Da li je nošenje nikaba vadžib?

* Nikab – je dio mahrame ili platna kojim se prekriva lice, tako da se od njega ne vidi ništa osim očiju. Vadžib je šerijatska obaveza koja se mora ispuniti.

Pitanje:

Pročitale smo ono što ste pisali, braneći nikab uzvraćajući na napade onih koji kažu: da je nikab novotarija koja se uvukla u islamsko društvo, a koja nema nikakve veze sa islamom; te ste isto tako obrazložili da je govor o obaveznom oblačenju nikaba za ženu prisutan u islamskom fikhu – tj. zakoniku, te ste tako pravedno postupili prema nikabu i svim onim ženama koje ga nose, uprkos onome što znamo da je vaše mišljenje po tom pitanju: neobaveznost nošenja nikaba – tj. da nikab nije vadžib.

Sada bismo željele od vas, onako kako ste pravedno postupili prema onima koji ga nose (nikab), od onih koje skidaju svoje velove i ne nose se po islamskim propisima, te onih koji pozivaju ka tome – da pravedno postupite prema nama koje smo ,,pokrivene”, ali ne nosimo nikab i naših sestara koje ga nose i njihove braće koji pozivaju ka nošenju nikaba i koji nas napadaju od prilike do prilike zato što mi ne pokrivamo svoja lica koja su izvor smutnje, (nereda) i središte ljepote, te kako mi ne postupamo po Kur’anu, Sunnetu i uputama dobrih prethodnika zbog toga što otkrivamo naša lica. Možda ste i vi lično bili izvrgnuti neprijatnostima zbog toga što ste branili one koje ga ne nose (nikab) od onih koje ga nose. Kao što je slučaj i sa uvaženim šejhom Muhammedom el-Gazalijem koji se kritizira u pojedinim časopisima zemalja arapskog zaljeva.

Nadamo se da nas nećete usmjeriti na ono što ste ranije napisali u svojoj knjizi El-halalu we-l-haramu i u knjizi Fetawa el-Muasare, makar i bilo u njima ono što je dovoljno. Mi želimo da nam malo više obrazložite stavove radi uspostavljanja neoborivih dokaza i njihovo pojašnjenje svim onima koje ne nose nikab te doprinesete uklanjanju ispričavanja, presjecanja sumnje sa čvrstim uvjerenjem koje će voditi okončavanju neprekidne rasprave ovog problema.

Moleći Allaha da dadne istinu na vašem jeziku i vašem peru.

                                    Skupina pokrivenih djevojaka koje ne nose nikab        

Odgovor:

Ja nemam potrebe, moja djeco, i cijenjene sestre tražiti ispriku šutnjom, zadovoljavajući se sa onim što sam prije napisao.

Ja znam da rasprava o ovom sporu oko kojeg se islamska ulema razišla neće prestati sa uljepšanim riječima, pripremljenom studijom ili napisanom knjigom.

Pošto su uzroci razilaženja uspostavljeni, razilaženje među ljudima neće prestati pa makar se radilo i o pobožnim i iskrenim muslimanima.

Naprotiv, pobožnost i iskrenost nekada budu razlogom žestokog razilaženja, tako da svaka strana bude ponesena mišljenjem koje smatra ispravnim, odnosno da je ono jedino pravo mišljenje, te da je to vjera za koju će se polagati račun, nagradom ili kaznom.

Razilaženje neće prestati sve dok su sami tekstovi¹ – iz kojih se crpe odredbe privrženi razilaženju u potvrđivanju i dokazivanju dok se ljudska shvaćanja budu nadmetala u tom crpljenju i odobravanju uzimanja shodno vanjskom značenju, ili njegovom duhovnom smislu sa olakšanjem ili otežanjem. Sa onim što je najispravnije ili onim što je najlakše.

Razilaženja će biti prisutna sve dok među ljudima bude onih koji budu uzimali po žestini Ibn Omera² ili po olakšicama Ibn Abbasa³, te dok među njima bude onih koji klanjaju ikindiju u putu i onih koji je ne klanjaju osim u mjestu Beni Kurejza⁴.

Od Allahove milosti prema nama jeste i to da u ovoj vrsti razilaženja nema zapreke, a niti grijeha, te se čak ne uzima za zlo onome koji u njemu (razilaženju) pogriješi, nego je nagrađen sa jednom nagradom. Ima nekih (među ulemom) koji kažu da nema pogreške u ovom ogranku razilaženja, već je svaki pogodio⁵.

Tako je dolazilo do razilaženja između ashaba⁶ i onih koji su ih slijedili s dobrim u sporednim pitanjima vjere, ali im to nije smetalo, tako da su čak neki od njih nadmašivali druge, klanjali su opet jedni iza drugih (povrh svih tih razmimoilaženja) bez negodovanja.

Iako sa vjerovanjem da se neće prestati raspravljati oko nikaba, ja moram odgovoriti na pitanje svoje djece, sestara, i ponoviti ono što je već rečeno po ovom pitanju, dodajući obrazloženja – pa možda mi Allah, dž.š., podari u tome razboritost koja će prekinuti žudnje i težnje, ili u najmanju ruku smanjiti tu žestinu, umiriti tu silinu olakšavajući onima koje ne nose nikab i onima koji pozivaju ka tome (nošenju nikaba).

Dozvoljenost otkrivanja lica i šaka je stav većine šerijatskih pravnika

Ovdje želim pristupiti sa stvarnom potvrdom, koju ne treba potvrđivati, jer je ona kod uleme⁷ poznata i nije negirana, raširena i nije odbačena, a to je neobaveznost nikaba i dozvoljavanje otkrivanja lica i šaka kod žena muslimanki pred strancima koji im nisu muhremi⁸, i to je stav većine fikhske uleme od vremena ashaba, neka je Allah, dž.š., s njima zadovoljan.

Stoga nema potrebe za rasplamsavanjem galame i uzburkivanjem bure koju ostaviše iskreni dobronamjernici, kao i onih žestokih učenika koji tragaju za znanjem, u suprotnosti s onim što je rekao veliki pozivalac u islam, šejh Muhammed el-Gazali u nekim svojim knjigama, ili nekim svojim izrekama, pa to ispade kao da je on došao sa nekom novotarijom, ili nekim novim mišljenjem, a to nije ništa drugo do govor i stav uvažene uleme i brojnih fakiha⁹, što ćemo, inšallah, poslije obrazložiti. Također, njegove riječi su utemeljene na dokazima i predajama potkrijepljene mišljenjima i stavovima. Njihova najbolja potvrda je stvarnost u kojoj živimo.

Hanefijski mezheb

Tako u El-Ihtijar-u, jednoj od hanefijskih knjiga se kaže:

,,I ne gledaj u slobodnu¹⁰ strankinju osim u lice i šake ako se ne bojiš strasti požude”. A od Ebu Hanife se navodi da je još dodao i stopala, jer je otkrivanje tog (lica, šaka, stopala) potreba u poslovima sa strancima, kao što je kupoprodaja i tome slično, zbog toga što ona nema nikoga ko bi se pobrinuo za nju i obavljao te sve poslove.

Rečeno je: Potpora za to su riječi Uzvišenog Allaha: I neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje¹¹. Većina ashaba kaže da se to odnosi na surmu i prsten, a misli se isto tako i na mjesta na kojima se nalaze – odnosno stavljaju, kao što smo obrazložili da je gledanje u surmu, prsten, narukvicu i razne ukrase dozvoljeno, kako bližnjima tako i strancima¹², dakle misli se na mjesto stavljanja dotičnih ukrasa, na način da je izbrisan drugi član genitivne veze, a njegovo mjesto je zauzeo prvi član.

Rečeno je (u Ihtijaru) – što se stopala tiče, navodi se da ona apsolutno nisu avret (stidni dijelovi tijela koji mora biti pokriven), zbog toga što je ženi neophodno da se kreće, a možda je i požuda koja se budi gledanjem u lice i šake veći od pogleda u stopala, tako da je onda dozvoljenost gledanja stopala ispred dozvoljenosti gledanja lica i ruku.

A u jednoj predaji stoji – što se tiče gledanja u stopala, ona su avret, osim u namazu¹³.

Malikijski mezheb

U knjizi: eš-Šerh es-Sagir li-d-Derdir – pod naslovom: ,,Najbliži putokaz ka malikijskom mezhebu”, se navodi:

,,Avret (stidna mjesta) kod slobodne žene u pogledu čovjeka stranca, tj. onoga čovjeka koji joj nije mahrem, jeste cijelo tijelo osim lica i šaka koji nisu avret.”

