Da li nas je sramota toga što smo muslimani?

Prije nekoliko godina sam šetao ulicama Meke, u Saudijskoj Arabiji.

Bio sam tamo kako bih obavio hadž, i kao i mnogi drugi, iskoristio sam vrijeme između namaza kako bih obišao bezbroj štandova koji su bili poredani ulicom ispred džamije, piše portal confessionsofamuslimmommaholic.com.

Oni koji me poznaju znaju da kupovina nije za mene ugodna rabota, a na ovom svijetu pregovaranja i pokušavanja da cenjkanjem smanjite cijene, to mi izgleda veoma iscrpljujuće. Hodao sam sam, od štanda do štanda, ponekad naglo ostavljajući robu nakon svađe sa drskim trgovcem. Bili su nestrpljivi zbog nedostatka mog entuzijazma prema toj igri cjenkanja.

Zalutao sam u ono što se može opisati samo kao tajni, podzemni bazar. Ovo mjesto je bilo tiho i skoro prazno. Više se činilo da je skladište za robu, a ne stvarne trgovine.

Uputio sam se u trgovinu muške odjeće, u kojoj je radio jedan stariji gospodin koji je čitao novine. Osvrnuo se na mene samo jedan trenutak da izgovori selam prije nego što je ponovo spustio svoj pogled. Bio sam miran i uživao sam u mogućnosti slobodnog pregledavanja robe, bez stalnog prekidanja. Na moje iznenađenje, roba u ovoj radnji je po kvaliteti bila mnogo bolja od one robe iz gornjih radnji. Odabrao sam nekoliko visoke kvalitetnih haljina za svoju ženu i krenuo u cjenkanje.

“Koliko?”, pitao sam. On mi je dao cijenu. “To je previše.. kupujem tri haljine.. koja je najbolja cijena koju mi možete dati?” Bez obzira što sam mrzio natezanja i cjenkanja, bio sam siguran da sam dobar u tome.

Gospodin je tada ustao i rekao mi nešto što nikad neću zaboraviti. “Ne brate, to je najniža i najbolja cijena. Kvalitet mojih proizvoda je dobar. Možete to i sami vidjeti, ne moram ti ni govoriti. Ja ne podižem cijenu. Poštujem vas, te ne postavljam cijenu oko koje moramo pregovarati. Ova cijena je ono što ove haljine vrijede. Ako vam se sviđa, kupite ih.. Ako ne, i to je u redu. Ali, ako želite da nešto dobijete po jeftinim cijenama, idite gore. Moje haljine nisu jeftine, tako da ni moje cijene nisu jeftine.”

Kupio sam odjeću. A onda sam otišao i svima koje sam znao pričao o ovom trgovcu. Svaki put kad posjetim Mekku, uvijek se vratim u ovu istu trgovinu i vidim da, bez obzira na njegovu lokaciju, dobro posluje.

Bilo je nešto o njemu što je odisalo na integritet. Iskrenost. On nije bio tamo da se igra. Njegova riječ bi značila.

Dakle, kakve sve ovo ima veze sa time što se stidimo da pokazujemo da smo muslimani? Muslimani ovih dana su kao trgovci, ali ovi „gore“. Uvijek smo spremni za pregovaranje i cjenkanje. Nikada ne povučemo čvrstu liniju koje ćemo se držati bez obzira na sve.

Zašto smo takvi? Šta nas to odvaja od gospodina koji je dole?

Mislim da to ima veze sa uvjerenjem. Taj čovjek je znao vrijednost svoje robe. Znamo li mi? Da li cijenimo sami sebe, kao muslimani? Ili smo zauzeti vlastitom prodajom, pokušavajući da privučemo druge sa „nižim cijenama“?

Ne moramo posegnuti za trikovima kako bismo drugim ljudima što bolje prikazali islam.. kako bismo pokazali “muslimane” u što boljem svjetlu… da bismo uvjerili druge da smo cool ili suosjećajni ili da nismo neprijatelji.. Ne moramo se stalno izvinjavati… Ono što trebamo učiniti jeste samo biti musliman… Biti svoji… i imati puno uvjerenje u samog sebe.. Kao što mi je rekao čovjek u radnji, njegovi proizvodi su dobri i to sam mogao i sam da vidim. Nije potrebno da mi ih prodaje sa lijepim riječima.

Korijen naše sramote i stida ima jednostavan protuotrov: Uvjerenje. Znati sa sigurnošću da je islam istina. Ako vjerujemo da je to tako, bez obzira koliko se čudno to čini i kako se razlikuje od bilo čega drugog, mi možemo stajati čvrsto i biti spremni na sve što dolazi.

Za Akos.ba preveo: Jasmin Mujakić