Zahir taj dan i trenutak nikada neće zaboraviti, a kako bi i mogao, jer ono što je on doživio, od pažnje i ljubavi, doživjelo je jako malo ashaba. Riječ je o časnom ashabu, prijatelju Poslanika, s.a.v.s., Zahiru ibn Haramu, r.a.
Zahir, r.a., je uvijek bio raspoložen i nasmijan, živio je skromnim životom. Nije se nikad žalio na svoje siromaštvo. Inače je živio i boravio u pustinji, bio je nomad (beduin) i čuvao je ovce. Zahir, r.a., je bio čovjek neurednog izgleda, nije ga krasila ljepota lica, a ni ljepota izgleda (odjeća) i kao takav je bio izuzetno drag Poslaniku, s.a.v.s.
Zahir, r.a., je obično dolazio u grad Medinu tokom pijačnih dana kako bi prodavao mliječne proizvode i obavezno bi svratio do Poslanika, s.a.v.s.. Tada bi Poslaniku, s.a.v.s., obično dao neki skromni poklon, a Poslanik, s.a.v.s., bi mu u povratku također dao nešto zauzvrat. Za njega je Poslanik, s.a.v.s., znao kazati: “Zahir je naša pustinja a mi smo njegov grad.“ Ono što je učinilo Zahira posebno sretnim jeste događaj vezan za Poslanika, s.a.v.s.
Enes ibn Malik, r.a., prenosi sljedeće: “Jednog dana, došao je Zahir ibn Haram do Poslanika, s.a.v.s., noseći mu neki poklon. Pokucao je na vrata, međutim Poslanik, s.a.v.s., nije bio u kući. Kad se Poslanik, s.a.v.s., vratio kući, Aiša, r.a., mu reče: “Božiji
poslaniče, navraćao je onaj Zahir iz pustinje.“ Poslanik, s.a.v.s., se okrenu pa upita: “Gdje je otišao?“ Aiša, r.a., reče da ne zna. Izašao je Poslanik, s.a.v.s., iz kuće da traži Zahira. Tražio ga je po gradu i razmišljao gdje bi mogao da bude. Na kraju se sjetio: “Da, mogao bi da bude na pijaci, vjerovatno nešto prodaje.“
Tako je i bilo, našao je Zahira na pijaci, sjedi i prodaje mliječne proizvode. Zahir je bio pastir, imao je na sebi neurednu odjeću, a od čuvanja ovaca je imao neugodan miris. Taj dan je bio jako topao, znoj se slivao niz njegove lice. Kad ga je Poslanik, s.a.v.s., ugledao krenuo je prema njemu. Prišao mu je sa leđa, te ga rukama jako obuhvatio oko struka. Zahir, r.a., je pomislio da je lopov koji bi da ga pokrade.
Pokušavajući da se izmigolji iz Poslanikovih ruku, reče: “Pusti me, pusti me kad ti kažem!“ A Poslanik, s.a.v.s., povika: “Ko će kupiti roba, ko će kupiti roba!?“ Zahir, r.a., obuze strah i pomisli: ‘Ko će me kupiti, to on naumio da proda mene i moje stvari. „Pusti me kad ti kažem!“, povika Zahir. Poslanik, s.a.v.s., popusti, a Zahir, r.a., se polahko okrenu, i ugleda Poslanika, s.a.v.s. SubhanAllah, koje je to iznenađenje bilo, koja je radost prostrujala njegovom dušom, od silne radosti, prislonio je Zahir, r.a., svoje leđa na Poslanikova, s.a.v.s., prsa, da osjete mubarek srce i njegove otkucaje. Poželio je tada Zahir, r.a., da taj trenutak traje cijelu vječnost.
Zahir, r.a., reče: Prodaj me, slobodno, Božiji poslaniče. Prodaj me, a ko bi mene kupio? Vidiš da sam bezvrijedan. Poslanik, s.a.v.s., mu nije rekao da je mislio da se našali i slično. Poslanik, s.a.v.s., nije nikoga ponižavao, nije nikoga ismijavao, za njega je svako bio isti, svakom je davao njegovo pravo. Na njegove riječi, Poslanik, s.a.vs., uzvrati: Ne, moj Zahire, ne, tako mi Allaha, ti si kod Njega vrijedan, ti si kod Njega skup!”
Poslanikove riječi, potvrdiše našem Zahiru, r.a., da ga Allah uistinu voli. Ove riječi,, koje su bile nada i podrška u njegovom životu, samo povećaše ljubav Zahira, r.a., prema Poslaniku, s.a.v.s. A kako i nebi, da sam, bogdo, taj dan bio na tvom mjestu, moj Zahire!
Saudin Cokoja (iz knjige “Neka pobijedi dobra strana duše”)