A kaže Es-Sari u njegovom objašnjenju dodajući: ,,To jest dozvoljeno je gledanje u ovo dvoje (lice i šake) bez razlike da li se to odnosilo na unutarnji ili vanjski dio, pod nijjetom da se time ne želi požuda, ili njena prisutnost; jer ako toga ima onda je zabranjeno (gledanje u lice i šake).

Šafijski mezheb

Eš-Širazi, autor šafijskog djela El-Muhzeb kaže:

,,Što se slobodne žene tiče, cijelo njeno tijelo je avret osim lica i šaka” – Newewi dodaje – do zglobova – shodno riječima Uzvišenog Allaha: I neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje. Kaže Ibn Abbas: ,,Njeno lice i šake.”¹⁴ Zbog toga što je Božiji Poslanik, s.a.v.s., zabranio ženi muhrimi (koja obavlja hadždž ili umru) da oblači nikab i rukavice.¹⁵ Da su lice i šake avret, ne bi bilo zabranjeno njihovo pokrivanje, te isto tako potreba nalaže otkrivanje lica u kupoprodaji, a šaka prilikom primopredaje; pa tako ti dijelovi tijela nisu avret.

Newewi dodaje u svom pojašnjenju El-Muhzeba u knjizi el-Medžmu‘: ,,Neka šafijska ulema kaže da unutrašnjost stopala – odnosno donji dio, nije avret”, a Muzeni kaže: ,,Stopala nisu avret”, ali se mezheb temelji na prvom mišljenju.¹⁶

Hanbelijski mezheb

U hanbelijskom mezhebu nalazimo Ibn Kudam-u koji kaže u svojoj knjizi El-Mugni: ,,Nema razilaženja u mezhebu u tome da je ženi dozvoljeno otkrivanje lica u namazu, a ne dozvoljava joj se da otkriva bilo šta drugo osim lica i šaka, a oko otkrivanja lica se navode dvije predaje. Ulema se razišla, ali se većina složila, da žena treba da klanja otkrivena lica; te su se isto tako složili da slobodna žena treba pokriti glavu kada klanja, jer kada bi klanjala a njena sva glava bila otkrivena morala bi obnoviti namaz.”

Kaže Ebu Hanife – Stopala nisu avret, jer se ona vide u većini slučajeva, te se smatraju kao lice.

Kaže Malik, El-Ewzai i Šafija – čitava žena je avret, osim lica i šaka; a sve osim toga (lica i šaka) je dužna pokriti u namazu, jer kaže Ibn Abbas objašnjavajući kur’anski ajet: I neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje. Kaže: ,,Lice i ruke”, jer je Božiji Poslanik zabranio ženi muhrimi¹⁷ da oblači rukavice i stavlja nikab – pa da su lice i ruke avret ne bi bilo zabranjeno njihovo pokrivanje; i zbog toga što potreba iziskuje otkrivanje lica prilikom kupoprodaje, a šaka prilikom primopredaje.

Kažu neki naši sljedbenici – Kompletna žena je avret jer se navodi hadis od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., u kojem se kaže: ,,Žena je avret”. Bilježi ga Tirmizi i kaže – Hadis hasen-sahih, ali joj je olakšano da može otkriti lice i šake zbog toga što je poteškoća u njihovom pokrivanju; te je isto tako dozvoljeno gledati u te dijelove tijela prilikom prosidbe, i ovo je mišljenje Ebu Bekra el-Harisa ibn Hišama koji kaže – Kompletna žena je avret pa čak i njeni nokti.

Preneseno iz Mugnija

Ostali mezhebi

Imam En-Newewi u svom djelu: El-Medžmu‘ spominje objašnjavajući stav uleme u vezi s avretom, pa kaže: ,,Avret slobodne žene je čitavo tijelo osim lica i šaka”. Tog mišljenja su i Šafija, Malik, Ebu Hanife, El-Ewzai, Ebu Sewr i skupina uleme, te predaja od Ahmeda.

Kažu Ebu Hanife, Sewri i Muzeni: Isto tako, ženi, nisu avret ni stopala.

Kaže Ahmed – Cijelo njeno tijelo osim lica . . .,¹⁸ a to isto je i mezheb Dawuda kako se navodi u djelu Nejlu-l-Ewrat.¹⁹

Što se Ibn Hazma tiče, on izuzima lice i šake, kao što se navodi u djelu El-Mehalla.

Spomenut ćemo neke dokaze po tom pitanju; a to je stav grupe ashaba i tabiina, kao što je jasno po njihovom tefsiru značenja Ono što je ionako spoljašnje – u suri En-Nur.

Dokazi onih koji dozvoljavaju otkrivanje lica i šaka

Možemo spomenuti najbitnije šerijatske dokaze onih koji zastupaju mišljenje da nikab nije vadžib i dozvoljavaju otkrivanje lica i šaka, a to su većina uleme u onome što slijedi, a mislim da će to inšallah biti dovoljno.

1 – Komentar ashaba na riječi Uzvišenog: Ono što je ionako spoljašnje

Većina uleme, od ashaba i onih koji ih slijede u dobru objašnjavaju kur’anski ajet iz sure En-Nur: I neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje – da se to odnosi na lice i šake, ili surmu i prsten i ono što je u tom smislu, od ukrasa – nakita.

Hafiz Es-Sujuti spominje u svojoj knjizi: Ed-Deru el-Mensur fi et-Tefsiri bi-l-Me’sur, mnogobrojne rečenice koje ukazuju na ovo mišljenje.

Prenosi Ibn el-Munzir od Enesa da se kur’anski ajet: I neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, odnosi na surmu i prsten.

Prenosi Se‘id ibn Mensur i Ibn Džerir, i Abd ibn Hamid i Ibn Munzir i Bejheki od Ibn Abbasa, r.a.: I neka ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, da je rekao: Surma, prsten, naušnice i narukvica.

Bilježi Abd Er-Rezak i Abd ibn Hamid od Ibn Abbasa, r.a.: Osim onoga što je ionako spoljašnje, da je rekao: To je okniveni dlan i prsten.

Bilježi Ibn Ebi Šejb i Abd ibn Hamid od Ibn Abbasa, r.a.: Osim onoga što je ionako spoljašnje, da je rekao: Njeno lice, njene šake i prsten.

Bilježi Ibn Ebi Šejbe i Abd ibn Hamid i Ibn Ebi Hatim od Ibn Abbasa, r.a., o kur’anskom ajetu: Osim onoga što je ionako spoljašnje, da je rekao: Lice i unutrašnjost šake.

Bilježi Ibn Džerir od Seida ibn Džubejra o kur’anskom ajetu: Osim onoga što je ionako spoljašnje, da je rekao: Lice i šake.

Bilježi Ibn Džerir od Ataa o kur’anskom ajetu: Osim onoga što je ionako spoljašnje, da je rekao: Dvije šake i lice.

Bilježi Abd Er-Rezzak i Ibn Džerir od Katadeta: I neka se od njihovih ukrasa ne vidi ništa osim onoga što je ionako spoljašnje, da je rekao: Narukvice, prsten i surma.

Kaže Katade: Obavješten sam da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: ,,Ne dozvoljava se ženi koja vjeruje u Allaha i u Sudnji dan išta osim dovde i dovde”, uhvativši se za pola podlaktice.

Bilježi Abd Er-Rezzak i Ibn Džerir od El-Mesrura ibn Mahremeta o kur’anskom ajetu: Osim onoga što je ionako spoljašnje, da je rekao: Narukvice, prsten i surma.

Bilježi Se‘id i Ibn Džerir od Ibn Džurejđa: Rekao je Ibn Abbas o kur’anskom ajetu: I neka se od njihovih ukrasa ne vidi ništa osim onoga što je ionako spoljašnje, da je rekao: Narukvica i prsten. Rekla je Aiša, r.a.: ,,Ušla mi je kćerka od maminog brata Abdullaha ibn Et-Tufejla Muzejjenete te uđe i pojavi se Božijem Poslaniku, s.a.v.s., a on se okrenu; pa sam mu rekla – Ona je kćerka moga brata i sluškinja; pa reče Božiji Poslanik, s.a.v.s.: – Kada žena postane punoljetna, ne smije da joj se vidi išta osim lica i ovoga, i stegnu svoju podlakticu, ostavljajući između šake i mjesta gdje je stegnuo prostora koliko bi mogao ponovo stegnuti.”²⁰

Ibn Mes‘ud se po ovom mišljenju raziđe sa Ibn Abbasom, Aišom i Enesom, neka je Allah s njima zadovoljan, i kaže da je on što je ionako spoljašnje, haljina i prekrivač (abaia).

