Brži jezik od pameti

Piše: Mr. Osman Smajlović

Svaki dan izloženi smo obilju novih informacija, vijesti, postova, analiza različitih eksperata, novinskih kolumni, komentara, javnih debata i slično. Kako ispravno postupiti? Islam je u tom pogledu definirao ispravan način postupanja: Ne prenositi sve! Ne širiti sve među ljudima, naročito kada se radi o jedinstvu muslimana, njihovim strateškim ciljevima, nacionalnoj bezbjednosti ili pak o fizičkom opstanku i bitisanju. Nije svako kompetentan za prenošenje i širenje vijesti. Naprotiv, intelektualni krugovi zajednice odlučuju šta je interes da se širi i prenosi. Bojati se za onoga koji se priklanja širenju neprovjerenih informacija da se na taj način odaje slijeđenju prokletog šejtana. A malo je onih koji će se toga spasiti. Zašto ne bi upravo ti bio jedan od njih?

Uzvišeni Allah rekao je: “Kada saznaju za nešto važno, a tiče se sigurnosti ili opasnosti, oni to razglase. A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele saznati. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno, šejtana slijedili.” (En-Nisa, 83)

Kur’anski kontekst

Prethodni ajet govori o slaboj, labilnoj i kolebljivoj grupi ljudi, počevši od ajeta: “Zar ne vidiš one kojima je rečeno: ‘Dalje od boja, već molitvu obavljajte i milostinju dajite!’ A kada im bī propisana borba, odjednom se neki od njih pobojaše ljudi, kao što se Allaha boje, ili još više, i uzviknuše: ‘Gospodaru naš, zašto si nam borbu propisao?’ (…) Licemjeri govore: ‘Pokoravamo se!’, a kada odu od tebe, onda neki od njih noću snuju nešto što je suprotno onome što ti govoriš, i Allah naredi da se ono što oni snuju pribilježi…” (En-Nisa, 77–83) i do: “Kada saznaju za nešto važno, a tiče se sigurnosti ili opasnosti, oni to razglase…” (En-Nisa, 83)

Islamski učenjaci rekli su da se ajet odnosi na munafike, dvoličnjake ili na osobe slabog imana, vjerovanja. U samom ajetu nalazi se ono što se može primijeniti na dvoličnjake, a i ono što se može primijeniti na osobe slabog imana, s tim da su im zajedničke osobine: nepostojanost, slabost u teškim trenucima, pretvaranje, neizvršavanje naredbi Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, veliki strah u ratu, kolebanje, lakoumnost, slabost, brzopletost u situacijama koje zahtijevaju odmjerenost, kao što je to spomenuto u ajetu: “Kada saznaju za nešto važno, a tiče se sigurnosti ili opasnosti, oni to razglase…” (En-Nisa, 83). A istinskim vjernicima nije dozvoljeno da oponašaju munafike, dvoličnjake niti osobe slabog imana.

I Uzvišeni Allah opisao ih je zajedničkim opisom: “…kada su licemjeri i oni čija su srca bolesna govorili: ‘Ove je obmanula vjera njihova!’” (El-Enfal, 49) i u kontekstu sumnje u Allahovo obećanje: “…kad su licemjeri i oni bolesna srca govorili: ‘Allah i Poslanik Njegov samo su nas obmanjivali kad su nam obećavali!’” (El-Ahzab, 12).

Kur’anski ukor

Uzvišeni Allah rekao je u kontekstu ukora: “Kada saznaju za nešto važno, a tiče se sigurnosti ili opasnosti, oni to razglase…” (En-Nisa, 83).

Kur’anski ajet kritizira one koji prenose vijesti i šire ih bez prethode provjere, analize vjerodostojnosti i razmišljanja o mogućim negativnim posljedicama.

Uvaženi mufesir Seadi, Allah mu se smilovao, rekao je: “Ovo je način na koji Allah odgaja i usmjerava Svoje robove u pogledu ovog neprimjerenog ponašanja (‘oni to razglase’), ukazujući im na to da moraju provjeriti važne vijesti i vijesti koje se tiču sveopćeg dobra, bezbjednosti i vijesti koje mogu izazvati veselje ili pak strah kod muslimana. I ne smiju požurivati sa širenjem tih vijesti.” (Tefsiru Seadi)

Brži jezik od pameti

Uzvišeni Allah kori one koji se odaju širenju neprovjerenih informacija: “…kad ste to jezicima svojim prihvatati stali i kad ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali, a vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno” (En-Nur, 15).

Poznato je da uši prve prihvate govor, s tim da je Uzvišeni Allah u prethodnom ajetu prihvatanje riječi pripisao jezicima. A mogući motiv za to jeste brzina u prenošenju govora i kao da govor nije dospio prvo do ušiju, već je direktno dospio do usta i jezika. Ili su pak govor slušali da bi ga dalje širili i prenosili, tako da je to postala stvarnost, prihvatanje govora jezicima. Jer, jezik je sredstvo širenja informacija.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Čovjeku je dovoljno laži to što prenosi sve što čuje” (Muslim). Isto tako Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je “rekla-kazala”, odnosno mnoštvo govora bez prethodne provjere, analize i razmišljanja o mogućim posljedicama.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ružna je atijje (jahalica ili prijevozno sredstvo) čovjeku riječ ‘priča se’.” (Ebu Davud, vjerodostojan)

Čovjek o kojem se govori u hadisu oslanja se na ono što nije validno, prenosi ono o čemu se priča, ili što ljudi misle, ili tvrde, ili govore, ili što je došlo do njega da se desilo tako i tako.

