Da li je Poslanik, a.s., zaista naredio masovnu egzekuciju Jevreja plemena Benu Kurejza? (I dio)
Piše: Saudin Cokoja
Određeni podaci iz ovog pohoda, posebno kad je u pitanju kraj i ishod bitke, odnosno završetak zarobljenih vojnika židvoskog plemena Benu Kurejza, bodu u oči i nedaju mira svakom vjerniku koji zna prirodu Poslanika, s.a.v.s., i razlog njegovog slanja cijelom čovječanstvu. Odlučih da prenesem rezultate istraživanja islamskih učenjaka u vezi ovog događaja iz života našeg Poslanika, s.a.v.s., iz nekoliko razloga. Prvi je, što se u zadnje vrijeme vrše masovna ubijanja civila, nenaoružanih vojnika i običnih vojnika od strane naoružanih terorističkih skupina, kao što je tkz. Islamska država u Iraku i Siriji, posebno je bilo strašno gledati ubijanje 1700 Iračana koji su bili različite dobi i većina njih nisu bili vojnici. Strašno je bilo gledati kako ih ubijaju, bacaju u kanale, jame i vodu. Isto tako, počelo je od strane otvorenih neprijatelja islama, poistovjećivanje ovih zločina sa navodnim „zločinom“ kojeg je navodno počinio naš Poslanik, s.a.v.s., prema vojnicima židvoskog plemena Benu Kurejza, kad ih je, nakon predaje ubijeno između 400 i 900. Pa tako vidimo pisanja, kako je IDIŠ oživio ratnu praksu Poslanika islama i njegovih drugova, a s druge strane, i naši muslimani kroz zadnja dešavanja u Gazi, pozivaju se na navodna masovna ubijanja jevreja plemena Benu Kurejza, smatrajući to opravdanom odlukom koju je donio Poslanik, s.a.v.s.
Prije nego što bilo šta napišem, želim odmah da kažem dvije važne stvari.
PRVA: Nakon što se objavi ovaj tekst, siguran sam, da ću idućih nekoliko sedmica biti glavna tema na dersovima određenih osoba, na kojima će se mjeriti i ocjenjivati moj iman, na kojima će se pokušati dokazati da sam ja neko ko je na zabludi, ko je skrenuo sa menhedža, koji slijedi novotare i ostale stvari koje će mi se vjerovatno prikačiti.
DRUGA: Na ovu temu, istraživali su i drugi autori, kao što su: dr. Velid Arefat, zatim dr. Muhamed ibn Faris koji je u svojoj knjizi „Poslanik, s.a.v.s. i židovi Medine“, detaljno istražio predaje u vezi broja ubijenih i gdje je prihvatio predaju od ez-Zuhrija da ih je bilo ustvari 40 samo. Posebno mi je drago, što je ovaj stav i ovo istraživanje kao dobrim ocijenio šejh i dr. Mehdi Rizkullah el-Ahmed, kazavši da podržava rezultate istraživanja. To je rekao u svojoj Siri „Es-Siretu en-Nebevijje fi dev’i el-mesadir el-aslije“, 2/7).
Židovi, stanovnici prve islamske države
Poslanik, s.a.v.s., kad je došao u Medinu kao muhadžir, zatekao je tri velika židovska plemena: Benu Kajnuka, Benu Nadir i Benu Kurejza. Pošto je Poslanik, s.a.v.s., uvijek poštovao sva ljudska i ostala prava, on je sa židovima Medine potpisao dokument od historijske važnosti, u kojem je židovima Medine dao potpunu socijalnu, vjersku i svaku drugu slobodu.