A moje mišljenje jeste da je komentar Ibn Abbasa i onih koji su se s njim složili najispravnije; jer je izuzimanje u ajetu: Osim onog što je ionako spoljašnje; nakon zabrane pokazivanja ukrasa; te nam to ukazuje na jednu vrstu olakšice. Dok pokazivanje ogrtača, haljine i onoga što im sliči od spoljašnje odjeće ne predstavlja nikakvu olakšicu i uklanjanje poteškoće; jer je njihovo pokazivanje nužno i prinudno, tako da u njemu nema izbora.

Tako da je zbog navedenoga ovo mišljenje učinio najispravnijim: Taberi, Kurtubi, Er-Razi, El-Bejdawi i drugi, to je mišljenje velike većine učenjaka.

Kurtubi je to učinio najispravnijim mišljenjem jer je u većini otkrivanje lica i šaka običaj i pobožnost; i to u namazu i hadždžu, tako da može poslužiti to izuzimanje (u ajetu) da se odnosi na ove obje stvari (običaj i pobožnost).

Potvrđujući to sa hadisom kojeg prenosi Ebu Dawud da je Esma’ kćerka Ebu Bekra, r.a., ušla kog Božijeg Poslanika, s.a.v.s., a imala je na sebi providnu odjeću tako da se Poslanik, s.a.v.s., okrenuo od nje i rekao: ,,O Esma’, kada žena postane punoljetna (dobije mjesečno pranje) nije dozvoljeno da se od nje vidi išta osim ovo i ovo” pa je pokazao ka svome licu i svojim šakama.

Ovaj hadis kao jedinka ne može poslužiti kao dokaz, zbog toga što u njemu niz prenosilaca dopire samo do druge generacije nakon Muhammeda, s.a.v.s., te slabosti prenosioca od Aiše, r.a., kao što je poznato; ali on ima za potvrdu i potporu hadis Esme kćerke Umejsove, tako da ga to jača; a i po radnjama žena u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., i njegovih ashaba. Pa ga je učinio dobrim (hadis hasen) šejh Albani u svojim knjigama: Hidžab žene muslimanke, El-Irva’, Sahih El-Džami‘ es-Sagir, Tahridž el-halal we-l-haram.

2 – Naređivanje spuštanja vela na grudi, a ne na lice

Riječi Uzvišenog Allaha po pitanju vjernica: I neka vela svoja spuste na grudi svoje. Vela je množina od veo, a to je ono što pokriva glavu; a grudi su izrez na prsima od odjeće i tome slično; tako da se ženama vjernicama naređuje da se prekriju i pokriju sa svojim velima prekrivajući svoje glave tako da pokriju vrat i prsa; te ne dozvole da im to bude otkriveno kao što su to činile žene u džahilijjetu.

Pa, ako je pokrivanje lica vadžib to bi bilo jasno u ajetu, pa bi joj bilo naređeno da spusti veo preko lica, kao što je jasno izraženo spuštanje vela na grudi. Zbog ovoga kaže Ibn Hazm nakon spomenutog ajeta: Uzvišeni Allah im je naredio da spuste vela na grudi; i ovo je jasan dokaz za pokrivanje sramotnih mjesta kao što su: Vrat i prsa, a u njemu (ajetu) je isto tako jasan dokaz za dozvoljavanje otkrivanja lica, jer u osnovi ne može biti drugačije.²¹

3 – Naređenje ljudima spuštanje pogleda

U Kur’anu i Sunnetu se naređuje ljudima spuštanje pogleda; kao što je u Allahovim riječima: Reci vjernicima neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; to im je bolje, jer Allah uistinu zna ono što rade.²²

I u riječima Poslanika, s.a.v.s.: ,,Garantirajte mi šestero, ja vam garantiram Džennet: Govorite istinu kada pričate, izvršavajte povjerene dužnosti, obarajte vaše poglede . . .” (hadis).²³

I riječima Poslanika, s.a.v.s., upućenim Aliji, r.a.: ,,Neka tvoj prvi pogled ne slijedi drugi, jer je tvoj prvi pogled dozvoljen, a nije drugi.”²⁴

I riječima Poslanika, s.a.v.s.: ,,O mladići, ko od vas bude u stanju neka se oženi; jer je to najbolje za obaranje vaših pogleda i najzaštićenije za vaš polni organ . . .” – prenosi ga skupina (džema‘a) od Ibn Mes‘uda.

Pa kada bi sva lica bila pokrivena, a sve žene nosile nikab (pokrivale lica), pa koja je onda svrha podsticanja na obaranje pogleda; i šta se može vidjeti pogledima, ako lica nisu otkrivena, sa mogućnošću izmamljivanja pogleda i fitneta; i šta znači onda hadis, da je brak najbolji način za obaranje pogleda; ako se ne vidi ništa kod žena?

4 – Ajet: . . . makar te i zadivila ljepota njihova . . .

To potvrđuju riječi Allaha Uzvišenog upućene Njegovu Poslaniku, s.a.v.s.: Odsada ti nisu dopuštene druge žene, ni da umjesto njih neku drugu uzmeš, makar te i zadivila ljepota njihova.²⁵

Pa odakle ga je zadivljavala ljepota njihova, ako nije postojala mogućnost da se vidi lice; koje je, jednoglasnim mišljenjem, skup ženine ljepote?

5 – Hadis: ,,Kada neko od vas vidi ženu, pa ga ona zadivi . . .”

Tekstovi i brojni događaji ukazuju na to, da većina žena u vrijeme poslanstva nisu nosile nikab, osim onih rijetkih, već su im lica bila otkrivena.

Od toga je i ono što bilježi Ahmed, Muslim i Ebu Dawud od Džabira: da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., vidio ženu, pa ga je ona zadivila, pa je došao Zejnebi, svojoj ženi, koja je štavila kožu – pa obavio svoju potrebu (imao odnos sa njom – prev.), i rekao: ,,Uistinu žena dolazi u liku šejtana, i odlazi u liku šejtana; pa kada neko od vas vidi ženu, pa ga ona zadivi i koja mu se dopadne, neka ima odnos sa svojom ženom, jer to odstranjuje ono što je u njegovoj duši (nefsu).”²⁶

Ahmed bilježi predaju od Ebu Kebaše el-Ensarije da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ,,Prošla je pored mene žena, koja je probudila u mom srcu strast prema ženama; potom sam otišao kod nekih svojih žena (supruga) i sa njima općio. Tako i vi radite. Zaista je od vaših najuzornijih djela da dolazite halalu.”²⁷

I prenosi ga Ed-Daremi od Ibn Mes‘uda, r.a., s tim da kaže da se radi o Poslanikovoj ženi Sevdi, r.a., da je u njemu rečeno: ,,Ako bilo koji čovjek vidi ženu, pa ga ona zadivi, neka ide svojoj porodici, jer je sa njom (njegovom ženom) isto što i sa ovom (koja ga je zadivila).”

Uzrok hadisa ukazuje da je plemeniti Poslanik, s.a.v.s., vidio posebnu ženu, pa se u njegovom srcu rodila potreba za ženom; po ljudskom i čovječijem zakonu; a ovo ne može biti osim ako nije vidio njeno lice, po kojem je razlikovao tu osobu od ostalih, a taj pogled je pokrenuo taj ljudski nagon; kao što su njegove riječi: ,,Ako neko od vas vidi ženu, pa mu se ona svidi” (do kraja hadisa) to ukazuje da je stvar olakšana i uobičajena.

6 – Hadis: ,,Podigao je i usmjerio pogled prema njoj.”

Od toga je i ono što prenose Buharija i Muslim od Sehla ibn Se‘ada, da je neka žena došla Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekla: – O Allahov Poslaniče, došla sam da ti se predam (da poklonim sebe tebi), pa ju je pogledao Allahov Poslanik, s.a.v.s., podignuvši ga (pogled) i uspravljajući ga (pogled), a nakon toga je odmahnuo svojom glavom; pa kada je ona vidjela da on od nje ne želi ništa, sjela je . . .

Pa da nije bila otkrivena lica, ne bi mogao Poslanik, s.a.v.s., da je gleda, poduže, da diže pogled i da ga uspravlja.

A to se ne navodi da je to ona radila radi prosidbe, a nakon toga je pokrila svoje lice, već se navodi da je sjela onakva kakva je došla, tako da su je vidjeli neki od prisutnih ashaba; tako da je jedan od njih tražio da ga oženi s njom.

