Čovjekova uloga i misija na Zemlji
Čovjek oduvijek tragao za smislom i ciljem svoga bivstvovanja, postanka i egzistiranja na ovom svijetu. U tim svojim propitivanjima, on je tumarao čas lijevo, a čas desno lutajući između čisto materijalnog koncepta i razumijevanja postojanja života na Zemlji i između onog religijskog i duhovnog koncepta, koji je opet podjeljen u nekoliko različitih koncepata i filozofija. Kur’anski koncept[1] i pitanje čovjek osvijetljeno je sa svih aspekata i tretirano je s posebnom pažnjom i značajem.
Pošto je čovjek biće sastavljeno od duhovnog i materijalnog elementa, njegova težnja da bude blizu Allahu, podrazumijeva animiranje oba elemnta. Arena za ispunjenje ovog cilja je Zemlja, koja je stvorena tako da odgovara toj dualnoj čovjekovoj prirodi. Dakle, čovjek duboko u sebi ima urezan osjećaj i potrebu za vjerom i svojim Tvorcem, a njegova uloga je određena onda kada je stvoren Adem, a.s. Pitanje o egzistenciji urođeno je ljudskom umu i čovjek stalno traga za odgovorima na pitanja o smislu života. Nebeske knjige su jasne kada je u pitanju smisao i cilj čovjekovog stvaranja i života na ovom svijetu, a ona se ogleda u njegovoj ulozi namjesnika na na Zemlji koji zastupa interese Zakonodavca.[2]
Već na samom početku nebeskih objavljenih religija, nedvosmisleno i kategorički je ukazano na pitanje egzistencije i života čovjeka. Ali kako je čovjek biće koje zaboravlja u kontinuitetu su mu slati poslanici da potvrde ovu činjenicu koja je kroz stoljeća mučila čovjeka. Upravo iz tih razloga prvi kur’anski ajeti govore o porijeklu ljudskog roda i svega što postoji na Zemlji:
„Čitaj u ime tvoga Gospodara Koji stvara. Stvara čovjeka od ugruška“ [3]
Kur’an ističe da čovjek nije nastao slučajno, već je produtk mudre volje Uzvišenog Tvorca koji ga je stvorio sa određenim ciljem i Koji mu je podario sve što mu je potrebno za život na ovom svijetu, a zatim ga podučio kako da se koristim svim tim blagodatima, što je savremena medicina tek nedavno otkrila. Svaka ćelija u čovjekovom organizmu savršeno obavlja potrebne funkcije samo zahvaljujući idealnom stvaranju Allaha, dž.š., a zahvaljujući tome, naše životne funkcije odvijaju se bez ikakvih poteškoća. Da bismo stigli na posao ili neko drugo odredište, svako se jutro najprije probudimo, zatim doručkujemo i osjećamo okus hrane koju jedemo. Zatim, dišemo bez ikakvih poteškoća, nakon čega odlazimo na posao, u školu ili se družimo s prijateljima, pišemo, čitamo knjigu i radimo mnoge druge stvari. Sve je to rezultat Allahove, dž.š., milosti prema nama.[4]
Prema istraživanjima Haruna Yahye[5] turskog fizičara, koji se bavio pobijanjem i dokazivanjem ništavnosti teorije evolucije, Darvinove teze o slučajnom nastanku prirode i živih organizama su neistinite i neutemeljene. Dokazujući to Harun Yahya u svom bestseleru Podavale teorije evolucije, iznosi detalje u vezi molekule DNA koji u potpunosti pobijaju tvrdnju evolucionista da je čovjek nastao slučajno. U tako sićušnoj molekuli zvanoj DNA, sadržani su svi podaci o vlasniku te molekule. DNA sadrži kompletan plan konstrukcije čovjekovog tijela i informacije o svim karateristikama i specifičnostima određene osobe. Ukoliko bismo željeli zapisati informacije pohranjene u DNA molekuli, to bi značilo da ćemo sastaviti bazu podataka poput biblioteke koja sadrži 900 tomova enciklopedija, od kojih svaka ima 500 strana, pa kako onda tvrditi da je takvo nešto slučajno nastalo, zaključuje Harun Yahya na kraju pisanja o DNA.[6]
Islamski pogled na čovjeka kao posebno biće, podjeljen je na dva aspekta; duhovni i materijalni – ovosvijetski i onosvijestski čovjekov dio. Pažljivom analizom svetih tekstova doći ćemo do zaključka da Kur’an tretira čovjeka putem četiri dijela koji obuhvataju njegovu cjelinu:
čovjekova duhovna strana i pozicija, elementi i izgledi njegove svakodnevice, put kojeg čovjek treba slijediti kako bi došao do višeg ozbiljenja i zadana svrha čovjekove egzistencije. Ako razmatramo aspekt čovjekove naravi, pozicije i njegovog života općenito, dolazimo do spoznaje o tome da je čovjek jedinstveno biće koje u sebi sadržava dokaze o Božijoj moći i milosti. Dakle, koliko god iskre Božije svemoći i jednoće zrače na Zemlji i svemirskim prostranstvima u istoj mjeri se manifestuju i u samom čovjeku.