Međutim, zbog mržnje, ljubomore i zavidnosti, židovi Medine nažalost nisu mogli dugo da izdrže u poštivanju poptisanog dogovora, tako da su nakon određenog vremena, jedno po jedno pleme, kršili dogovor te pokušali da na razne načine nanesu štetu Poslaniku, s.a.v.s. i islamu. Rezultat takvog ponašanja, koje je bilo nedopustivo, bio je da se na miran način opet uz dogovor a sve radi sigurnosti u državi, isele dva židovska plemena iz Medine, pleme Benu Kajnuka i Benu Nadir. Pleme Benu Kajnuka, iseljeno je odmah nakon pobjede muslimana na Bedru, tačnije u mjesecu Ševalu, 2. god., po Hidžri, dok su židovi plemena Benu Nadir iseljeni nedugo nakon iseljenja svojih sunarodnjaka iz plemena Benu Kajnuka a nakon što su dva puta pokušali da ubiju Poslanika, s.a.v.s. Uglavnom, nakon što su javno i to nekoliko puta prekršili potpisani ugovor i nakon što pokušali da nanesu štetu Poslaniku, s.a.v.s., od atentata na njega, zatim napadi i omalovažavanja muslimana, izdaje mušricima Mekke i suradnja sa njima, jasno je da su time su ugrozili društveni poredak u Medini, Poslanik, s.a.v.s., je bio primoran da ih iseli, ustvari, oni su to svojim ponašenjem uradili.
Nakon mirnog iseljavanja ova dva plemena, u Medni je još ostalo pleme Benu Kurejza. Pravo svoje lice, članovi ovogo plemena, pokazat će tokom i nakon jedne od najtežih bitaka za Poslanika, s.a.v.s., bitka na Hendeku. Da ne bih sada opisivali uzroke, tok i ostale detalje bitke na Hendeku, koja se desila u mjesecu zul-kadetu, 5. god., po Hidžri a u kojoj su Medina i njeni stanovnici bili pod opsadom nekih 25 dana, samo ćemo da spomenemo ukratko ulogu židovskog plemena Benu Kurejze, kad je u pitanju ova bitka u kojoj su muslimani izašli kao pobjednici.
Tokom ove bitke, kada je opasnost po sigurnost Medine a prije svega muslimana vladala sa svih strana, od mušrika kojih je bilo oko desetak hiljada, zatima munafika, unutrašnjih neprijatelja (petokolonaša) i židova, na nagovor židvoskog aktiviste koji je bio poznat po zlu i neprijateljstvu prema muslimanima, Hujejn ibn Ahtab en-Nadaria, (otac, kasnije majke vjernika Safije) pleme Benu Kurejza svjesno krši sporazum koji je bio između njih i Poslanika, s.a.v.s. Ugovor je prekršio njegov potpisivač, Ka’b ibn Esed. Hujejn ibn Ahtab je nagovorio Ka’ba da se sjeverne strane, gdje nije bilo hendeka napadnu Poslanika, s.a.v.s. i na taj način pomognu mušricima. Tom prilikom Hujejn je obećao da će ih pomoći sa 2000 boraca, što ukazuje da pleme Benu Kurejza nije imalo puno vojnika spremnih na borbu.
Kad je do Poslanika, s.a.v.s. došla vijest o podloj izdaji jevreja Benu Kurejza, on je poslao Zubejra ibn Avama, zatim Sa’d ibn Muaza, Sa’d ibn Ubadu i Abudllaha ibn Revahu, r.a., kako bi provjerili i potvrdili vijest o izdaji i da su stali na stranu onih koji ih drže u opkoljenju, mušričkih plemena. Vijest je potvrđena, čuli su kako planiraju svoju osvetu i kako vrijeđaju Poslanik, s.a.v.s. Da skratimo, Allah je podario svome Poslaniku, s.a.v.s., pobjedu nad mušricima koji su Medinu držali u okruženju a nakon toga, došlo je vrijeme da se Poslanik, s.a.v.s. obračuna za najpodlijom sortom ljudi, izdajnicima, ali ne običnim izdajnicima, to su ljudi koji su Poslaniku, s.a.v.s., zabili nož u leđa kad mu je najteže bilo.
Koliko je stanje bilo ozbiljno, potvrđuje predaja kod Buharije da je nakon povratka sa Hendeka, Allah, dž.š., poslao meleka Džibrila Poslaniku, s.a.v.s., da mu kaže, da ne odlaže oružje, nego da odmah krene sa muslimanima prema plemenu Benu Kurejza, a da će on (Džibril) također krenuti sa melekima, uzdrmat će njihove zidine i ulijevati im strah u srca. (Buharija, 3/23). Poslanik, s.a.v.s., tako je i učinio, bajrak predade Aliju ibn Ebi Talibu, r.a., a u Medini ostavi Ibn ummi Mektuma, r.a. Do naselja Benu Kurejze, trebalo je oko 6-7 sati pješke, dok je jahanjem, taj put puno kraći.