7 – Hadis: Žene iz plemena El-Hassam i El-Fadl ibn Abbasa

Bilježi En-Nesai od Ibn Abbasa,r.a.: ,,Neka žena iz Has’ama je tražila objašnjenje o nekom propisu od Allahova Poslanika, s.a.v.s., na oprosnom hadždžu, a Fadl ibn Abbas je jahao iza Allahova Poslanika, s.a.v.s.”, pa je spomenuo hadis, i u njemu: ,,pa se Fadl počeo obazirati, a žena je bila izuzetno lijepa, a Poslanik, s.a.v.s., ga je uzeo za glavu i okrenuo je na drugu stranu.”²⁸

Rekao je Ibn Hazm:

Da je lice avret (sramotni dio tijela), moralo bi biti pokriveno; pa zašto je onda to odobrio Poslanik, s.a.v.s., da bude otkriveno u prisustvu ljudi, i naredio bi joj da ga pokrije odozgo. A da je bilo njeno lice pokriveno, ne bi znao Ibn Abbas je li ona lijepa ili ružna; pa to potvrđuje da je sigurno sve ispravno ono što smo rekli! I na tome smo mnogo Allahu zahvalni, tj. Poslanik, s.a.v.s., glavu Fadlovu, uhvativši ga za vrat; pa je rekao Abbas: ,,O Allahov Poslaniče, zašto si okrenuo vrat sina tvoga amidže? Rekao je: – Vidio sam mladića i djevojku, pa nisam bio siguran da se šejtan neće uplesti među njih.”

Rekao je Tirmizi: Ovaj hadis je hasen sahih.²⁹

Rekao je Šewkani:

Iz toga je izvukao Ibn el-Kattan, dozvolu gledanja ako se sigurno od fitneta (smutnje), zbog toga što joj nije naredio (Poslanik,a.s.) da pokrije svoje lice; pa da nije shvatio Abbas da je pogled dozvoljen, ne bi pitao; a opet, da njegovo mišljenje nije bilo dozvoljeno ne bi mu to odobrio Poslanik, s.a.v.s.

Rekao je (Šewkani) u knjizi Nejlu-l-Ewtar:

Ovaj hadis poslužuje da se njime daje dokaz za posebnost prijašnjeg hadisa o hidžabu, tj. ajet: A ako od njih nešto tražite, tražite to od njih iza zastora, za žene Poslanika, s.a.v.s., jer se slučaj sa Fadlom dogodio u vrijeme oprosnog hadždža, a ajet hidžaba u vrijeme ženidbe Zejneb, u petoj godini poslije Hidžre . . .”³⁰

8 – Drugi hadisi

Od hadisa koji nam dokazuju o ovoj temi, jeste ono što je došlo u Sahihu, od Džabira ibn Abdullaha, r.a., da je rekao: – Bio sam prisutan sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., na dan Bajrama, pa je počeo sa namazom prije hutbe . . . zatim kaže: ,,Potom je otišao kod žena, savjetovao ih i upozorio; pa je rekao: – Dijelite sadaku, jer vas je većina podloga za vatru! – pa je ustala žena koja je bila najčestitija među njima, crvenkastocrnih obraza, pa je rekla: ,,Zbog čega o Allahov Poslaniče?” Rekao je: ,,Jer se vi puno žalite i što ste nepokorene svojim muževima.” Pa su počele dijeliti sadaku od svoga nakita, narukvica i prstenja koje su bacale na odjeću Bilalovu.

Pa odakle onda Džabiru, r.a., da zna da je ona bila crvenkastocrnih obraza, ako joj je lice bilo prekriveno nikabom?

Buhari prenosi slučaj bajram-namaza, od Ibn Abbasa, r.a., isto tako – da je on bio prisutan na dan Bajrama sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., i da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., govorio, nakon što je klanjao; a potom je otišao ženama, a sa njim je bio Bilal, r.a.; da ih posavjetuje i upozori, i naredio im da dijele sadaku, rekao je Ibn Abbas: ,,Pa sam ih vidio kako izlažu svojim rukama (nakit) i to bacaju u Bilalovu odjeću.”

Rekao je Ibn Hazm: Pa ovaj Ibn Abbas, u prisustvu Allahova Poslanika, s.a.v.s., je vidio njihove ruke; pa to nam ukazuje da ruka žene i lice nisu avret – stidni dio tijela.³¹

A Muslim i Ebu Dawud prenose hadis od Džabira, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., klanjao na Ramazanski bajram tako što je prvo obavio namaz prije hutbe, a nakon održane hutbe ljudima, sišao je sa mimbera i otišao kod žena, i upozorio ih, pridržavajući se za Bilalovu ruku, pa je Bilal prostro svoj ogrtač na kojeg su žene bacile svoj nakit kao sadaku. Ibn Abbas kaže da su žene bacale svoje prstenje – feth.³²

Rekao je Ebu Muhammed ibn Hazm: – El-feth je veliko prstenje, koje su žene stavljale na prste; pa da je pokrivanje ruku bilo obavezno, ne bi bilo moguće skidanje i bacanje prstenja.

Od toga je i ono što se navodi u sahihima: od Aiše, r.a., da je rekla: ,,Mi žene vjernice (mu’minke) smo običavale klanjati sa Allahovim Poslanikom sabah-namaz ogrnute svojim svilenim ogrtačima, potom smo se pod okriljem mračne zore vraćale svojim kućama, a da nas niko nije prepoznavao.”

A to nam ukazuje, svojim razumijevanjem, da su se one razlikovale u drugim dobima, tj. kada nije bilo pomrčine; a nisu se mogle razlikovati ako nisu bile otkrivenih lica.

I od toga jeste predaja koju bilježi Muslim u svom Sahihu, da je Subej’a bint el-Haris bila u braku sa Se‘adom ibn Hawletom, a on je od onih koji su prisustvovali Bici na Bedru, a koji je umro u vrijeme oprosnog hadždža, a ona je bila noseća, i nije puno prošlo, a ona se porodila, nakon njegove smrti. Kada se očistila nakon nifasa, uljepšala se za prosidbu; pa joj je ušao Ebu Es-Senabil ibn Be’akek, i upitao je: ,,Šta je razlog tvojoj sređenosti i uljepšanosti? Kao da želiš da se udaš! Ti uistinu, tako mi Allaha, nisi za udaju, sve dok ti ne istekne četiri mjeseca i deset dana (iddet)”. Rekla je Sebi’a: ,,Nakon što mi je to rekao, sabrala sam oko sebe odjeću, kada sam omrknula, i otišla Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i pitala ga o tome. Pa mi je donio pravno mišljenje da sam postala dozvoljena, nakon što sam se porodila, i posavjetovao mi je da se udam ako mi se za to ukaže prilika.

Ovaj hadis ukazuje da se Sebi’a pokazala, ukrašena, pred Ebi Senabilom, a on joj nije bio mahrem, već je on bio od onih koji su je poslije prosili. A da ona nije bila otkivena lica, ne bi mogao znati, da li je ona bila uljepšana ili nije.

Od Ammara ibn Jasira, r.a., se prenosi da je čovjek pogledom pratio ženu pored koje je prošao ne primijetivši zid u koji je udario, okrvavivši svoje lice. Došao je Allahovu Poslaniku, s.a.v.s., a sa lica mu je curila krv, pa je rekao: ,,O Allahov Poslaniče, ja sam uradio to i to.” Pa je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s.: ,,Kada Allah hoće dobro svome robu, požuri mu sa kaznom na dunjaluku, a kada mu želi nešto drugo, mimo toga, otehiri mu kaznu za njegov grijeh, sve dok ga ne sretne sa njim na Sudnjem danu, kao da je on divlji magarac.”³³

Ovo ukazuje da su žene bile otkrivena lica, tako da se za njima okretalo zbog njihove ljepote, sve do toga da bi se udaralo o zid dok iz lica ne bi potekla krv.

9 – Ashabi su bili iznenađeni stavljanjem nikaba

Potvrđuje se u Sunnetu, da je oblačenje nikaba, ako bi se desilo u nekim slučajevima, bilo čudnovato i skretalo bi pažnju prisutnih, prouzrokovalo zapitanost i tražilo pojašnjenje.

Prenosi Ebu Dawud od Kajsa ibn Šemasa,r.a., da je rekao: ,,Došla je žena Allahovu Poslaniku, s.a.v.s., kažu za nju Ummun Halad, a ona je nosila nikab (bila je pokrivena lica) i pitala je za svoga sina, a on je bio ubijen, pa su joj rekli neki ashabi Allahova Poslanika, s.a.v.s.: – Došla si da pitaš za svoga sina, a nosiš nikab (tj. pokrivena lica)? Pa je rekla: – Ja sam izgubila svoga sina, ali nisam izgubila svoj stid! (hadis)³⁴

Da je nikab bio, obična stvar za žene u to vrijeme, onda ne bi postojala potreba za pitanje prenosioca: Ona je došla da pita, a pokrivena lica; i ne bi bilo potrebe za čuđenje ashaba i njihovom govoru, njoj: ,,Došla si da pitaš za svoga sina pokrivena lica?”

