Da, ja vjerujem ovom čovjeku

Piše: Esad Bajić

Svaki dan života čovjek može posvjedočiti novom spoznajom o samom sebi, pa makar se ticala svjesnosti pitanja na koje trenutno i nema odgovor. Čovjeka kao višeslojnu cjelinu koja bi trebala djelovati harmonično dublji konflikti mogu katkad poremetiti, narušiti unutarnji sklad, tako da ona više ne funkcioniše skladno i slobodno, nego rastrojeno i prisilno.

Posljednja dešavanja u našem društvenopolitičkom okruženju, koja su eskalirala kroz mnoštvo optužbi i protuoptužbi između političkih krugova i njihovih simpatizera uz preveliku dozu iznošenja “prljavog veša” u javnost, ostavljaju svoj pečat na svakom biću, čak i onda kada on ne želi biti dio tih procesa.

U svemu tome kontinuirano nasrtanje na Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu i nezavisnu državu, u čijem postojanju nisu utopljene samo osnovne domoljubive emocije, nego i one najdublje utkane kroz žrtvu najbližih članova porodice, a i svoje lične, spomenuto rastrojstvo dovodi do sasvim racionalne pojave straha, strepnje i zapitanosti za svoj opstanak u budućnosti.

U svom tom košmaru poput lijeka su djelovale riječi reisul-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazovića koji je izjavio: “Ja sam zadnji čovjek koji bi pozivao na sukob s bilo kim, a među prvima koji bi stao u odbranu domovine”.

I dugo sam, pročitavši ih i osjetivši olakšanje, tragao za pravim razlogom tolikog osjećaja olakšanja, svjestan da ću u njemu naći i osnovni razlog prethodne zbunjenosti, strepnje, straha, izgubljenosti.

I našao sam da je uzrok tome vjera. Ne vjera u teološkom smislu, nego jednostavna vjera u čovjeka. Meni lahkoću nije donijelo ono što je kazano ovim riječima, nego moj unutarnji osjećaj vjere u iskrenost onoga ko je kazao ove riječi.

Da, ja vjerujem ovom čovjeku – odgovorila je moja nutrina i ta činjenica povratila mi je smirenost, umirila usplahirenost, vratila u okvire moju pogubljenost.

Samom tom spoznajom našao sam da uzrok nemira nisu bile određene riječi, događaji, postupci, nego činjenica da su mi svi oni skupa unijeli sumnju u sve.

Trebala mi je jedna mala, kratka, jednostavna rečenica da me podsjeti, vrati, osvijesti. Rečenica čiji je sadržaj mogao biti i drugačiji, ali da doživljaj ostane isti.

Imam kome da vjerujem. Imam kome da vjerujem i institucionalno kao poglavaru Islamske zajednice i lično, kao osobi koja je svojim postupcima u toku prethodne agresije na Bosnu i Hercegovinu posvjedočila da može, smije, hoće reći ove riječi.

“Ja sam zadnji čovjek koji bi pozivao na sukob s bilo kim, a među prvima koji bi stao u odbranu domovine”.

Ova rečenica svim ostalim destruktivnim faktorima koje su i dovele do tog da bude izgovorena, koje su natjerale njenu potrebitost da se iznese i kaže glasno, ona njima oduzima snagu destrukcije, a sklad i smisao vraća u svoje korito kroz “ja vjerujem ovom čovjeku”.

Nadam se da neće doći do ratnih sukoba, ali bih volio reći i pozicioniranim i opozicionim političkim vođama našeg naroda jednu stvar koja je i meni samom prilično brutalna, ali i istinita i koju bih im, da mi nije naporno, ponavljao svaki dan.

U protekloj agresiji sam prije punoljetstva stao zajedno sa desetinama hiljada drugih u odbranu ove zemlje. Punoljetstvo sam obilježio spuštanjem babe, poginulog borca Armije Republike Bosne i Hercegovine, u mezar. Do zadnjeg dana sa stotinama hiljada drugih izvršavao povjerene zadatke, nastojeći čuvati i sebe i ono za što smo se borili… Dočekao kraj agresije i sve ove godine do sad.

Ne sumnjam da bih ponovo, da ne daj Bože zatreba, uzeo pušku i branio sebe i svoj narod, ali ponukan svim ovim čemu svjedočimo u našem društvu, ne bih imao nikakve želje da se iz tog sukoba vratim živ.

Ne igra u tom nikakvu ulogu vjerski nauk, moja čast da sam sin šehida – to je baška, nego ovo dvodecenijsko iskustvo života poslije proteklog rata u kom se pokazuje gubitak mjere u vladanju i gubitak veze između svetih principa onih koji su očuvali temelje ove države i ponašanja onih koji njome upravljaju. Kao da je “kopile” prošlosti, a ne najsvetiji čin naše žrtve i borbe. Ko to može i pomisliti da je njegova ličnost, komoditet, lična želja i htijenje iznad onog što smo krvlju zalili da bi imali?

Ne bih imao volju da se vratim jer sam izgubio vjeru u vas takve. Život kao biološki proces, bez ideja, ideala, pravde i pravičnosti po meni jednostavno nije vrijedan ratnih strahota.

Povjerenje je važno za život. Povjerenje je osjećaj od životne važnosti. Ako hoću u životu biti sretan moram vjerovati u ljude. Povjerenje je jedna od temeljnih stvari za zdrav život. Čovjek se sa svim pa i najtežim izazovima može nositi ako ima vjere-povjerenja.

Meni je reisul-ulema svojim riječima, navedenim i nenavedenim, ali kazanim u ovom kontekstu proteklih dana, vratio vjeru, povjerenje, smisao.

Opet znam što mi je babo poginuo u svojoj četrdesetoj godini, opet znam što sam kakav jesam, opet mogu gledati naprijed.

Samo se spremnošću na vlastitu žrtvu može svjedočiti veličina ideala koji su iznad pojedinačnih života. Samo takva spremnost i takva izjava mogu vratiti smisao i dat potrebnu valorizaciju hiljada bijelih nišana s ljiljanima na sebi. Izjava koja definiše i problem i daje rješenje.

Rješenje je u “vjerujem”. Izjava na koju hiljade naših srca, poniženih u mnogim događajima posljednjih mjeseci, povraćenog samopouzdanja sa suzama u očima odgovaraju: Neka, mi smo preči!

Domovina se ne gubi kad je neko zauzme, ona se gubi kad nestane vjere u nju, a vjere u nju nestaje kad nestane povjerenja u one koji je predstavljaju.

(Preporod.info)