Kad su njihovi vojnici vidjeli dolazak Poslanikove, s.a.v.s., vojske, počeli su ih gađati strelama, jer nisu htjeli da se odmah predaju. Ovako međusbno gađanje je trajalo tri dana, ali nije bilo gubitaka na muslimanskoj strani. Nakon tri dana, tražili su da im se dozvoli kao i plemenu Benu Nadir, a to je da napuste svoje mjesto sa svojim imetkom, što je Poslanik, s.a.v.s., odbio. Onda su tražili da izađu bez igdje ičega, ali i ovaj prijedlog je Posalnik, s.a.v.s., odbio. Pristao je samo da im se sudi, jer su učinili strašnu izdaju i bili su spremni da udare sa leđa muslimanima. Oni nisu pristali. Nakon ovoga, Poslanik, s.a.v.s., je u potpunosti stavio njihovo naselje u okruženje, kako bi ih primorao na predaju i dogovor. Ova opsada je trajala nekih 25 dana. Nakon mukotrpne opsade, koja je bila uglavnom psihološkog karaktera, jevreji plemena Benu Kurejza, pristali su na dogovor, predat će se ali pod uslovom da im presudi neko iz ensarijskog plemena El- Evs, pošto su oni bili njihovi saveznici.
Složili su se oko toga, da im konačan sud donese Sa’d ibn Muaz. A u to vrijeme, Sa’d, r.a., je ležao u Medini jer je bio ranjen tokom bitke na Hendeku. Sa’d ibn Muaz, r.a., donešen je na nosilima koja je vukao magarac. Kad ga ugledaše, jevreji se obradovaše i zamoliše ga da bude blag prema njima. Kad je stigao, Poslanik, s.a.v.s., naredi jevrejima da se ustanu pred njim iz poštovanja. Nakon što su se židovi, muslimani i sam Poslanik, s.a.v.s. složili da prihvataju njegov sud, Sa’d je donio sljedeću odluku:“Ratnike pobiti, djeca i žene da se zarobe a imetak podijeliti.“ Nakon toga Poslanik, s.a.v.s., je rekao:“Presudio si prema Allahovom zakonu koji je iznad sedam nebesa.“ (Buharija i Muslim).
E ovo je sve do sada bio uvod u glavni dio ovog događaja a glavni dio, zbog kojeg i pišem sve ovo, je izvršenje smrtne kazne, onako kako je presudio S’ad ibn Muaz, r.a., nad muškarcima i ratnicima plemena Benu Kurejza.
Ono što je najbitnije ovdje u ovom slučaju i što zapinje za oči, JESTE BROJ UBIJENIH židovskih vojnika ili muškaraca. Broj ubijenih, na osnovu predaja je od 400 do 900.
Krenimo redom a vas molim za pažnju, pažljivo čitanje i razmišljanje.
U ovom vojnom pohodu, Poslanik, s.a.v.s., se ponašao onako kako je Kur’an opisao ovu bitku, zarobljenicima je dao sigurnost i njihovo pravo a to je da je pobio na stotine zarobljenih muškaraca, je izmišljotina na koju su nažalost muslimani nasjeli.
Dakle u raznim predajama, knjigama Sire, historije i hadisa, došlo je, da je u jednom danu ili najviše u tri dana, Poslanik, s.a.v.s., odobrio masovno ubijanje jevrejskih muškaraca a broj ubijenih je bio između 400 i 900.
Kad je Sa’d ibn Muaz, r.a., donio odluku da se ratnici pobiju, Poslanik, s.a.v.s., je postupio onako kako to Kur’an opisuju:“A sljedbenike Knjige, koji su ih pomogli, iz utvrda njihovih je izveo, i strah u srca njihova ulio, PA STE JEDNE POBILI, A DRUGE KAO ZAROBLJENIKE UZELI.“ (Al-Ahzab, 26). Historičari i autori Sira, navode, da ih je sviju, znači vojnike, muškarce, žene i djecu, Poslanik, s.a.v.s. poveo prema Medini kao zarobljenike. Kad su stigli do Mednine, smjestili su ih u dvije kuće, kuću Bint Harise en-Nedžarije i u kuću Usame ibn Zejda. Vjerovatno u jednu kuću su smjestili žene i djecu a u drugu ratnike.