A odgovor te žene nam ukazuje da ju je njen stid natjerao da pokrije lice tj. nosi nikab, a da to nije naređenje Allaha, dž.š., i Njegova Poslanika, s.a.v.s., pa da je nikab bio šerijatska dužnost, odgovorila bi drugim odgovorom, a ne ovim, zapravo uopće ne bi došlo do tog pitanja. – musliman ne pita: Zašto je propisan namaz ili davanje zekata? Uostalom, utvrđeno pravilo kaže: ,,Ne pita se za uzrok u onome što je u osnovi prisutno.”

10 – Nužnost međuljudskih odnosa iziskuje poznavanje ličnosti

Nužnost međuljudskih odnosa žene sa ljudima u svakodnevnom životu iziskuje da bude poznata onima koji sa njom kontaktiraju, bilo da je ona prodavac ili kupac, opunomoćena ili ona koja nekoga opunomoćuje, ili je svjedok nekom, ili se njoj svjedoči, ili se svjedoči protiv nje. Odavde vidimo da se učenjaci fikha slažu da žena treba biti otkrivena lica ako bude postavljena pred sudstvo, tako da raspoznaju sudija, svjedoci i parničari njenu ličnost, tj. da je ona ta dotična osoba. Nemoguće je utvrditi njen identitet, i da je ona kćerka toga i toga, ako njeno lice nije otprije, poznato ljudima; jer ako bi ona otkrila lice tek pred sudijom, to ne bi ništa pomoglo, već bi bilo čak i beskorisno.

Dokazi onih koji tvrde da je nikab obavezan

Ono što smo naveli su najjači dokazi velike većine, pa koji su dokazi onih koji zastupaju drugo mišljenje, a njih je malo?

Zapravo, ja nisam našao za one koji zastupaju mišljenje da je pokrivanje lica (nošenje nikaba) obavezna dužnost, a uz to i pokrivanje ruku dokaz šerijatski sa tačnom potvrdom i sa jasnim značenjem da je siguran od suprotnosti – koji prsa čini prostranim i srce čini smirenim.

A sve ono što je s njima jeste sličnost u izvorima koje opovrgavaju jasni dokazi.

Ovdje ću spomenuti najjače njihove dokaze, i dati odgovor i repliku na njih:

a) Ono što je došlo od nekih mufessira-tumača Kur’ana oko riječi Allaha Uzvišenog u ajetu koji govori o dželbabu u suri El-Ahzab, a to su riječi Uzvišenog: O Vjerovjesniče, reci ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se. Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastvovane biti.³⁵

Navodi se od velikog broja mufessira značenje spuštanja svojih haljina niza se da su one njima pokrivale sve svoje glave, tako da se od njih ne bi vidjelo ništa do jednog oka, kojim su gledale.

A od onih, od kojih se to prenosi jeste Ibn Mes‘ud, Ibn Abbas, Abidetu-s-Selmani, i drugi; ali nema jednoglasnog mišljenja na značenje riječi dželbab (haljina), a niti na značenje riječi el-idna’ (da bi se lakše prepoznale), u ajetu.

A čudno bi bilo da se ovdje navodi od Ibn Abbasa suprotno onome što se od njega navodi oko značenja ajeta u suri En-Nur: Osim ono što je ionako spoljašnje!

A bilo bi još čudnije da se navodi od nekih mufessira, i ovo i ono mišljenje; i da odaberu u suri El-Ahzab suprotno onome što su odabrali u suri En-Nur!

Imam En-Newewi spominje u objašnjenju Sahih Muslima, u hadisu Ummi Atijje, oko bajram-namaza: Jedna od nas nije imala dželbab-haljinu . . . do kraja hadisa. Rekao je: Rekao je Nadr ibn Šumejl: dželbab je kraća haljina – i šira – od prekrivača, tako da to bude dovoljno da se pokrije žena i njena glava; i rečeno je: To je prostrana odjeća bez gornjeg ogrtača koji prekriva njena prsa i njena leđa; i rečeno je: To je ogrtač; i rečeno je: To je veo, plašt.³⁶

Bilo kako bilo, uistinu riječi Uzvišenog: . . . neka spuste haljine svoje niza se . . ., ne zahtijeva pokrivanje lica, jezičkim i običajnim izrazom; i ne navodi se dokaz za njegovo zahtijevanje, niti u Kur’anu, niti u Sunnetu, niti u Idžma’u. A što se tiče riječi nekih mufessira: To zahtijeva pokrivanje lica, jeste u suprotnosti riječima nekih od njih, koji kažu da se to ovdje ne zahtijeva; kao što kaže autor tefsira ,,Edvaul-Bejan” – šejh Šenkiti, Allah mu se smilovao.

Tako da s ovim spada dokazivanje ajetom na obaveznost pokrivanja lica.

b) Ono što se bilježi od Ibn Mes‘uda oko tumačenja riječi Uzvišenog: I neka ne pokazuju ukrase svoje osim ono što je ionako spoljašnje. Da se radi o ogrtaču ionako spoljašnjoj odjeći.

Ovom tumačenju se suprotstavlja ono što dolazi od drugih ashaba: Ibn Abbas, Ibn Omer, Aiša, Enes ibn Malik i drugih od tabiina koji smatraju da se riječi Uzvišenog odnose na surmu i prsten; ili njihova mjesta, od lica i šaka; dok Ibn Hazm tvrdi da su predaje koje su došle od ashaba primjer vjerodostojnosti.

Ovom tumačenju potpomaže ono što je spomenuo šejh Ahmed ibn Ahmed Eš-Šenkiti u djelu: Mewahibu-l-dželil min edilleti halil, u kojem stoji: ,,Ko se slaže sa tumačenjem Ibn Mes‘uda: (Osim onog što je ionako spoljašnje) – znači ogrtač – odgovaramo da je najbolje tumačenje Kur’ana Kur’anom, jer Kur’an tumači ukras žene sa nakitom kako kaže Uzvišeni: . . . i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju . . .³⁷ – pa je označeno žensko ukrašavanje sa njenim nakitom.³⁸

To potvrđuje i ono što smo još prije spomenuli: Da se izuzimanje u ajetu razumije kao olakšica, dok je pokazivanje vanjske odjeće kao što je veo, ogrtač i tome slično, nešto prisilno, u čemu nema ni izuzetka, niti olakšice.

c) Ono što je spomenuo autor djela Edvau-l-Bejan od davanja dokaza sa riječima Uzvišenog Allaha, oko žena Poslanika, s.a.v.s.: A ako od njih nešto tražite, tražite to od njih iza zastora. To je čistije i za vaša i za njihova srca.³⁹

Allahovo objašnjenje uzroka za ovaj propis, koji je obaveznost hidžaba, s tim da je on čistiji za srca ljudi i žena od eventualne sumnje, u riječima Uzvišenog: To je čistije i za vaša i za njihova srca. – jasna spona za htijenje propisa, jer nema nikoga od svih muslimana da kaže, da žene, osim žena Poslanika, s.a.v.s., nisu potrebne za čistoćom srca, te da muslimani ne bi bili dovedeni u sumnjičenje radi njih.

Međutim, onaj ko studiozno promotri sam kontekst ajeta, uočit će da uzrok spominjanja čistoće nije eventualna sumnja na jedne ili druge. Takva vrsta mogućnosti je ovdje isključena. I ne može se zamisliti od majki vjernika, niti onih koji im ulaze od ashaba, ulazak ove vrste sumnje u njihovim srcima. Ovdje se pod čišćenjem misli na eventualnu pomisao o dozvoljenom braku koji bi mogao naumpasti jednoj od dvije strane, nakon smrti Allahova Poslanika, s.a.v.s.

Što se tiče tumačenja nekih od njih (mufessira) sa istim Allahovim riječima: Tražite to od njih iza zastora; nema potvrde da je to samo za žene Poslanika, s.a.v.s., kao što je to jasno; i riječi nekih od njih: Pouka je u općem govoru, a nije sa posebnim razlogom – ovdje se ne navodi, jer ovdje govor nije opći. Analogno poistovjećivanje žena Božijeg Poslanika, s.a.v.s., sa ženama mu’mina je ovdje, također, neprimjerno. Ovdje se radi o analogiji neistovjetnosti; jer bi njima (ženama Poslanika, s.a.v.s.) bila žešća kazna od ostalih žena, pa zbog ovoga kaže Uzvišeni: O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene!⁴⁰

d) Ono što prenose Ahmed i Buharija od Ibn Omera da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: ,,Neka ne oblači žena nikab, koja je u ihramu (muhrima), i neka ne oblači rukavice” – jeste od onoga što nam upućuje da su nikab i rukavice bile poznate među ženama koje nisu bile u ihramu.