„Na Zemlji su dokazi za one koji čvrsto vjeruju, a i u vama samima – zar ne vidite?“[7]
„Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina.“[8]
Čovjek nije bezrazložno stvoren i spušten na Zemlju. Njegov život ima cilj, a to je iskušenje od Allaha, dž.š., da On Uzvišeni vidi tko će bolje postupati i tko će se bolje vladati na ovom svijetu. U tom kontekstu Uzvišeni nam objašnjava u ajetima sure El-Bekare[9], istinsku svrhu čovjekovog života, a to je uloga Božijeg zastupnika halife na Zemlji. Kao Božijem zastupniku, čovjeku su poznata imena i nazivi svih stvari čemu ni meleki nisu bili podučeni.
Dakle, čovjekovo stvaranje je imalo veliki cilj, a taj cilj se ogleda u davanju čovjeku uprave i vlasti na Zemlji, kako bi sprovodio Božiju volju i pravedno upravljao Zemljom, onako kako to Allah, dž.š., hoće. To je velika počast koja je data čovjeku od njegovog Gospodara. Obzirom na činjenicu da je čovjekova priroda složena, čovjek se često pojavljuje kao biće proturječnosti u kojem se vodi bitka između dobra i zla, pozitivnih i negativnih snaga duha. Sve se to dešava zbog toga što čovjeka njegova materijalna priroda vuče ka niskim porivima i destruktivnim silama koje su oličene u strastima i životinjskim porivima, a s druge strane, njegova duhovna priroda ga navodi ka pozitivnim i dobrim ciljevima. Čovjekova duša stalno teži ka višim ciljevima i vraća ga na pravi put i razmišljanje o smislu njegovog postojanja, što ga navodi da teži ka dobru i trudi se da ga konstantno čini. Kur’an priznaje čovjekovu materijalnu stranu i realno gleda na činjenicu da čovjek ima potrebe za materijalnim dobrima u životu na ovom svijetu. Stoga, islamski propisi nemaju za cilj da čovjeka dematerijaliziraju kako bi od njega načinili meleka. Ono čemu islam teži jeste uspostava ravnoteže u čovjeku, između materijalnih i duhovnih potreba. Samo na taj način, balansirajući između materijalnog i duhovnog, čovjek može ostvariti sreću na ovom i na budućem svijetu, ostvarivši se kao čovjek u punom smislu te riječi. Što znači da svaki poremećaj ili odlazak lijevo ili desno u materijalno ili u samo duhovno, dovodi do krize, deformacije i nereda u ljudskom životu. Zato je Uzvišeni slao poslanike, koji su bili uzori narodima kojima su poslani, a Muhammed, a.s., posljednji od poslanika, poslan je cijelom čovječanstvu kao uzor za sva vremena i obrazac po kojem se postupa. Upravo o tom uzoru biće više govora u glavnom poglavlju ovog rada, koje tretira ekološki odgoj u svijetlu intecija Šerijata, kao savršenog Božijeg Zakona, kojeg je najvjerodostojnije tumačio i sprovodio, upravo Poslanik, a.s..[10]
Za Akos.ba pripremio Fahrudin Vojić, magistar religijske edukacije
Literatura:
[1]Kur’an na čovjeka ne gleda samo sa materijalnog aspekta, već i sa duhovnog. Što je veoma važno za ovu studiju u cijelosti jer će se čovjekov odnos prema priorodi i okolišu, uglavnom svoditi na ovaj duhovni dio, a on opet na islamsku etiku i odgoj čovjeka u kontekstu brige prema svemu stvorenome.
[2]Prema: Abdulmedžid N. (2012): Čovjekovo namjesništvo na Zemlji – između Objave i razuma, Sarajevo, CNS i El-Kalem;
[3]Kur’an: sura Al’-Alaq, ajeti 1-2
[4]Prema: Yahya H. (2007): Mudžize tijela, Sarajevo, Bosančica print;
[5]Harun Yahya je pseudonim za turskog pisca Adnana Oktara. Rođen je 1956. godine u Ankari. Studirao je na Mimar Sinan univerzitetu na Fakultetu primijenjenih umjetnosti. Tokom perioda studiranja je načinio detaljna istraživanja o pitanju materijalističke filozofije i njenih ideologija, koje su bile vodeće ideologije iz njegovog okruženja, što je bila osnova za njihovo kasnije pobijanje, preuzeto sa: www.harunyahya.com. Datum pristupa: 20.01.2014. godine
[6]Vidi: Harun Yahya, Podvale teorije evolucije, Bosančica print, Sarajevo, 2001. str. 113-114
[7]Kur’an: sura Ad-Dariyat, ajeti 20-21
[8]Kur’an: sura Al-Fussilat, ajet 53
[9]Kur’anska sura koja govori o stvaranju Adema, a.s. i Božijoj naredbi melekima da mu se pokore. Glavni dio sure po čemu je i dobila ime, govori o iskušenju Izraelćanima kada im je Uzvišeni Bog kao iskušenje dao naredbu da zakolju kravu kao iskup za počinjene grijehe, ali zbog njihove trvdoglavosti i pretjeranog zapitkivanja Bog im je otežao taj postupak.
[10]Vidi: Halilović S., Šta Kur’an kaže o čovjeku, El-Kalem i CNS, Sarajevo, 2012,
