Da, to su sve moja djeca!
Danas je nekako normalno da vas svako salijeće sa pitanjima i davanjem mišljenja koja zadiru u vašu privatnost.
Kao neko ko trenutno šeta svoje četvrto čedo u stomaku, ono sa čim se najčešće susrećem je izražavanje nevjerice kad nas vide sa toliko djece.
“Jesu li to sve vaša djeca?!”
Pitanje koje uvijek podstakne da dobijem neodoljivu potrebu da se pravdam što želim toliko djece.
Čak sam jedno vreme razmišljala da štampam odgovor na majici – “Da, to su sve moja djeca!”.
Znam da često dok smo recimo u radnji, djelujemo u rasulu. Jedno plače jer mu je vruće, drugo ima napad histerije jer, pa jednostavno u tom je uzrastu, svi pričaju istovremeno. Usput im dajem upustva da ostave nešto, dodaju drugo, puste treće. Vjerujem da sa strane djelujemo tako da mamimo sažaljenje.
Ali nije tako. Mi smo vrlo koordinisani, iako se to možda vama ne čini. Svako već zna svoje mjesto, svoje dužnosti.
Al’ pitanja drugih često učine da se pravdam. Iako se poslije uvijek pitam zašto. Jer, zašto je loše željeti puno djece?
Sama imam brata, a muž sestru. I uvijek smo željeli da našoj djeci omogućimo veće društvo. I imali smo sreće da to ostvarimo.
Zašto se onda podrazumjeva da je odgovor na pitanje koje uvijek lebdi u vazduhu – “Jeli to bilo neplanirano?” – potvrdan?
Mada verujem da je to samo prikriven način da pitaju “Znate li za kontracepciju?”.
I uvijek kad to pitaju, krećem sa “Da, znam, ludi smo.” Jer izgleda da nije moguće objasniti da možeš da uživaš gledajući ih toliko kako se smiju, grle ili slušajući kako njihove malehne glavice razmišljaju.
Žene koje rode više djece – sporije stare.
A zašto je super imati ih toliko?
Vježbanje moždanih vijuga. Po nepisanom pravilu izredaš imena sve druge djece prije nego što potrefiš onoga na koga misliš.
Niko od nas nije sam i uvijek je neko tu za tebe.
Putovanja su nezaboravna. U bilo kojem smjeru.
Nikome nikad nije dosadno, jer ima nekog da se igra sa njim.
Društvene igre možemo od malih nogu da praktikujemo. Ima nas dovoljno.
Možemo da prođemo kao grupna posjeta muzeju ili pozorištu.
Proslave rođendana i praznika su prosto bajkovite.
Poslije par godina, kako rastu, dobijete besplatnu dadilju mlađe djece.
Kućne poslove možete prebaciti i na “nejake” (naravno, isključivo jer ih učite da budu odgovorni, zar ne?).
Djeca brže uče o dijeljenju sa drugima, saosećanju, praštanju.
Vaše srce raste sa svakim novim detetom (bez obzira što vam se to čini nemogućim).
Naravno, koliko ćete (i da li ćete) imati djece je vaš izbor.
Al’ porodice sa više djece zaslužuju, bar, da ih ne podcjenjujete, ako ih već ne poštujete.
Izvor: Mama iz magareće klupe
Obrada: Akos.ba