Mi se ne suprotstavljamo tome da ima žena koje nisu u stanju ihrama (nisu muhrime), koje nose nikab i rukavice, po sopstvenom izboru; ali gdje je u ovome dokaz da je ovo bila dužnost – vadžib? Već, kada bi se sa ovim poslužilo kao dokaz za suprotno, bilo bi razumno, jer su zabranjene stvari u stanju ihrama u osnovi dozvoljene, kao što je na primjer oblačenje ušivenog, mirisanje, lov i tome slično; od toga nije ništa bilo dužnost – vadžib, a potom je postalo u stanju ihrama zabranjeno.

Zbog ovoga daje dokaz većina fikhskih učenjaka kao što smo još prije spomenuli hadisom: Da lice i ruke nisu avret (stidni dio tijela) jer u suprotnom, zašto bi bilo naređeno da se otkriju.

e) Ono što prenosi Ahmed, Ebu Dawud, Ibn Madždže i Bejheki od Aiše, r.a., da je rekla: ,,Pored nas su prolazili konjanici, a mi smo bile u stanju ihrama sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., pa kada bi nam se približili (konjanici) svaka od nas bi se zastrla svojim ogrtačem, od glave na svoje lice; pa kada bi nas prošli, otkrile bi ga (lice).”

Ovaj hadis ne može poslužiti kao dokaz zbog narednih stvari:

1. Hadis je slab-daif, jer se u njegovom senedu nalazi Jezid ibn Ebi Zijad, a na njega se ima primjedba. Daif ne može biti neoboriv dokaz za jedan propis.

2. Ova radnja od strane Aiše, r.a., ne ukazuje na dužnost – vadžib, jer lično radnja Poslanika, s.a.v.s., ne ukazuje na dužnost, pa kako onda sa radnjom nekog drugog?

3. Ono što je poznato u usulu, tj. usuli fikhu – činjenično stanje sa podudarnom mogućnosti se uopćava i tako gubi legitimnu punopravnost.

Ono što je podložno mogućnostima ovdje jeste da je ovo jedan od propisa koji se striktno odnose na majke pravovjernih, kao što je slučaj i sa njihovim brakom nakon smrti Allahova Poslanika, s.a.v.s., i tome slično.⁴¹

f) Hadis koji prenosi Tirmizi od Muhammeda, s.a.v.s.: ,,Žena je avret, pa kada izađe šejtan njome upravlja.” Rekao je Tirmizi: ,,Hadis je hasen-sahih.” Iz ovog hadisa su uzeli neke šafi‘ijje i neke hanbelije da je kompletna žena avret – stidni dio, ne izuzimajući njeno lice, njene šake i njena stopala.

U ovom hadisu se zaključuje da on ne govori o ovoj spomenutoj ,,cijelosti”; naprotiv, on nam ukazuje da je kod žene osnovna stvar čednost i pokrivanje, a ne otkrivanje i vulgarnost. Kao potvrda tome je sasvim dovoljna činjenica da je većina njenog tijela avret. Ako bismo hadis razumjeli u njegovom bukvalnom smislu, onda bi bilo nedopustivo otkrivanje bilo kojeg njenog dijela u namazu, hadždžu; a to je, ubijeđen sam trajno prisutno razilaženje.

Kako je moguće pojmiti da su lice i šake avret pred jednoglasnom potvrdom o dozvoljenosti otkrivanja lica u namazu, i o obaveznosti njegova otkrivanja u vrijeme hadždža, tj. za vrijeme dok je žena u ihramu.

g) Neki od pobornika nikaba, u slučaju da ne nađu punopravan dokaz u nususu (Kur’anu i Sunnetu), pribjegavaju izgovorima i to smatraju dozvoljenim oružjem pored svog ostalog, potučenog, oružja. Pribjegavanjem izvoru se jasno želi zabraniti ono što je pohvalno (mubah), kako ne bi, slučajno, odvelo ka zabranjenom (haramu). Islamski pravnici su se podijelili na one koji to zabranjuju, odnosno one koji to ne zabranjuju. Na one koji šire i sužavaju takvu mogućnost Ibnu-l-Kajjim u djelu: I‘alamu-l-Muweki’in navodi devedeset i devet dokaza za njegovu šerijatsku valjanost.

Međutim, islamski pravnici jasno stoje na stanovištu da pretjerano pribjegavanje ,,izgovoru” je kao i njegovo pretjerano omogućavanje. Kao što je pretjeranost u omogućavanju davanja isprika dovelo do mnogih devijantnih i štetnih pojava po ljude u njihovom životu i vjeri, tako isto je i sa pribjegavanjem olakšicama spriječilo ljude u stjecanju mnogih ovosvjetskih i ahiretskih dobara. Ako je zakonodavac svojim tekstovima omogućio nešto, onda nam ne dolikuje da svojim mišljenjem i bojaznošću tražimo izgovor za dozvoljavanje onoga što je Allah, dž.š., zabranio ili za propisivanje onoga što Allah nije propisao.

Strogost muslimana proteklih stoljeća u pribjegavanju izgovoru u fikhu (pravu) je zabranjivala ženi odlazak u mesdžid, a time su joj mnoga dobra učinjena zabranjenim. Njen otac i muž joj nisu mogli nadoknaditi korisno znanje, koje joj je uskraćeno time što joj je zabranjen odlazak u mesdžid. Posljedica takvog stanja je pojava da su mnoge muslimanke živjele i umirale, a da nisu klanjale niti jednog rekata (Allahu, dž.š., nisu pale na sedždu).

Dok nam je jasan vjerodostojni hadis: ,,Ne zabranjujte Allahovim ropkinjama Allahove mesdžide.” Hadis bilježi Muslim.

U jednom vremenskom periodu su vođene žučne međumuslimanske rasprave oko toga, da li je ženi dozvoljen odlazak u školu ili na univerzitet? Nepobitni dokaz onih koji su joj to zabranjivali jeste izgovor da će se obrazovana žena, zaokupljena kancelarijskim poslom, posvetiti dopisivanju i ašikovanju. Potom su prestale rasprave sa jednoglasnim stavom da je dozvoljena svaka korisna nauka po ženu, porodicu i društvo, bilo da se radi o vjerskim ili svjetskim naukama. Ovo mišljenje je postalo općeprihvatljivim, bez ikakvog negiranja njegove nužnosti od bilo koga. Izuzetak čini ono što izlazi iz okvira islamskih normi i propisa.

Ti propisi i norme su nam sasvim dovoljni u eliminiranju izgovora činjenja nereda i smutnje, počevši od obaveznosti islamskog odijevanja i zabrane otkrivanja (teberrudž), preko zabrane osamljivanja, nužnosti, dostojnosti i ozbiljnosti u govoru, hodu i pokretu; do obaveznosti obaranja pogleda od strane mu’mina u mu’minki. Upravo je to ono što će nam obuzdati misli o ostalim zabranjenim stvarima koje su prisutne u nas.

h) Ono što još smatraju dokazom jeste običajno pravo kod muslimana prisutno nekoliko stoljeća o pokrivanju lica žene burkom ili nikabom. Pojedini islamski pravnici kažu: ,,Običajno pravo je šerijatski propisano, jer je u njemu usvojen propis.”

Newewi i drugi prenose od Imamu-l-Haremejna o njegovoj tvrdnji da je ženi zabranjeno gledati u muškarca, te da su se muslimani složili da je ženi zabranjen izlazak otkrivena lica. Mi takav stav i poziv odbijamo iz više razloga:

1. Ovo običajno pravo je u suprotnosti sa onim u vrijeme Allahova Poslanika, s.a.v.s., ashaba i odabranog vremena, a oni su ti na koje se pozivamo i radimo po njihovoj uputi (i bivamo upućenim).

2. To nije bilo opće običajno pravo, nego je bilo zastupljeno u pojedinim sredinama, u gradovima, a ne na selima i mahalama, kao što nam je poznato.

3. Postupak nepogrješivog – Poslanika, s.a.v.s., ne upućuje na obaveznost (vadžib), nego samo na dozvoljenost i šerijatsku valjanost, kao što je to usulom usaglašeno; pa šta je tek sa postupcima drugih mimo njega.

4. Takvo običajno pravo je u suprotnosti sa savremenim, izazvanim potrebama i prouzrokovanim savremenim uvjetima življenja i životnim napretkom, te društvenim sistemima, prelaskom žene iz neukosti u nauku, iz učahurenosti u pokret, iz sjedenja u kući u rad na svim poljima.

Bilo koji propis zasnovan na običajnom pravu jednog prostora i vremena se mijenja sa njegovim mijenjanjem.