Nakon što su smjestili zarobljene u ove dvije kuće, Poslanik, s.a.v.s., je naredio da se blizu pijace u Medini iskopaju veliki rovovi, jame. Onda su ih, znači muškarce i vojnike, dovodili u manjim grupicama, po pet ili desetak a zatim ih ubijali, odsjecali su im glave i bacili ih u te iskopane rovove.
Ibn Ishak, rhm., u svojoj poznatoj Siri a koju je skratio Ibn Hišam, rhm., navodi da je bilo oko 600 i 700 boraca a da drugi navode između 800 i 900. Ove brojke su strašne, samo za čuti a kamoli kad se pretvore u djelo, preklati između 700 i 900 muškaraca u toku jednog ili tri dana, je zaista strašno?
Da se vratimo na analizu ove priče oko ubijanja velikog broja boraca ili muškaraca iz plemena Benu Kurejza, nakon što im je presudio Sa’d ibn Muaz, r.a. U dva Sahiha, znači Buharija i Muslim, spominje se ovaj slučaj, ali se nigdje ne spominje broj ubijenih, NIGDJE. Dakle kod Buharije i Muslima, NIGDJE SE NE SPOMINJE KOLIKO JE TAJ DAN UBIJENO MIŠKARACA BENU KUREJZE; DAKLE BROJ ILI CIFRA UBIJENIH SE NE SPOMINJE! Ono što je spomenuto u opisu samog doagađaja, jeste da se u jednom rivajetu spominje da je Sa’d presudio da se pobiju RATNICI a u drugoj predaji da se pobiju MUŠKARCI.
Dalje, što se tiče ubijenih, imaju predaje koje su zabilježili Imam Ahmed i autori Sunena a slijedeći njih, predaju je zabilježio i Ibn ishak od Atije el-Kuredija (El-Kuredi iz plemena Benu Kurejza), da je rekao, znači Atije iz plemena Benu Kurejza:“Poslanik, s.a.v.s., taj dan je ubio svakog onoga kome su bile narasle stidne dlake.“ Znači, ko je god na taj način doživio punoljetnost, obrastanjem stidnih dlaka oko polnog organa, taj dan je bio ubijen. Dalje Atija el-Kuredi priča:“I ja sam bio među njima, skinuli su me, ali nisu našli da su mi počele rasti stidne dlake, pa su me pustili.“ Znači, zaključujemo iz hadisa kojeg su prenijeli naši Imami, da svaki mladić ili dječak, možda je bolje kazati dječak, kojem su narasle stidne dlake, bio je taj dan ubijen. Čudno, zar ne? Da li ovo liči na Poslanika, s.a.v.s.?
Zar ne može dječak od 10 ili 12 godina da ima stidne dlake? Zar ne može da naslijedi to genetski ili da se desi na bilo koji način? Znači, svako kod koga su se našle stidne dlake, bio je ubijen, pa makr imao 10 ili 12 godina. Zar je moguće da su uzimali ashabi tu djecu od njihovih majki, skidali ih pred svima gole i ako su vidjeli stidne dlake, ubijali ih tako, što su ih klali a zatim bacali u iskopani kanal ili jamu? Zar je to Poslanikov, s.a.v.s., sunet u ratovanju? Otimati dječake od majki, skidati ih gole pred masom ljudi a zatim klati i bacati u jame? To naš Poslanik, s.a.v.s., odborio i gledao? A po pitanju utvrđivanja punoljetstva na osnovu stidnih dlaka, ulema se razišla po tom pitanju a u vezo toga ćemo ako Bog da kasnije.
Znači imamo u dva Sahiha, kod Buharije i Muslima definisano ko je ubijen, u jednoj predaji MUŠKARCI a u drugoj RATNICI i imamo predaju od autora Sunena, kod Imama Ahmeda te u Siri ibn Ishaka, da su ubijeni i mladići (dječaci) kojima su bile narasle stidne dlake.
