Dan dijaspore: Zaboravljeni 11. april
Postoji niz primjera u kojem su odlični imami razočarani napustili džemat u dijaspori zbog rukovodećih ljudi u džematskom odboru, koji komuniciraju s imamom na principu: ja ti dajem pare, ovako će da bude! Piše: Elvedin Subašić
Prije četiri godine Preporod je nastojao dobiti više informacija postoji li određen program obilježavanja 11. aprila, Dana bošnjačke dijaspore, forma čestitke te kome je uputiti, odnosno postoji li jedinstvena baza podataka džemata itd. Čini se da nije bilo prošlogodišnje konferencije o dijaspori, koju je inicirao reisu-l-ulema, ovaj datum bi se lahko pretvorio u puke riječi na kalendaru Islamske zajednice. Ostaje nada da će se u budućnosti, barem u medijima Islamske zajednice, printanim i elektronskim, moći čitati čestitke Bošnjacima diljem svijeta, ako je već nemoguće organizirati određenu manifestaciju u povodu ovog dana, čiji bi domaćin svake godine bio mešihat /IZ Bošnjaka/ džemati druge države. Ovdje želimo ukazati na određene segmente naše komunikacije s dijasporom. U neformalnom razgovoru prijatelj, koji je predsjednik jednog džemata u Zapadnoj Evropi, žali mi se da novi mladi imam ne želi raditi ništa u džematu van naznačenog vremena, iako im je to neophodno jer njihovi „paradžemati“ imaju kurseve hifza i sl. Pitam se zašto se mladi imam ne vrati u svoje perspektivno mjesto, u kojem su finansijski stabilni samo granap i kladionica pa tu pokuša doći do posla kako bi radio samo u okviru određenog broja sati. Naravno, postoje i drukčiji slučajevi. Skoro sam saznao da je poznanik iz mojih medresanskih dana otišao u jedan njemački grad, ujedinio nestabilne džemate i „paradžemate“ te preporodio cijeli bošnjački korpus.
Ipak, nekada se čini da se u dijasporu, (odmah poslije agresije, a i sada) vođeni utilitarističkim namjerama, zapute osobe koje se nisu snašle u Bosni pa nastoje nadoknaditi „vani“ sve u kratkom periodu. Može li se osmisliti sistem da se u one džemate, koji nemaju uslove za stalnog imama, šalju najbolji studenti i učenici, kome bi boravak u stranoj zemlji bio višestruko koristan? Također, može li se nakon dvadeset godina revidirati plan obaveza za imame u dijaspori, kao što je to učinjeno s pravilnikom o radu za imame Sarajeva i drugih medžlisa? Pojedinci, ističemo pojedinci, provedu više vremena u pecanju ili drugom hobiju, nego s djecom u mektebu. Naravno, privremeni kao i stalni imami moraju se kategorično zaštiti. Postoji niz primjera u kojem su odlični imami razočarani napustili džemat u dijaspori zbog rukovodećih ljudi u džematskom odboru, koji komuniciraju s imamom na principu: ja ti dajem pare, ovako će da bude! Iako su zaslužni za formiranje džemata i možda pravljenje džamije, imam i oni su tu radi džemata, a ne obratno. Vjerujem da je sve manje ovakvih primjera. Ako je potrebno da se imami i sufinansiraju iz Bejtu-l-mala, što nažalost s druge strane govori o džematu, samo da se imami zaštite od ovog i sličnih uslovljavanja.
Drugi problem jeste ono što pojedinci, imami i džematlije, u dijaspori potpuno opravdano zovu „tezgarenjem“, kojem se ne nazire kraj, naročito u hiperprodukciji novih knjiških naslova i privatnih projekata, zbog kojih su potpuno marginalizirani projekti same Islamske zajednice. Rješenje je jednostavno: spisak literature koja se smije nuditi u džamijama bošnjačke dijaspore, a on bi se mijenjao na početku svake godine, shodno potrebama džemata i drugim parametrima. Razloge i pozitivne rezultate ovog prijedloga, nadam se, ne treba posebno objašnjavati. Dalje, da li bi se mogla unaprijediti međusobna komunikacija džemata u dijaspori? Potrebno je napisati realan projekat za međusobnu posjetu džemata, naročito mladih članova koji bi razmijenili iskustva, družili se, a sutra se možda i porodično vezali. Ako se mogu organizirati autobusi Bošnjaka u dijaspori za utakmicu reprezentacije BiH i ako se mogu bh. džemati međusobno posjećivati u okviru bosanske skromnosti, šta spriječava džemate u Danskoj da posjete džemate u Holandiji i slično, barem da zajedno obilježe Dan bošnjačke dijaspore?
preporod.com