Posljednja sumnja

Na kraju ćemo izložiti sumnju pojedinih pobožnjaka koji teže ka otežavanju ženi – ukratko:

– Na osnovu dokaza koji ste iznijeli, složit ćemo se o šerijatskoj valjanosti otkrivanja lica, kao što ćemo se složiti da žena u prvom periodu poslanstva i pravovjernih halifa nije stavljala nikab, osim u rijetkim prilikama. Ali, moramo biti svjesni da je taj period uzornosti vrhunac morala i duhovne čistoće koji je omogućavao ženi da se kreće otkrivena lica, a da je pritome niko ne uzmenirava. Nasuprot tome, vrijeme u kojem mi živimo jeste vrijeme intenzivnog nereda i nemorala, u kojem smutnja prati čovjeka na svakome mjestu. Nije li, stoga, preče pokrivanje lica, kako bi se žena zaštitila od pogubnosti gladnih vukova koji je vrijebaju na svakome mjestu.

Moj odgovor na ovu sumnju je sljedeći:

Prvo: Prvi period, iako do tada neviđene uzornosti, čistoće i veličine, ipak je bio ljudski period, sa svim ljudskim slabostima, prohtijevima i greškama. Upravo zbog toga je bilo među njima i onih koji su počinili blud i nad kojima je sproveden had (šerijatska kazna za taj grijeh). Bilo je i onih koji su počinili drugo, mimo bluda. Bilo je pokvarenjaka koji su svojim nemoralom uznemiravali žene, pa je stoga objavljen ajet sure El-Ahzab, kojim se naređuje mu’minkama da spuste haljine svoje niza se, kako bi znali da su one primjerom nježnosti, čednosti i kako ne bi bile predmetom napada i zlostavljanja – Tako će se najlakše prepoznati pa neće napastvovane biti.

Tako je objavljen i ajet sure El-Ahzab kao prijetnja tim i takvim pokvarenjacima ukoliko se i ne okane svojih nevaljalština, pa kaže Uzvišeni: Ako se licemjeri i oni čija su srca bolesna i oni koji po Medini šire laži – ne okane, Mi ćemo ti vlast nad njima prepustiti, i oni će samo kratko vrijeme kao susjedi tvoji u njoj ostati – prokleti neka su! Gdje god se nađu, neka budu uhvaćeni i ubijeni.⁴²

Drugo: Šerijatski dokazi, u slučaju da se utvrdi njihova ispravnost i jasnoća postaju općom i vječnom dimenzijom, te kao takvi nisu samo za jedan ili dva perioda, da bi potom postali nevažećim. Ako bi uključili tu mogućnost, onda vremenski ograničavamo Šerijat, s tim negiramo da je on pečat svim ranijim šerijatima.

Treće: Ako bi tu mogućnost ostavili otvorenom, onda momentalno derogiravamo Šerijat svojim mišljenjima. Oni koji su strogi u vjeri, izbrisat će olakšavajuće propise, pozivajući se na suzdržanost i bojazan; dok će oni malo slobodniji, pak, nastojati ukloniti precizno određene propise, pozivajući se na prateći napredak i tome slično. Vrlo dobro znamo da je Šerijat sudac a ne suđeni; slijeđeni a ne onaj koji slijedi. Naša dužnost jeste da se povinujemo šerijatskom propisu a ne da se Šerijat povinuje našim propisima; kaže Allah Uzvišeni: Da se Allah za prohtijevima njihovim povodi, sigurno bi nestalo poretka na nebesima i Zemlji i onom što je na njima.⁴³

Uvažavanje preovladavajućeg mišljenja većine (džumhur) uleme

Siguran sam, da nam je jasnija situacija nakon iznošenja mišljenja obje strane, te nakon pojašnjenja da je stav većine uleme pretežniji dokaz, jače mišljenje i najispravnija uputa.

Ali bih ovdje dodao i druga preovladavajuća stanovišta kao dodatnu potvrdu mišljenja većine kako bi se umirila savjest svake muslimanke, koja vodi računa o ovome, i kako bi ih mogla, inšallah, bez sumnje prihvatiti.

Nema obaveznosti niti zabrane bez jasnog i vjerodostojnog teksta

Prvo: U osnovi ne postoji odgovornost obaveznosti, jer nema obaveznosti bez obavezujućeg teksta. Predmet dužnosti i zabrane u vjeri u onome što iziskuje strogost, isključuje bahatost, ne može biti ono čime bismo obavezali čovjeka onim čime ga nije obavezao Allah, dž.š.; a niti mu možemo zabraniti ono što mu je dopustio Allah, dž.š.; niti mu možemo dozvoliti ono što mu je On zabranio; a niti mu u njemu propisati ono što Svemogući Allah nije dozvolio i propisao.

Stoga su se predvodnici ispravnih prethodnika sustezali od izgovora riječi haram, osim u onome što je nedvosmisleno bilo poznato kao takvo; kao što sam spomenuo slučaj imama Ibn Tejmijje u svom djelu: El halalu we-l-haramu fi-l-islami.

Osnova uobičajenih postavki i postupaka jeste dozvoljenost, ako za to ne postoji otvoreni tekst koji ukazuje na njegovu zabranu. Onome što je došlo kao takvo, ne traži se njegova slabost, niti se traži dokaz od onoga ko to radi, već se traži dokaz od onoga ko to zabranjuje.

Što se tiče problematike otkrivanja lica i šaka, ja ne vidim jasnog vjerodostojnog Teksta koji bi upućivao na njegovu zabranu (haram). Da je htio Uzvišeni Allah da to učini zabranjenim, učinio bi to Tekstom koji bi iskorijenio svaku sumnju. Rekao je Svevišnji: On vam je objasnio šta vam je zabranio, osim kad ste u nevolji.⁴⁴ Ovo pitanje ne nalazimo u onome što nam je objasnio Allah, dž.š. Nama nije dozvoljeno da otežavamo ono što nam je olakšao Allah, dž.š., kako nam ne bi bilo rečeno kao narodu koji je zabranio ono što im je bilo od hrane dozvoljeno: Da li vam je prosuđivanje o tome Allah prepustio ili o Allahu laži iznosite.⁴⁵

Mijenjanje fetve sa promjenom vremena

Drugo: Ono sa čime se svi slažu jeste da se fetva mijenja sa promjenom vremena, prostora, običajnog prava i situacije.

Mislim da naše vrijeme sa svim onim što je ženi pružilo, iziskuje od nas olakšavajuća mišljenja, koja idu ženi u korist, i koja jačaju njenu ličnost.

Ovo islamsko sukobljavanje su iskoristili kršćanski misionari, anarhisti, elmanije i drugi, kako bi iznijeli teško stanje muslimanke u mnogim islamskim krajevima, a to sve pripisujući islamu nastojeći izopačiti sliku islama i šerijatskih propisa, odnosno njegovog naučavanja o ženi. Naravno, to su učinili na način koji ne dolikuje suštini sa kojom je islam došao. Zbog toga danas smatram preovladavajućim mišljenjem (tj. mišljenjem našeg vremena), ono koje ide ženi u korist, odnosno ono što izoštrava i podupire njena priroda i šerijatska prava, i sprečava ih od nestanka; kao što sam pojasnio u svojoj knjizi El-idžtihadu fi-l-šerijati-l-islamijjeti.

Opća nužda

Za muslimanku koja radi na polju islamskog misionarstva (da‘weta) smatram da ne treba da nosi nikab, kako time ne bi napravila prepreke između sebe i ostalih muslimanki, jer se ovdje radi o interesu da‘we koji je važniji od onoga što se smatra potpunijim mišljenjem.

Treće: Ono oko čega nema dvojbe jeste da općenitost kušnje prouzrokuje popuštanje i olakšavanje, kao što je poznato onima koji se bave šerijatskim pravom i njegovim osnovama, a u prilog tome idu i brojni prilozi i dokazi.

Općenitost izazova našeg vremena se ogleda u obrazovanju žene po školama i univerzitetima, na poslu, u bolnici, na pijaci i drugdje, te je neodrživo zatvaranje žene u kuću kao što je to bilo ranije običaj. To je sve tjera na otkrivanje lica i šaka, zbog nužnosti pokreta, odnosa prema životu i živima u primopredaji ili kupoprodaji, u razumijevanju ili urazumijevanju.

Kamo sreće da sa tim prestaje problem, da li je dozvoljeno otkrivanje lica i šaka ili nije; nego taj problem prelazi granice u jasni haram otkrivanja podlaktica, cjevanica, glave, vrata i grudi. Žestok je pritisak na muslimanke sa uvezenim zapadnjačkim ,,modama”, tako da među muslimankama nalazimo one razgolićene i raskalašene, one koje je hadis opisao najpreciznijim i najtačnijim opisom.

Suštinski sukob je sa onima koji žele da ženu muslimanku ,,preobraze” u ženu zapada; da je ,,iščupaju” iz njene kože, i da je liše njenog islamskog bića, kako bi se ona potom pojavila razgolićena i raskalašena.