Što se tiče broja ubijenih, ponavljamo u Sahihima se ne spominje, kod Ibn Ishaka BEZ SENEDA se spominje između 600 i 700, neki kažu i 900, ali ta predaja je bez seneda, tako da se ona automatski odbacuje. Prije nego navedemo i druge predaje u vezi broja ubijenih, imamo razilaženje oko toga KO JE USTVARU UBIJEN? Da li su ubijeni muškarci punoljetni među kojima su bili i dječaci kojima su nađene stidne dlake ili su ubijeni SAMO RATNICI? Ovdje imamo opće i posebno pravilo. A to je, svaki ratnik je muškarac ( u ovom njihovom slučaju, jer i žena može biti ratnik) ali svaki muškarac ne mora biti ratnik.
Dakle, ne znamo tačno ko je ubijen, da li svi punoljetni muškarci ili samo ratnici, koji su nosili oružje i koji su učestvovali u borbi? Dalje, vraćamo se na broj ubijenih. Predaja kaže da ih je bilo 900 i to je najviše što je preneseno, zatim 800. 700, pa 600, i na kraju 400. Imam Ahmed, et-Tirmizi i en-Nesai, prenose predaju od Džabira ibn Adbullaha, r.a., da ih je taj dan ubijeno 400. Ova predaja je hasen a neki kažu da je sahih. Musa ibn Uqbe, jedan od prvaka u pisanju Sire, u svom djelu „El-Megazi“, spominje da ih je bilo 600. Ibn Abdulberr u svom djelu „Ed-Durer“, kaže da je ovo mišljenje sahih, to jest da ih je bilo 600.
Znači, imamo broj ubijenih, bilo muškaraca ili samo ratnika: 400, 600, 700, 800, 900.
Međutim, što je čudno, da slabo iko od autora Sire ili drugih učenjaka prenosi predaju od Hamid ibn Zindževina, rhm., koji je među učenjacima Imam i pouzdan, u svom djelu „El-Emval“, prenosi sa spojenim senedom od Imama Ez-Zuhrija, rhm., da je rekao:“A taj dan ubijeno je 40 njihovih muškaraca.“ Istu ovu predaju, Imam Hamid ibn Zindževin, prenio je i od Ebu Ubejde ibn Kasima ibn Selam, koji je također siqa (pouzdan, povjerljiv) predaju u kojoj se kaže:“A tog dana od njih (znači pripadnika plemena Benu Kurejza), poginulo je TOLIKO I TOLIKO.“ Nije spomenut broj uopće, dok se u rukopisu koji se zove „Šamijski primjerak“, dakle ove knjige, ova predaja spominje i u njoj se kaže da je taj dan ubijeno 40 ljudi.
Znači sad imamo velike razlike, brojke koje se poigravaju sa nečijim životima i sa čašću Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba, imamo od 40 pa do 900, razlike su velike. Ovdje treba da se ozbiljno zapitamo neka pitanja i to ozbiljno. Kad je u pitanju broj muškaraca ili boraca, uzet ćemo neku sredinu od svih ponuđenih riješenja, dakle, kazat ćemo da ih je bilo 500 (iako ovo nije neka sredina), ali kazat ćemo da ih je bilo 500. Onda, koliki bi od prilike bilo ukupno stanovnika ili članova društvene zajednice, plemena Benu Kurejza a koji su dovedeni kao zarobljenici u Medinu. Nije ih bilo manje od 3000 sigurno, najmanje 3000 a možda i više. Neki kažu 5000, ali ovo je već pretjerivanje, ali oko 3000 sigurno, jer Arapi, muslimani ili nemuslimani, voljeli su velike porodice i porodice su imale uglavnom najmanje oko 6-7 članova.
Da li je moguće, da je Poslanik, s.a.v.s., 3000 ljudi, među kojima su bili žene, djeca i starci, potjerao prema Medini a put do Medine je trajao nešto manje od 10 sati, jer su bile velike skupine koje su se sporije kretale. Da li je prihvatljivo da je naš Poslanik, s.a.v.s., koji je bio pažljiv prema životinjama, dozvolio i gledao, da oko 3000 civila uglavnom, među kojima su žene, djeca, starci i bolesni, idu pješke izemđu 9 i 10 sati prema Medini. Sve da je ovo i istina, onda je to samo dokaz da je broj onih koji su dovedeni u Medinu, bio veoma mali broj, vjerovatno samo ratnici koji su napadali muslimani a kojih nije bilo 600, ni 700, ni 900, nego mnogo manje, kao što ćemo vidjeti kasnije ako Bog da.
