Liderstvo i menadžmentU Fokusu

Da li vi svakodnevno sabotirate svoju sreću?

Toliko toga što radimo nas spriječava da se osjećamo spokojno i zadovoljno. Kada krenemo da prepoznajemo svakodnevne obrasce u koje smo uvučeni ili smo sami sebe vremenom uvukli, moći ćemo da počnemo sa mjenjanjem navika i osjećaćemo se malo bolje, za početak.

Prokrastinacija

Mnogo priče, malo rada – tako bi mogao da se opiše život velikog broja ljudi. Ovo je naročito vidljivo kada se priča o ličnim ciljevima i planovima za budućnost. Utisak koji prati ovakva odlaganja je da nam treba samo malo da počnemo, malo koje nikako da se dogodi.

Možda bi realističnije bilo da shvatimo da ne počinjemo iz razloga što postoji mnogo činilaca u toj jednačini, mnogo više nego što nam se čini. I da se ne bismo u daljoj budućnosti probudili i žalili za propuštenim (što će se neminovno desiti, pošto napuštanje snova ostavlja žal koji ne blijedi), akcija je neophodna. Neka to bude najmanji mogući korak, napravit će razliku.

Gomilanje stvari

Gomilamo odjeću, časopise, stare stvari, ne znajući zašto to radimo. I šta ćemo sa tim stvarima. Pored toga što nam zauzimaju prostor, nepotrebne stvari remete koncept prostorija koji smo prvobitno izabrali. Postojao je raspored i namjena sobama i predmetima koji smo na početku postavili i investirali smo vrijeme u pravljenje tog rasporeda.

Kada ne možemo da prepoznamo sobu u kojoj smo, kada je zagušena i nepristupačna, to utiče i na nas.

Život u prošlosti ili budućnosti

Žalimo za propuštenim prilikama u prošlosti ili samo za lijepim vremenima koja su bila. Planiramo budućnost na način koji donosi anksioznost (moranje, trebanje, preveliko očekivanje). Prošlost koju ćemo nakon nekog vremena sa žaljenjem analizirati, zapravo je ovaj trenutak u kome analiziramo ranije događaje. I prosta logika nalaže da budemo u sadašnjem trenutku: prošlost je nepromjenljiva, ali na budućnost utičemo – onim što činimo sada. Budimo logični i racionalni, koliko god je to moguće.

Novac

Ne moramo da zalazimo u priču kako je novac zlo, ali je neophodan ili nešto slično. Sjetite se svojih iskustava: koliko njih je vezano za novac? Pokloni su kupljeni novcem, njihova vrijednost je emotivna. Putovanja, druženja, sva su povezana sa novcem, ali je jasno da ih on nije izazvao. Sam čovjek, ili ljudi oko njega, ti su koji su činili iskustva interesantnim i nezaboravnim. Novac gledajmo kao ono što njegova namjena i jeste, sredstvo za kupovinu nečeg vrijednijeg i dugotrajnijeg.

Upoređivanje

Upoređivanje kao skala koja nam pokazuje gdje se nalazimo je korisna. Ono što nije korisno je kvalifikovanje kao rezultat tog poređenja. Čak i kada ide u našu korist, beskorisno je. Uvijek će biti neko i ispod i iznad nas. Možemo da biramo da tugujemo ili radujemo se zbog toga, nijedno nema previše smisla. Jedino ima smisla je da budemo svjesni gdje smo trenutno i, brzinom koja nam odgovara, lagano idemo ka boljem.

Sklonost ka perfekcionizmu

Preokupiranost detaljima s ciljem najbolje moguće izvedbe čini da se stalno bavimo budućnošću i time propuštamo sadašnji trenutak. Uz to, najčešće standarde postavljamo previsoko i nakon ispunjenja jednog uvijek na red dolazi drugi. Na ovaj način nikada zaista ne uživamo u postignutom, te zapravo nismo ni zadovoljni.

Pasivno pristajanje

U toku samo jednog dana, događaji se smjenjuju kao na traci, ni ne dajući nam priliku da razmislimo da li je to zaista ono čemu želimo da se posvetimo. Nemamo mogućnost da sami organizujemo svoje vrijeme, već samo precrtavamo stavke na listi u uvjerenju da je to odgovoran i pravi način življenja. Kao posljedica javlja se nemoć i sve jače tinja nezadovoljstvo. Na ličnoj sreći se mora raditi svaki dan bar pomalo, pošto se ona održava trudom. To je najdugoročnije ulaganje i zaslužuje prioritetnu poziciju.

Bavljenje drugima

Ne misleći pritom na najbliže i najdraže, razmišljanje o razmišljanjima drugih ljudi ne donosi nikakav boljitak. Šta su učinili, učinili su, imali su svoje razloge. Lupati glavu o motivima njihovih akcija, isto ne doprinosi ničemu. Ako ste dovoljno bliski, možete pitati druge za razloge njihovih postupaka. Ako niste, nejasno je kakav benefit imate od analize onoga što oni rade. Možemo da budemo otvoreni da ne osuđujemo unaprijed i gajimo empatiju i vjeru u ljude. Ne budimo naivni, ali ni paranoični.

Kada ovako ukratko sagledamo na koje sve načine trošimo energiju i sami sebe blokiramo, jasno je da smo u velikoj mjeri sami krivci za svoje raspoloženje i pogled na svijet. Neaktivnost, linija manjeg otpora i različiti izgovori nam oduzimaju od kvalitetnijeg života koji bismo mogli da imamo.

Ono što je posebno interesantno je što je naše prirodno stanje radoznalost, aktivnost, želja za razvijanjem – pogledajmo samo djecu. To što nam je dato moramo da održavamo i njegujemo, da ne se ne bi izgubilo i atrofiralo tokom vremena. Vjera u sebe i druge i empatija pravi su put za razvijanje svojih potencijala.

Piše: Aleksandar Pejčić

 pozitivnapsihologija 

Povezani članci