Zato nije dozvoljeno sestrama koje nose nikab, i braći koja tome pozivaju, da svoja koplja i strijele usmjeravaju ka sestrama koje nose hidžab i braći koja tome pozivaju i koji su zadovoljni mišljenjem većine uleme. Naprotiv, neka svoje oružje okrenu ka onima koji pozivaju ka otkrivanju, razgolićavanju i iskorijenjivanju islamskog odgoja. Mnoge muslimanke, zbog toga što nose šerijatski hidžab prolaze kroz teške sukobe sa svojom familijom, porodicom i društvom, samo Allahov imperativ nošenja hidžaba. Kako je muguće da joj kažemo: ,,Ti si griješnica, neposlušna, zbog toga što ne nosiš nikab!?”

Teškoća iziskuje olakšicu

Četvrto: Prisiljavanje muslimanke, posebno u današnje vrijeme, da prekrije lice i šake nosi sa sobom napor, teškoću i strogost, a Allah, dž.š., je napor, teškoću i strogost udaljio od islama i zamijenio ih praštanjem, olakšanjem, popuštanjem i milošću. Kaže Uzvišeni Gospodar: I u vjeri vam nije ništa teško propisano.⁴⁶ Allah želi da vam olakša a ne da poteškoće imate.⁴⁷ Allah želi da vam olakša a čovjek je stvoren kao nejako biće.⁴⁸

A Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: ,,Poslan sam sa istinitom vjerom praštanja.”⁴⁹ To praštanje se ogleda u vjerovanju i propisima. Naši pravnici kažu: ,,Teškoća iziskuje olakšicu”. ,,Naš

Poslanik nam naređuje olakšavanje a ne otežavanje, obveseljavanje a ne rastuživanje; učio nas je da olakšavamo a ne da otežavamo.”

Upozorenja

Smatram potrebnim da spomenem neka vrlo važna upozorenja:

1. Otkrivanje lica ne znači njegovo prekrivanje farbom i prašcima; a otkrivanje šaka ne znači puštanje noktiju, njihovo lakiranje, nego uljudno (pristojno) ponašanje bez ukrašavanja i otkrivanja. Sve što joj je u ovom slučaju dozvoljeno jeste blagi ukras, kao što se bilježi od Ibn Abbasa, r.a.: ,,Surma na očima i prsten na ruci.”

2. Stav o neobaveznosti nikaba ne znači njegovu nedopuštenost. Koja želi da ga nosi, to joj ništa ne smeta, nego joj to pohvalno – po mišljenju onih koji u većini slučajeva pribjegavaju sigurnijem, ako je ljepotica, bojeći se da ne izazove smutnju, pogotovo ako je taj nikab sprječava od ogovaranja. Mnoga ulema to čak smatra njenom obavezom. Međutim, ja nisam našao obavezujući dokaz pokrivanja lica u slučaju bojazni od fitneta, jer taj slučaj nije decidno reguliran, a sama ljepota je prirodna. Možda je neka žena u očima nekog čovjeka lijepa, u očima drugog prosječna a u očima trećeg ispodprosječna.

Pojedini pisci smatraju ženi obaveznim da pokrije lice ako se neko želi nasladiti njenim viđenjem ili prisustvom. Kako da žena zna da se neko želi nasladiti njenom pojavom ili viđenjem?

Preče od toga je da se povuče sa mjesta smutnje, ako ga ocijeni takvim.

3. Nije obavezujuće otkrivanje lica i pohvaljenost gledanja u njega. Postoje učenjaci koji su dozvolili otkrivanje lica, ali nisu dozvolili gledanje u njega, osim prvog, nenamjernog pogleda. Drugi, opet, smatraju dozvoljenim ono čije je otkrivanje dozvoljeno, pod uvjetom da strast i požuda budu isključeni, u protivnom to smatraju zabranjenim (haramom). To je ono što smatram ispravnim.

Allah, dž.š., je taj koji pomaže i upućuje na pravi put.

Fusnote

¹ Kur’an, Sunnet i Idžma’ . . .

² Abdullah ibn Omer.

³ Abdullah ibn Abbas.

⁴ Događaj se zbio u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., za vrijeme borbe protiv židova. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je naredio da niko ne klanja ikindija namaz osim u Benu Kurejzi. Ashabi su se našli na putu ka Beni Kurejzi u vrijeme ikindija namaza, a vrijeme ikindija namaza je bilo na isteku. Jedan dio ashaba je klanjao na putu, a drugi dio u Beni Kurejzi. Dok to Poslanik, s.a.v.s., nikome nije osporio, a niti naredio da ponovo obavi namaz.

⁵ Ovdje se misli na onu ulemu koja smatra da je pokrivanje lica (nikabom) vadžib i onih koji kažu da to pokrivanje nije vadžib.

⁶ Drugova Božijeg Poslanika, s.a.v.s.

⁷ Vjerskih poznavalaca.

⁸ To su one osobe s kojima žena ne može stupiti u brak.

⁹ Poznavalac Islamskog prava.

¹⁰ Ovdje se misli na onu ženu koja nije robinja, tj. robuje samo Allahu, dž.š., i nikome više.

¹¹ Sura En-Nur, 31.

¹² U bližnje spadaju one osobe s kojima žena ne može stupiti u brak, a stranci su one osobe s kojima žena može stupiti u brak.

¹³ El-Ihtijar litealil el-Muhtar, pisca: Abdullah ibn Mewdud El-Musili El-Hanefi 4/156.

¹⁴ Kaže En-Newewi u El-Medžmu-u – Ovaj navedeni tefsir od Ibn Abbasa prenosi Bejhekijj od Aiše, Allah, dž.š., bio bi s njima zadovoljan.

¹⁵ Ovaj hadis se nalazi u Sahihu El-Buhari od Abdullaha ibn Omera, r.a.

¹⁶ El-Medžmu‘ 3/167, 168.

¹⁷ To je ona žena koja obavlja hadždž ili umru.

¹⁸ El-Medžmu‘ od Newewija 3/169.

¹⁹ Nejlu-l-Ewtar 2/55 Daru-l-el-Džejl, Bejrut.

²⁰ Pogledaj: Ed-Der El-Mensur od Sujutija oko tumačenja trideset i prvog ajeta iz sure En-Nur.

²¹ El-Muhalla 3/279.

²² Sura En-Nur, 30.

²³ Prenosi ga Ahmed, Ibn Hibban, Hakim, Bejheki, koji je za njega rekao da je hasen u djelu: Sahih el-Džami‘a es-sagir (1018).

²⁴ Prenosi ga Ahmed, Ebu Dawud, Tirmizi i Hakim od Burejde; i učinio ga je tačnim u djelu: Sahih el-Džami‘a es-sagir (7953).

²⁵ Sura El-Azhab, 52.

²⁶ Prenosi ga Muslim u poglavlju: ,,Nikah” pod brojem 1403.

²⁷ Albani ga spominje u djelu: Silsiletu-l-hadisi sahiha 235.

²⁸ Govor Nesaije: ,,Pa je uzeo Allahov Poslanik, s.a.v.s., Fadla i okrenuo lice njegovo na drugu stranu”.

²⁹ Ovaj hadis je u poglavljima hadždža, pod brojem 885.

³⁰ Nejlu-l-Ewtar 6. džuz (Daru-l-džejl, Bejrut).

³¹ El-Mehalla 3, 280.

³² Hadis (1131) u Sunenu Ebu Dawuda, a bilježi ga isto tako i Nesai.

³³ Navodi ga Hejsemi u Medžme‘a ez-Zewaid 10:192, i kaže: Prenosi ga Taberani, a njegov isnad je dobar.

³⁴ Prenosi ga Ebu Dawud pod brojem 2488.

³⁵ Sura El-Ahzab, 59.

³⁶ Sahih Muslim, sa objašnjenjem Newewije 2:542.

³⁷ Sura En-Nur, 31.

³⁸ Mewahibu-dž-dželil, 1:148.

³⁹ Sura El-Ahzab, 53.

⁴⁰ Sura El-Ahzab, 32.

⁴² Sura El-Ahzab, 60.-61.

⁴³ Sura El-Mu’minun, 71.

⁴⁴ El-En‘am, 119.

⁴⁵ Sura Junus, 59.

⁴⁶ Sura El-Hadždž, 78.

⁴⁷ Sura El-Bekare, 185.

⁴⁸ Sura En-Nisa’, 28.

⁴⁹ Bilježi ga Ahmed u svom Musnedu.

Prevedeno iz knjige: Fetawa Muasare, Knjiga 2, od Jusufa Karadawija; od stranice br. 312 do stranice br. 336. Preveli: Rasim BRKOVIĆ i EBU ENES akos.ba