Dalje, spomenuli smo da je Poslanik, s.a.v.s., kad je stigao sa zarobljenicima, sve zarobljenike, dakle njih oko 3000 rasporedio da se čuvaju u SAMO DVIJE KUĆE? Kuće u Medini nisu bilie prostorno velike, najveća je bila Poslanikov mesdžid, ostalo je bilo nešto skromno, nekoliko sobica. Kako je moguće, a to se spominje u hadisima, smjestiti 3000 ljudi u dvije kućice. Dalje, kako se vršila opksrba hranom i pićem tolikog broja ljudi, kako je toliki broj ljudi vršio nuždu? Tada u Medini nije bilo javnih niti privtnih WC, to svjedoči Aiša, r.a., kad je kazala da si nuždu išli obavljati u palmovike, brda i okolica van Medine,, dakle WC nije bilo uopšte. Kako je 3000 zarobljenika obavljalo nuždu, da li su ashabi sa njima išli da ih pričuvaju kako ne bi neko pobjegao i sl?
Dalje, pitamo se, zašto je Poslanik, s.a.v.s., odlučio da ovih, recimo „500“ muškaraca ili vojnika pogubi baš u Medini i zašto je baš u Medini, pored medinske pijace naredio da se iskopaju ogromni rovovi i jame u koje će se ubijeni bacati? Zar neće ubijena i pobacana tijela, njih 500, da prozurokuje veliki smrad a posebno jer su tamo vrućine velike i da prouzrokuju neke zarazne bolesti. Zar Poslanik, s.a.v.s., nije znao da će smrad mrtvih tijela da bude opasnost po stanovnike Medine, posebno djecu, jer tijela neće struhnuti za 24 sati, nego im trebaju mjeseci. Zar nije bilo preče, ako ih je već htio pogubiti, da ih pogubi kod zidina njihovog naselja koje je bilo napušteno i prazno, zašto baš u Medini gdje ima na hiljade stanovnika, žena i djece?
Isto tako, zar nije bilo lakše Poslaniku, s.a.v.s., i ashabima, ako su već mislili da smaknu tih famoznih 500 muškaraca ili ratnika, da ih, znači samo njih, odvedu do VEĆ ISKOPANOG HENEDEKA u Medini, koji je služio za odbranu Medine i koji je bio dubok i širok. Taj hendek ili rov, bio je dug oko 5 km. Dakle, sve je bilo spremno, iskopani rovovi, duboki, široki, van Medine, samo je trebalo ljude dovesti, pogubiti i bacati, te na kraju zakopati. Riješenje ne može biti bolje, ali NE, Poslanik, s.a.v.s., naređuje da se u Medini, u centru, pored pijace GDJE SE KREĆE NAJVEĆI BROJ LJUDI, iskopaju rovovi u kojih je navodno bačeno 500 ili više mrtvih tijela. U ovakvu strategiju, vjernik koji voli Poslanika, s.a.v.s., ne može da povjeruje.
Dalje, veoma važno napomenuti, a to je, da je naš Poslanik, s.a.v.s., izrazito prezirao bilo kakvo prolijevanje krvi. Poznato je, da tokom svog poslaničkog života, posebno kad su u pitanju njegove bitke, pohodi i izvidinice, sa OBE STRANE, nije poginulo više od 400 ljudi, tačnije rečeno, 387 ljudi SAMO. Da, tokom svih bitaka i pohoda a učestvovao je Poslanik, s.a.v.s., u oko 40 što pohoda, bitaka i izvidnica. Neki kažu da je poginulo ustvari 1.500 osoba, što je daleko od istine,, ali evo, neka je i 1.500, opet broj nije velik za toliko godina borbe i toliko bitaka. Postavlja se pitanje, da li je Poslanik, s.a.v.s., koji je mrzio prolijevanje krvi, dozvolio da u jednom ili dva dana bude ubijeno na svirep način 500 ili više ljudi a tokom svih ratova, sa obe strane, što nevjernika, što muslimana, poginulo negdje oko 400 ljudi?
Pogubljenje ovolikog broja ljudi tokom dan ili dva, u potpunoj suprotnosti je sa ratničkim duhom i etikom Poslanika, s.a.v.s.
