Vi ste ovdje
Home > Kultura i tradicija > Književni kutak > Ćatićeva poezija: Gospode, evo na sedždu Ti padam

Ćatićeva poezija: Gospode, evo na sedždu Ti padam

Musa Ćazim Ćatić, pjesnik i prevodilac, grješnik i pokajnik, autor izrazito pobožnih stihova, zauzima počasno mjesto u historiji bošnjačke književnosti, jer je u svom kratkom životu stekao veoma široko iskustvo i znanje, a iščitavan je gotovo od strane svih književnih djelatnika našega jezika. Ćatić se čini danas kao izuzetan naš savremenik, koji svojim djelom determinira i ona tumačenja što su iz svijeta intuicije prešla u svijet definirajućih iskaza.

Musa Ćazim Ćatić je, zapravo, započeo put evolutivnog preobražaja koji će kasnije omogućiti poeziju i Hamze Hume i Skendera Kulenovića i Maka Dizdara – poeziju jedne nove generacije muslimanskih pjesnika u čijim pjesmama više neće biti te unutarnje napetosti i grčevitog napora da se poetski sažmu i uzajamno prožmu dotad različiti oblici pjesničkog izraza.

 Ćatićeva religiozna poezija

On je pokušao da ispjeva jednu veliku knjigu pjesama, knjigu u kojoj bi, kao u pravom divanu, zaokružio svoje pjesničko poimanje i imenovanje svijeta. Poezija je Ćatiću bila život, medijum u kome se neprekidno kretao njegov duh i neodvojni organski domen emocionalnog ispoljavanja. Kroz Ćatićevu sudbinu sublimirana je sudbina bošnjačkog intelektualca na prelazu iz 19. u 20. stoljeće. Njemu ćemo se uvijek vraćati kao nepobitnom dijelu vlastite nam duše.

Prva Ćatićeva religiozna pjesma „Islamu“ sadrži skup idejnih i emocionalnih osobina svih njegovih pjesama sa ovom tematikom, koje će kasnije objaviti: apoteoza Islamske religije, koja proizlazi iz lične spoznaje, poštovanja i skrušenja, zatim racionalno uvjerenje u savršenstvo njene etike, te pouke rodoljubivo – kosmopolitskog potvrđenja u aktuelnom trenutku muslimanskog društvenog života, kao i intimno zaricanje Allaha, dž.š., uz punu svijest o težini vlastitog grijeha, ali i nadu u širinu Božije milosti.

„Teubei – nesuh“

Mističko – pokajnička ekstaza dolazi do vrhunca u stihovima pjesme „Teubei – nesuh“.  Ova pjesma je u stvari vrhunac i kraj Ćatićevog ispovijedanja stihom, u času kada je već uveliko pisao pjesme čije značenje postoji prije svega zahvaljujući jeziku a ne odslikavanju svijeta ili nekom izricanju osjećanja. Ovdje Ćatić upućuje molbe Bogu da mu razum prosvijetli i raspiri stare vjere plamen. On pokajnički priznaje vlastite grijehe i traži moralnu snagu da se odupre iskušenju. Pjesnik se ogoljava i pada na sedždu Stvoritelju, znajući da je tada najbliži Uzvišenom, i ne bez razloga ponavlja stih Gospode, evo na sedždu Ti padam.“ Ova pjesma predstavlja dramu moralne i mističke savjesti, gdje se očišćenje identifikuje sa ljepotom.

Iz puno vjerskih pjesama koje je napisao Ćatić može se zaključiti da nemar ne može savladati srce koje drhti od ljubavi i straha prema Allahu Uzvišenom. Srce iskrenog muslimana je trajno otvoreno u traženju oprosta, samoprijekoru i kajanju, osjećajući uvijek dahove pokornosti, upute, bogobojaznosti i zadovoljstva.  Međutim, nemar savladava srca okrenuta od Njegovog imperativa i Njegove upute. Zato, ako je došlo do toga treba moliti Allaha Uzvišenog za pokajanje (Teubei). Nikada nije kasno, čak i na samrti može se pokajati i doći Teubei.

Čuvanje uspomene na Ćatića

Na njega su mislili kada su na nišanu uklesali: „Ovdje leži pjesnik odličnog dara, koji nije tražio časti ni šićara već boemski živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara“. Ako analiziramo Ćatića, njegov život i njegova djela, neće nam izbjeći jedna istina. Istina, da je on bio i ostao veliki pjesnik, a još veći pokajnik, pa molimo Uzvišenog da mu pokajanje prihvati i grijehe mu oprosti!

Teubei-Nesuh

(Pokajanje jednog griješnog pjesnika)

Gospode, evo na sedždu Ti padam,
Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom
I molitve Ti u stihove skladam,
Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom!”
Gospode, evo, na sedždu Ti padam.
Ti znaš, da bijah nevin poput rose
I poput lijera u proljeću ranom;
Al ljudi, med što pod jezikom nose,
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom,
Mada sam bio nevin poput rose.
I tada s Tvoga skrenuo sam puta
I zatrtao kroz pustoš i tamu
Ah, strast mi razum okova i sputa,
Da ropski dvori njenu crnom plamu –
I s Tvoga ja sam zabasao puta.
Vjeru i nadu iz srca izgubih,
I moju ljubav pomrčo je grijeh –
Postadoh sarhoš osori i grubi,
Sav ideal mu što je vinski mijeh
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih!
I slavih Baha ko sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo –
Vlastitim zubom ja sam svoje žice
Komad po komad kao zvijer grizo,
Slaveći Baha ko božansko biće.
Svačiji prezir pratio je mene,
Od sjene moje druzi mi bježahu
I sve me čiste klonule se žene.
Vaj! Teško mi je bilo siromahu,
Jer ljudski prezir pratio je mene.
Ja sada bježim pod okrilje Tvoje
I Tvog Kur’ana, Tvoje vječne riječi,
Gospode, grijehe odriješi moje
I bolesnu mi dušu izliječi –
Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje.
Gospode, razum prosvijetli mi sada
I daj mi snage, daj mi volju jaku
Demone sve što može da savlada.
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku
Gospode, razum prosvijetli mi sada!
Raspiri moje stare vjere plamen,
Vrati mi ljubav i sve stare dare,
Da tresnem čašom o ledeni kamen
I noktom zgrebem Venerine čare –
O raspiri mi stare vjere plamen!
Gospode, evo na sedždu Ti padam,
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom –
I molitvu Ti u stihove skladam,
Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” –
Gospode, evo na sedždu Ti padam!

Za Akos.ba: Rabija Arifović

Akos.ba pratite putem aplikacije za Android i društvenih mreža Facebook | Instagram | Twitter.

Top