazi: Nema sigurnog mjesta

INTERVJU: Žao nam je što svijet nema mehanizam da spriječi patnje civila, govori terapeutkinja za ranjenu djecu Abeer Ahmed.

Abeer Ahmed je terapeutkinja za fizičke ozljede, a živi i radi u Gazi. Radi na rehabilitaciji fizički ozlijeđene djece iz Gaze, svakodnevno u toku cijele školske godine. Radila je i sa djecom koja su stradala i preživjela agresiju 2008. godine, zatim 2012. godine i sada. Iz Gaze se javila telefonom.

• Kakav je život u Gazi?

– Sada je previše stresno, kao da je život stao. Ljudi žive u velikom strahu od konstantnih napada. Struje ima šest sati dnevno, uz puno manje hrane, vode i ostalih osnovnih potrepština za život. Ali bez obzira na strah, ljudi žive ponosno i sa čistom savješću da oni nikome ne čine nepravdu, već da se ona čini njima. Ramazan je, ali je grmljavina bombi i miris izgorenih domova nadvladao lijepu raazansku atmosferu. Na dan dodjele diploma maturantima, što je svakogodišnje veliko slavlje na području Palestine, pod ovim strahom, ljudi nisu mogli pokazati ili osjetiti radost za uspjeh svojih sinova i kćeri, a do sada je 20 maturanata poginulo u napadima.

• Kako se krećete po ulicama?

– Kreću se oni koji moraju, koji rade u bolnicama i u nekim dežurnim marketima i pekarama, a i ljudi koji idu u džamiju, posebno noću na teraviju namaz. Prošle večeri su bombom ubili 15 ljudi koji su se vraćali iz džamije, a zatim su nam srušili i lokalnu džamiju, od koje je ostala samo munara. Ubili su i četvero mladića ispred njihovog doma. To su mladi ljudi, ne mogu sjediti non-stop u podrumima. Gađali su organizaciju za hendikepirane i ubili tri hendikepirane djevojčice. A ubili su i četvoro djece na plaži. Previše civila gine i nigdje nije bezbjedno.

• Izraelska vojska kaže da upozorava ljude prije napada da bi se evakuisali.

– Da, prvo dronovi pucaju na kuće, a ubrzo zatim padne i bomba. Većina ljudi nema vremena da izađe, jer se sklonila duboko u podrume ili u „bezbjedne“ djelove kuće, a plaše se javiti na nepoznate telefonske pozive, pa tako nastaje veći broj žrtava. A gdje bi ti ljudi pobjegli? Bombarduje se sa svih strana i na sve strane. Gaza je opkoljena i nema mjesta gdje bi se narod sklonio. Ali da se ne lažemo, nikakvo upozoravanje ne opravdava civilne žrtve, a ni njihove napade.

• Kako djeca podnose ova bombardovanja?

– Ovo je veliki stres i šok za njih. Oni ne razumiju šta se dešava. Oni su najveća žrtva ovog rata. Tako mi ih je žao. Teško je objasniti im šta se dešava. Kćerkica mog brata ima dvije i po godine i boji svakog zvuka. Na svaki prolazak automobila i dronova pita: “Hoćemo li bježati?” Kada joj dajem da crta, ona crta krive linije i kaže: Ovo je „Kasf“ – bombardovanje na arapskom. A imamo i djecu sa većim traumama, košmarima noću i strahova od ljudi ili zvukova danju, te raznih drugih manifestacija straha.

• Ko se stara o djeci žrtvama bombardovanja?

– Bolnica Al-Shifa je glavna u pružanju hitne sanacije povreda, u okvirima svoje mogućnosti i manjka medicinskih pomagala, opreme i lijekova. Rehabilitacija se odvija u samoj bolnici, u nekim zdravstvenim organizacijama, a mogu istaći napor na tom polju preko UNRWA-e, kada je u nekoliko tura prebačeno stotinjak djece u Sloveniju, ozlijeđene 2008, na rehabilitaciju i izradu ortopedskih pomagala. Ovo je bilo urađeno u saradnji sa tadašnjim predsjednikom Slovenije, koji ih je čak i posjetio u bolnici. Što se tiče tretmana i rehabilitacije psihičke prirode, mi nemamo takve eksperte. To bi bio vrlo bitan dio njihove rehabilitacije i suočavanja sa realnošću i novim izazovima, ali, nažalost, mi nismo toliko kadri utjecati i olakšavati djeci na ovaj način.

• Bojite li se za sebe? Porodicu? Imate li šta poručiti svijetu?

– Svakako. Svi se bojimo. Ishodi ovih bombardovanja su katastrofalni, ali nemamo kud. Nekada se sklonimo kod rodbine, nekada u bezbjedniji dio kuće, ako već postoji nešto takvo utjehe radi, ali, zaista, nema bezbjednog mjesta u Gazi.

Svako želi da ovo stradanje što prije završi, kao i nedostatak struje, goriva, hrane i vode, te da se blokada što prije okonča i da se svi vratimo normalnim životima. Žao nam je što međunarodna zajednica nema mehanizam da spriječi ovo što se radi nad nedužnim civilima. Bolje je spriječiti sav ovaj haos i stradanje, negoli kasnije slati humanitarnu pomoć.

Mi hoćemo da se prestane sa bombardovanjem, da se skloni blokada, da živimo normalno i dostojanstveno kao svi slobodni ljudi na planeti, a ne da budemo zavisni od milostinje i humanitarne pomoć svijeta. Do tada vjerujemo u Jednog Boga i vjerujemo da nam se neće desiti osim ono što nam je određeno, te da niko neće umrijeti prije negoli mu je to zapisano.

Razgovarao: Jasmin Redžepi

AJB