Dalje, u to vrijeme, Arapi, bili muslimani ili ne, nisu vodili detaljen ili tačne zabilješke kad su u pitanju ubijeni, ranjeni i raseljeni. Toga nije bilo uopšte, nego se prepričavalo i prenosilo među narodom sa koljena na koljeno. U nedostaku preciznog bilježenja podataka, šta se dešava? Dešavaju se, kao što je tada bio običaj kod Arapa, PREUVELIČAVANJA, posebno kad su u pitanju bitke, junaci, broj ubijenih neprijatelja i sl. Zašto? Da bi se dokazala moć i snaga. Arapi su bili poznati po tome, tako da od broja 10 naprave i prikažu da je bilo 100 i sl.
Čak i u nekim historijskim predajama koje su vjerodostojne, postoje preuveličavanja u brojevima. Pa tako na primjer: bitka na Hendeku, poznata je predaja da je broj muslimanske vojske bio 3000. Međutim, ovo nije tačno, broj muslimanskih vojnika je bio oko 900 samo i ovo je vjerodostojno mišljenje kako navodi Imam ibn Hazm, rhm., dok drugi kažu da ih je bilo samo 700. Razlika između 700 i 3000 je velika. Zatim broj šehida kod bunara Ma’une. Kod Ibn Ishaka, bilo ih je 40, kod Buharije i Ahmeda 70 a kod Ibn Habiba bilo ih je 30. Razlika između 30 i 70 je velika, u pitanju su ljudski životi a ne nešto bezvrijedno. Ili slučaj šehida Nedžrana, spominje se da ih je bilo 200, drugi kažu da ih je bilo čak 2000, znači deset puta više. Isto tako, vjerovatno ste čitali o ranjenim ashabima, vjerovatno ste skontali da je svaki ranjeni ashab imao 70 i više rana što od sablje, što od koplja. Da se razumijemo, niko nije brojao te rane, možda je bilo 10-tak ili 20-tak rana, ali, većinom se spominje 70. To je da se malo uveliča ili se govorilo od prilike.
Dalje, NEMA NIŠTA VJERODOSTOJNO na bilo koji način, bilo sa područja hadiske nauke ili Sire, da se prenosi u vezi broja ubijenih od strane sljedećeih ashaba: Aiše, Zubejra i Alije, r.a. Zašto baš oni? Zato jer je naša majka Aiša, r.a., prenijela neke stvari vezane za ovaj slučaj a Zubjejr i Alija, r.a., kako spominje historičar El-Vakidi i drugi zajedno sa njim, njih dvojica su POTPUNO SAMI IZVRŠILI POGUBLJENJE 500 i VIŠE MUŠKARACA U ROKU OD JEDNOG ILI TRI DANA. Da, da li možete zamisliti, da dvojica ljudi sa sabljama odsjecaju glave dva ili tri dana i na kraju da njih dvojica ubiju preko 500 muškarca? Daleko od bilo koje istine.
Ali, sve i da je istina, to ide nama u prilog, jer je to upravo dokaz, da je broj ubijenih bio veoma mali, jer je nemoguće da dvojica ljudi u dan-dva ubiju preko 500 ljudi ručno, sabljom. Da, nemoguće, bez obzira ko on bio, pa makar bili Alija i Zubjer, nemoguće je u jednom danu ili u dva dana, zaklati preko 500 muškaraca i ostati MIRAN. To je nemoguće!
Recimo, predpostavimo da je stvarno ubijeno toliko muškaraca u ta tri dana u centru Medine, kakva bi onda trebala da bude reakcija ostalih židova u Medini i okolo Medine? Zar ne bi trebali da osjete veliki strah za svoje živote, zar ne bi trebali da pobjegnu glavom bez obzira od strašnog zločina koji se dešava pred njihovim očima? Zar ne? Ali, desilo se suprotno, niko od njih nije napustio Medinu, ostali su da žive u miru u blagostanju. Historičari, posebno nemuslimani u svojim istraživanjima, čude se, da je upravo nakon ove bitke, život jevreja u Medini bio normalan, bez pritisaka, bez straha, normlano su živjeli i radili svoj posao.