U ovakvim situacijama ispravno je postupiti onako kako je postupio Omer b. Hattab, Allah bio zadovoljan njime, koji je, kada je dobio vijest da se Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izolirao od svojih supruga, otišao Poslaniku i upitao ga: “Da li si se razveo od supruga?”, a kada mu je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, odgovorio da nije, tada je Omer stao na vrata mesdžida i povikao: “Allahov Poslanik nije se rastavio od supruga.” (Muslim)

Ispravan stav

Plemeniti Kur’an podučava nas ispravnom ponašanju kad je riječ o informacijama koje se tiču strateških vjerskih i nacionalnih interesa muslimana i njihove nacionalne bezbjednosti: “A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele saznati” (En-Nisa, 83).

Svaki musliman dužan je obratiti se Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: dok je bio živ, muslimani su mu se obraćali izravno, a nakon njegove smrti obraćaju se na njegov sunnet. Također, treba da se obrati svojim vjerskim i intelektualnim predstavnicima: učenjacima, vojnim licima, političkim vođama, uglednicima, intelektualcima, ekspertima, ekonomistima, akademicima i slično, jer oni su kompetentniji, mimo običnih građana, da uvide više ciljeve ummeta, dobrobit dunjaluka i ahireta, da raspoznaju istinitu i neistinitu vijest, kao i to šta treba širiti među ljudima i šta ne treba jer im ne ide u prilog. To je njihovo pravo kod pojedinaca zajednice i naša obaveza prema njima.

Kur’anska praksa jeste da spomene alternativu zabranjenom postupku. Zabranjeno je požurivanje u širenju svih vijesti, a potom je spomenuto ispravno postupanje, odnosno stanje u kojem trebaju biti vjernici: “A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, saznali bi od njih ono što žele saznati” (En-Nisa, 83).

Plemeniti Kur’an koristi termin “istinbat” u kontekstu spoznaje prirode vijesti, a koji u osnovi označava kopanje bunara i eksploataciju vode. A to ustvari ukazuje na spoznaju činjeničnog stanja vijesti i mogućih posljedica njenog širenja, što je svojstveno predstavnicima zajednice, ekspertima svih oblasti života. Također, termin ukazuje na potrebu za dalekovidnošću, dubokim razmišljanjem i analizom i procjenom, smirenosti.

Izuzeta skupina

“A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno, šejtana slijedili.” (En-Nisa, 83)

Plemeniti Kur’an izuzeo je određenu skupinu ljudi iz slijeđenja prokletoga šejtana. Komentatori plemenitog Kur’ana spomenuli su različita tumačenja, a nas zanima tumačenje vezano za temu samoga teksta. Spomenuli su da se to odnosi na mu’mine, a znači: da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, svi biste vi, osim malo vas, sigurno, šejtana slijedili u širenju vijesti koje ne treba širiti.

Potreba za Gospodarom

Svaka osoba ima prijeku potrebu da moli Allaha da je zaštiti od slijeđenja prokletoga šejtana: “A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove i vi biste, osim malo vas, sigurno, šejtana slijedili” (En-Nisa, 83).

Allah nas je Svojom dobrotom i milošću zaštitio od slijeđenja prokletoga šejtana i zbog toga ne smijemo tražiti utočište i zaštitu u svome razumu, imetku, znanju i slično. Naravno da je sve to važno, ali nije presudno.

Određeni komentatori Kur’ana za “Allahovu dobrotu i milost”, o kojima se govori u ajetu, rekli su da se odnosi na objavu Kur’ana i slanje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i taj izraz znači: da nije objave Kur’ana i slanja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sigurno biste slijedili prokletog šejtana. To ujedno ukazuje na obaveznost slijeđenja objave, plemenitog Kur’ana i čistog sunneta i na to da se u njima nalazi zaštita od slijeđenja prokletog šejtana. Isto tako, određeni komentatori Kur’ana protumačili su da se Allahova dobrota i milost u ajetu odnosi na Allahovu pomoć muvehhidima, monoteistima, i da bi ljudi, da nije Allahove pomoći, slijedili prokletog šejtana i niko se ne bi spasio zablude.

Opasnost dezinformacije

I na kraju da navedemo jedan primjer koji ukazuje na opasnost širenja neprovjerene vijesti. U Bitki na Uhudu proširena je dezinformacija da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ubijen. Kakva je bila reakcija ashaba? Pred njima se svijet okrenuo. Neki pomisliše da odustanu od borbe i da traže od Abdullaha b. Ubejja zaštitu kod Ebu Sufjana, a drugi stvarno i baciše oružje. (Mubarekfuri, Zapečeni džennetski napitak)(minber.ba)

akos.ba