Da li je moguće ući u džennet na zemlji?

Ibnu-l-Kajjim El-Dževzijje, rahimehullah, je rekao: „Ko ne uđe u Džennet na ovom svijetu, neće ući niti u Džennet na ahiretu“.  Kako ovo postići i da li je uopšte moguće?  Zar nije džennet mjesto u kojem nema straha niti tuge, gdje imamo sve ono što nam duša poželi?

Baveći se turizmom u proteklih par godina, često sam mogao čuti frazu „džennah-fi-dunja“ što u prevodu znači „raj na zemlji“ od naše braće arapa kada jednostavno ne nalaze drugu riječ da opišu prirodne ljepote naše prelijepe Bosne i Hercegovine.   Međutim, mi vrlo dobro znamo da, i pored svih tih ljepota, pa čak i naših „bosanskih hurija,“ sve je to vrlo daleko od dženneta, jer prosječan čovjek uvijek ima neku želju koja nije ostvarena, i uvijek nešto što mu dušu tišti.

Vrata ulaska u džennet na ovome svijetu se nalaze u našim srcima.  Potrebno je srce u potpunosti Gospodaru u emanet predati, a Gospodar nijedan svoj emanet neće iznevjeriti.  Zatim je potrebno isto očistiti, i izbaciti iz njega sve prljavštine i ovozemaljske ljubavi.  Ovo neće reći da trebamo prestati voljeti ljude koji nas okružuju, ali središte našeg srca treba samo za Gospodara rezervisano biti.

Nakon što očistimo  srce – tevbom, postom, zikrom, kur’anom i drugim dobrim djelima koja se čine isključivo u ime Allaha (a kud bolja prilika za to od Ramazana) – možemo početi tragati za srećom i razmišljati o ajetima Uzvišenoga koji glase:

Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: “Gospodar moj me je uzvisio!” // A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: “Gospodar moj me je ponizio!”  El-Fedžr (15-16)

Šta ovo znači?  Ovi ajeti ukazuju na to da je čovjek sklon razmišljanju da ako posjeduje nešto od onoga čime ga Allah dž.š. časti, on se osjeća vrijednim.  U ovo se ubraja imetak, ljepota, položaj, snaga, zdravlje, priznanje, uspjeh, pa čak i određeni vid ibateta.  On vezuje svoju vrijednost za ove varljive stvari, i ukoliko nešto od ovoga izgubi, on se osjeća poniženim, i tako stalno varira između ova dva stanja.  Njegova sreća, ako se to uopšte može nazvati srećom, je vrlo kratkotrajna i promjeniva.

Potrebno je spoznati da smo mi Allahovi robovi, i da se naša stvarna vrijednost ogleda upravo u tom robovanju, a ne u prolaznim stvarima.  Ako smo zdravi, to je dar od Allaha, ujedno i iskušenje da vidi kako ćemo to zdravlje iskoristiti.  Da li ćemo otići u kafanu ili u džamiju? Ako smo bolesni, to nas Allah čisti i iskušava da vidi da li ćemo se jadati ili osaburiti. Ni u jednom ni u drugom stanju čovjek nije ni veći ni manji, iako se to tako čini, i ovo razmišljanje se da primjeniti na sva iskušenja i blagodati.  Naravno, ovdje treba na oprezu biti da čovjek ne upadne u nefsansku zamsku da neki ibadet ne pripiše sebi, a to ćemo postići riječima “Hvala ti Gospodaru pa si mi omogućio da učinim (to i to djelo)“

Kada čovjek istinski spozna da su „nefsanske vrijednosti“ samo iluzija, i da je prava njegova vrijednost kod Gospodara, on počinje da se penje i osjeća trajnu sreću koja podsjeća na džennet.  Njegove želje se mijenjaju i on želi samo ono što Allah za njega želi, jer više ne želi iz svoga nefsa, već iz svoga ruha, izvornoga bića. On ne želi milion maraka, jer to njegovome nefsu ne treba, njemu je svejedno koliko mu Allah dadne jer on će svakako prema svojoj mogućnosti što bolje robovati (dijeliti sadaku, zekat itd, otići na hadž, itd).  Novo auto i luksuzne vile njega puno ne zanimju jer je svjestan da to šta će ljudi reći, ko će ga pohvaliti, i to što će se on nad drugima na takav način „uzdići“ apsolutno kod Gospodara ama baš ništa ne vrijedi. On ne želi neku dunjalučku ženu, pa makar i ljepša bila, on želi vjernicu koju mu Allah dodjeli, jer je svjestan da će s njome prije do Gospodara stići.  A nur iz njenih očiju će za njeg poput hurije blistati. On ne želi dijete ako to Allah mu ne odredi.  On će se strpiti jer ne zna li je to za njega hajr, ili će pak usvojiti jetima i na takav način veliki sevap zaraditi.

U ovakvom džennetu istovremeno nestaje i straha i tuge, jer kad rob istinski radi u ime Allaha, njemu je svejedno hoće li ga neko priznati, uvažiti, odbiti, itd.  On je kazao/uradio što je uradio rad Allahovog zadovoljstva, to je već i dobio. On rezultat svog djelovanja ne pripisuje sebi, tako da nema od čega strahovati.  On nema za čim žaliti jer zna da i ako mu Allah nešto uzme od blagodati, u tom je sigurno dobro za njeg, a ta blagodat svakako o njegovoj vrijednosti ništa ne govori.

Pa zar nije džennet mjesto u kojem imamo sve ono što nam duša poželi, gdje nema straha niti tuge?  Samo je potrebno dušu očistiti!

A ti, o dušo smirena 

vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan 

pa uđi među robove moje,

 i uđi u džennet Moj! (El-Fedžr 27-30)

Piše: Ado Djulbey

Akos.ba