Čak šta više, naš historičar el-Vakidi, spominje da je deset jevreja Medine, zajedno sa Poslanikom, s.a.v.s., 7. god. po Hidžri, krenulo prema Hajberu da se bore sa njim protiv jevreja Hajbera. Dalje, Ibn Hazm, rhm., u svom djelu „Džem’ ensabu-l-a’rab“, spominje na nekoliko mjesta grupe i grupe jevreja koji su ostali da žive u Medini i oko Medine nakon šta se desilo sa Benu Kurejzom.
Dalje, dobro, ako kažemo da je ubijeno preko 500 muškaraca i da su svi zakopani u veliku jamu kod medinske pijace, gdje je to mjesto danas? Da li je moguće, da tako nešto, ne ostane historijski označeno ili da se ne zna gdje se ta velika „pobjeda“ desila. Mnogo više nevažnije stvari se iz vremena Poslanika, s.a.v.s. danas znaju a da se ne znao ovako nešto, nemoguće. Danas nema traga bilo kakvoj jami ili mjestu gdje se desio tkz. pokolj jevreja, nema jer se takvo nešto nije desilo.
Još čudnija stvar koja se desila a to je, vrijeme u kojem je Muhamed ibn Ishak, autor najpoznatije Poslanikove, a.s., Sire, počeo da piše to svoje kapitalno djelo, a on je umro 151 godine po Hidžri, u to vrijeme, dakle kad je počeo da piše svoju Siru, predsjedništvo ili zastupništvo jevreja u to vrijeme a koje se zvalo „El-Džalut“, kao neka vjerska organizacija a čije sjedište je bilo u Iraku, redovno i sa posebnom pažnjom su zapisivali sve svoje nesreće, bitke, protjerivanja, zločine nad njima i sl. Dakle svaku nesreću koja ih je tokom historije zadesila, oni su joj zapisivali kako bi se prenosila na druge generacije. Ali, šta je čudno? Čudno je da u tim njihovim knjigama, NIGDJE, AMA BAŠ NIGDJE SE NE SPOMINJE MASOVNO POGUBLJENJE JEVREJA PLEMENA BENU KUREJZA U MEDINI OD STRANE POSLANIKA, S.A.V.S. NEMA NITI NAJMANJEG DOKAZA KOJI UKAZUJE NA TO! Dok s druge strane, što je čudno, ibn Ishak spominje navodna masovna pogubljenja.
Da li je moguće, da nakon kratkog vremena, jevreji nemaju zapisano kod sebe tako veliki zločin kojeg su kasnije MORALE da po Arapskom poluostrvu pričaju protjerane žene i djeca iz tog plemena čiji su muževi, sinovi i braća ubijeni u toku dva-tri dana? Da li je moguće da su to zaboravili ili? Ne, nisu zaboravili, jer nisu imali šta da pričaju niit su imali šta da zapisuju, kad se taj naovodni zločin nije ni desio, hvala Allahu, nego se desilo obično vojničko kažnjavanje onih koji su bili najveći krivci a njih je bio veoma mali broj.
Allah zna, učenjaci koji su istraživali ovu temu, došli su do zaključka, da je Poslanik, s.a.v.s., pogubio samo glavne predvodnike izdaje, koji su sve isplanirali, organizovali i poveli te oružjem učestvovali. A ovaj stav potvrđuje i kur’anski ajet koji opisuje ovaj slučaj, o tome ćemo kasnije ako Bog da.
Također, poznati židovski historičar, porijeklom iz Španije, zvao se Samuel Oskue, umro je 1555, napisao je kapitalno djelo o stradanju jevreja kroz historiju. On je u svom djelu, spomenuo sva iskušenja i sva stradanja jevreja kroz historiju i to sa velikom tačnošću i preciznošću, ALI, NIGDJE NE SPOMINJE STRADANJE preko 500 jevrejskih muškaraca za vrijeme Muhameda, a.s. koji su ubijeno u dva do tri dana na jednom mjestu. NIGDJE NE SPOMINJE NI IZBLIZA OVAJ PODATAK! Da li je moguće da ga oni ne spominju? To nije bilo pogubljenje 10-tak ljudi, to je bilo, kako izvori spominju od 400 do 900 muškaraca i plus zajedno sa njima dječaci koji su bili navodno punoljetni.
NASTAVIT ĆE SE….
Za Akos.bA piše: Saudin Cokoja
