Da li klanje kurbana polahko gubi tradicionalnu vrijednost?

Zar nije lijepo da se kurban dovede u avliju, da se žrtva prinese u tvojoj avliji, zar nije ljepše da ti svojom rukom odvojiš meso za siromašne porodice, zar nije ljepše da tvoja djeca dijele kurbansko meso, zar nije ljepše da svaki domaćin kojem doneseš kurban, uputi dovu za tebe i tvoj kurban?

Ne znam, ali gledajući i slušajući razne reklame (TV, internet, radio), imam osjećaj da će za nekih 10-tak godina, musliman nakon klanjanja kurban bajrama stajati negdje u gradu u redu, ispred nekakvog uređaja, slično današnjem bankomatu, sa sobom će imati karticu i nakon ubacivanja kartice te potvrđivanja da je cijena kurbana uspješno uplaćena (skinuto sa računa), dobiti poruku tipa: “Hvala na suradnji, da vam Allah ukabili vašu žrtvu, gospodine, vaš kurban će biti uspješno žrtvovan, a meso će biti već sutra u „nekoj“ zemlji…“

Ovo je možda budućnost naše djece, koja ih očekuje ako se ugledaju na svoje očeve, kojima je, nažalost, iz godine u godinu sve nekako teže zaklati kurban. Odmah da kažem, da razumijem onekoji žive u centru grada, u velikim gradovima, ljude koji su negdje van BiH, pa nemaju mogućnost da lično zakolju kurban, nego jedino mogu uplatom u nekim određenim humanitarnim organizacijama koje su provjerene i koje će na vrijeme da izvrše klanje i podjelu mesa, ali ne mogu da shvatim naše ljude koji žive na selu, koji žive u predgrađima, koji imaju svoje avlije i dvorište, koji imaju nekog od rodbine kod koje se može izvršiti jednosatno klanje kurbana, ne mogu da shvatim da takve osobe jednostavno kažu: “Uplatio sam, neću ništa da znam!“

Često čujem kroz razgovor pred kurban bajram razne varijante klanja kurbana kod naših bošnjačkih muslimana. Kad ih saslušaš, stičeš dojam da se radi o lijenosti, kao da jedva čeka da se toga riješi, neće da se opterećuje, neće da prlja oko kuće, neće da se zahmeti gospodin. Slušam jednog veli: “Meni svake godine rođak zakolje, donese i ja ga samo odnesem u javnu kuhinju.“ Drugi veli: “Ja odem, proberem, platim, neću da znam ni zašta, čovjek lijepo kolje, na halal način, donese meni moj dio a ostalo podijeli sa svojim.“ Treći veli: “Ma najlakše je ovo što ima u Islamskoj zajednici, odeš, uplatiš u medresu i ne znaš ni za šta.“

Znam, sve je to lahko, bude tu i sevapa, ali bojim se da ljudi, prinošenje žrtve Uzvišenom Allahu, odnosno klanje kurbana, shvataju neozbiljno. Usporedimo kad se kolje pastrma za zime, kako se svi okupe, kako se to čitav dan meso uređuje, oprezno soli, priprema za sušenja. Svi su uključeni, čitava porodica, međutim, kad treba jedan kurban zaklati, onda je druga priča. Treba ga zaklati ili naći nekoga, pa daj dok se odere koža i isječe meso, pa dok se to sve meso podijeli, pa određeni dio mesa treba odnijeti u drugi grad ili selo… što bi se ja oko toga toliko zahmetio, kad je lakše uplatiti u nekoj ustanovi, oni to zakolju i podijele.

Jeste lakše, puno lakše, ali gdje je osjećaj, gdje je taj osjećaj prinošenja žrtve u ime Allaha, osjećaj podjele mesa sa svojom djecom, osjećaj kad ti se siromašna porodica obraduje pa vidiš tu njihovu radost, osjećaj kad vidiš kako si mnogo porodica podmirio sa mesom. Zar nije lijepo da se kurban dovede u avliju, da se žrtva prinese u tvojoj avliji, zar nije ljepše da ti svojom rukom odvojiš meso za siromašne porodice, zar nije ljepše da tvoja djeca dijele kurbansko meso, zar nije ljepše da svaki domaćin kojem doneseš kurban, uputi dovu za tebe i tvoj kurban?

Poslanik, s.a.v.s., je posebnu pažnju posvećivao kurbanu. Kad bi kupovao kurban, tražo je da izabere najljepšeg, zatim bi nakon klanjanja bajram namaza, zaklao oba svojom rukom. Prenosi Aiša, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., naredio da mu se dovede kurban na mjesto klanja, kad mu je doveden rogat ovan crnih nogu i ispod trbuha te crnih očiju, zatražio je da mu donesu oštar nož. Nakon toga bi povalio ovna i izgovarao: “U ime Allaha, Bože ti primi ovaj ibadet od Muhameda, njegove porodice i svih sljedbenika.“ (Muslim)

Slušajući predanja od hadži Alije, rhm, iz prijašnjeg vakta, ne može čovjek ostati ravnodušan, a da se ne zapita, kako se prije vjera ljepše njegovala u odnosu na danas. Izdvajam njegove riječi kad je u pitanju klanje kurbana: “Kurbani su se kupovali prije na godinu dana, jedni se zakolju, drugi se odmah kupuju. Kurban je da ga zavoliš i kad zavoliš kurban, onda se rastaješ sa njime. A djeca su ih čuvali u baščama. A danas u ovoj tjeskobi, danas ga kupiš a sutra ga kolješ, tako da nemaš osjećaja za njega, neka hladnoća.“

Govoreći o načinu podjele mesa taj osjećaj upućivanja dove za onoh ko je zaklao i ko dijeli, hadži Alija, rhm, je rekao: “I dijelilo se (meso), mnoge su dede na sedam dijelova kurban dijelili. A kad ga nađe, veli:“Vi koljete kurban?“ Kaže:“Jesmo, elhamdulillah.“ Onda bi se uputi dova:“Ve tekabelallah, amin ja Rabbi, ti ih zaštiti od svih gumuma i humuma (belaja i brige), kabul im učini njihov kurban.“

Da, tako se nekad pripremao kurban, prije bi se kupi, hrani i čuvaj, jednostavno bi se zavoli a onda bi se rastani sa njim i žrtvuj u ime Allaha. Svi su u tome učestvovali, čitava porodica, od djece do najstarijih.

Neka nam uzor u klanju kurbana, bude naš Poslanik, s.a.v.s., svako onaj ko je u mogućnosti kad je u vrijeme i prostor, neka to učini kako su to radile prijašnje naše generacije, neka se osjeti tradicija u našim avlijama.

Piše: Saudin Cokoja

n-um.com