Čas rastanka

Allah, dž.š., veli: “Pazi, kada duša dospije do ključnih kostiju, i vikne se: ’Ima li vidara’ i on se uvjeri da je to čas rastanka, i noga se uz nogu savije. Toga dana će Gospodaru privođenje biti.” (El-Kijameh, 26-30)

Kao što vidimo, Uzvišeni, subhanehu ve teala, u suri El-Kijameh, kao i na još nekim mjestima u Kur’ani-kerimu, na vrlo slikovit način opisuje nastupanje smrti, ponašanje umirućeg kao i onih što su oko njega. To su momenti kada duša napušta tijelo koje umire, dok se on bori sa smrću, a njegovi bližnji puni brige i žalosti to bespomoćno gledaju. Dospijevanje duše “do ključnih kostiju” (mjesto između potiljka i otvora u grlu), je ustvari definitivno odvajanje duše od tijela i ovosvjetski kraj. Kada duša dospije do tog mjesta onda nikakvo pokajanje ne koristi, shodno riječima Alejhisselama:

إِنَّ اللَّهَ يَقْبَلُ تَوْبَةَ الْعَبْدِ مَا لَمْ يُغَرْغِرْ
“Allah prima pokajanje svoga roba sve dok duša do guše ne dođe.” (Tirmizi i Ahmed)

Onaj što je na samrti svjestan je svoga stanja, dok ostali, ne znajući njegovo stvarno stanje misle da još ima nade. Brižni i usplahireni uzvikuju, kao što Uzvišeni u ajetu veli: ’Ima li vidara’. Znači ima li ljekara koji bi kakav lijek ponudio i ovoga mučenika patnji poštedio. U takvim trenucima mnogi bi bili u stanju za efikasan lijek i ozdravljenje ponuditi sve što imaju na ovom svijetu, kako bi spasili sebe ili neku voljenu osobu. Ali, odgađanja nema kako to Svemogući reče:

فَإِذَا جَاء أَجَلُهُمْ لاَ يَسْتَأْخِرُونَ سَاعَةً وَلاَ يَسْتَقْدِمُونَ.
“…Kada im kraj dođe, neće ga moći ni za tren jedan ni odgoditi ni ubrzati.” (El-E’araf, 34)

S druge strane, koliko li je onih koji sebi ili svom bližnjem smrt priželjkuju kako bi se riješili teške bolesti i patnji. Ali, kao što svojom voljom nismo ni došli na ovaj svijet, kada i kako smo htijeli, isto tako ni ne odlazimo kada i kako hoćemo. Sve je to u moći Onoga koji nas je prvi put stvorio, pa usmrtio i Koji će nas ponovo u život vratiti. 

Hfz. Dr. Halil Mehtić

Akos.bA