Bračne nesuglasice: Objašnjenje ajeta ‘pa ih i udarite (idribuhunna)’

METODOLOGIJA: MEKASID PRISTUP

Kao što je ranije navedeno, u pristupu ovoj temi koristio sam se sveobuhvatnom metodom istraživanja koja je uključivala ispitivanje različitih aspekata, okolnosti i faktora vezanih za pitanje „udaranja“ i njegovu sveukupnu dimenziju. Mekasid sam koristio kao „osnovnu metodu“ za diskusiju i analizu. Kroz svoj rad koristio sam se metodološkom disciplinom po kojoj se sva pitanja postavljaju u pravi kontekst, ne dopuštajući predrasudama da dominiraju cjelokupnim problemom ili njegovim specifičnim dijelovima, što bi poništilo već uspostavljeni princip ili generalni cilj (maksad). Od izuzetne je važnosti valjano argumentirati epistemičku integraciju između ajeta i uputa Božanske Objave, univerzalnih zakona kosmosa i primjera ljudskog iskustva kroz vrijeme i prostor.

U skladu s tim, neophodno je razmatranje ovog pitanja započeti od duboko ukorijenjenih islamskih principa ljudskog dostojanstva, slobode i odgovornosti, statusa čovj eka kao odabranog Božijeg halife (namj esnika) i legitimnog prava na samoodređenje.

Jasno je da nijedan sistem ljudskih odnosa koji nije u skladu s ovim osnovnim principima ne predstavlja duh islama, njegove ciljeve i svrhu i treba ga kritički analizirati kako bi se utvrdile manjkavosti koje nisu u skladu s osnovnim ljudskim pravima i odgovornostima. Štaviše, nijednom sistemu ne bi trebalo dopustiti da naruši temelje porodičnih odnosa u islamu, koji su uspostavljeni na konceptu „spokoja, ljubavi i samilosti“. Svi sistemi koji se suprotstavljaju ovim konceptima moraju se analizirati kako bi se utvrdili njihovi nedostaci.

S opće metodološke tačke gledišta postoji konsenzus da poruka islama pruža vodič i uputu koji su u najboljem interesu čovječanstva na putu ka njegovom krajnjem odredištu u svakom vremenu i prostoru. Kad nastojimo postići ciljeve ove poruke, vremenski i prostorni faktori i uvjeti imaju važnu ulogu i treba ih prepoznati i uzeti u obzir kod primjene islamskog učenja na mikroplanu. Ove faktore i uvjete treba identificirati kad proučavamo različite sisteme u okviru sunneta (tradicije Poslanika, a.s.) i stalno rastuće obimno naslijeđe islamskog prava. Treba da budemo svjesni posebnih odlika takvih sistema koji su imali za cilj organiziranje određene zajednice u specifičnom vremenu i na specifičnom prostoru s posebnim sklopom situacija, tradicija, običaja i resursa. Bez pravilne percepcije takvih uvjeta, uzimanja u obzir značaja njihovih specifičnosti i ignorisanjem pristupa baziranog na mekasidu koji se fokusira na više ciljeve i namjere islamskog prava, vrlo lahko ćemo izvući pogrešne zaključke koji su bazirani na pogrešnim apstrakcijama ili ekstenzijama ili oponašaju određene pristupe koji pripadaju drugim vremenima i prostorima.

Postepenost u naredbama i zabranama u Kur’anu, prilagodljivost poruke različitim situacijama, vremenima i mjestima i pluralnost pristupa u islamskom pravu, sve to dokazuje da su društveno-pravne dimenzije duboko ukorijenjene u islamskoj tradiciji i iskustvu. Slijedeći ovaj princip, osnivači i učenjaci islamskih pravnih škola razlikuju se po svojim pravnim mišljenjima (fetvama) i odlukama (ahkamima) o porodičnim pitanjima, zavisno od razlika u običajima, tradicijama i resursima. Ove varijacije znale su biti prisutne i u istom periodu, ali u dva različita okruženja. Naprimjer, malikijski mezheb (pravna škola) u Medini, koji je bio koncentriran u Arabiji, karakterističnoj po svojim plemenskim tradicijama i klanskoj osjetljivosti, razlikuje se od hanefijskog mezheba u Iraku, čiji je centar bila Mesopotamija – kolijevka antičkih civilizacija koje su svoje kulture utkale u društvene odnose i resurse, stvarajući mnogo razvijeniji individualizam. Takve kulturne i društvene razlike ogledaju se u izborima svakog od mezheba u pogledu uvjeta bračnog ugovora i njegovih preduvjeta, kao što su sposobnost i starateljstvo.

Nadalje, varijacije u pravnim mišljenjima i odlukama u zavisnosti od vremena i prostora ne postoje samo u različitim mezhebima, već i unutar istog mezheba. Imam Muhammed ibn Idris eš-Šafi’i (umro 204. god. po H.), veliki pravnik i osnivač vodećeg mezheba u Iraku, napravio je velike izmjene u svojim pravnim odlukama kad je napustio Irak i nastanio se u Egiptu, a u skladu s društvenim i kulturnim razlikama koje su preovladavale tamo. Također, percepcija i interpretacija pojedinih kur’anskih ajeta može se razlikovati od vremena do vremena i od mjesta do mjesta, zavisno od obima ljudskog znanja koje učenjacima omogućava da shvate neko novo značenje koje nije bilo poznato niti se razmišljalo o njemu prije usvajanja takvog znanja. Ovo je još jedan dokaz Božanskog porijekla, neponovljivosti i veličanstvenosti Objave čija je uputa iznad vremena i prostora.³Kur’an naglašava: „Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten?“ (41:53)

U vezi s gore navedenim su različita naučna otkrića koja pokazuju mudžize Kur’ana, njegovu nevjerovatnu preciznost i suptilnost predočavanja koja je u stanju pružiti uputu i objasniti činjenice o svemiru, a da ne proturječi činjenicama stvaranja ili normama koje su se postepeno pojavljivale sa širenjem ljudskih spoznaja kroz različite promjene u vremenu i prostoru.

Dakle, imajući u vidu značajne promjene u različitim aspektima života i društva, mi griješimo ograničavajući polje istraživanja na historijske interpretacije kad istražujemo porodična ili bilo koja druga pravna pitanja. Naravno, ovo ne treba tumačiti na taj način da naslijeđe, pravno iskustvo ili historijska svjedočanstva o zakonodavstvu, pravnim sistemima i njihovoj primjeni treba odbaciti. Naprotiv, ova studija ima za cilj pažljivo razmotriti to bogato naslijeđe i detaljno ga analizirati u okviru historijskog i društvenog konteksta te izvući suštinu iz tog iskustva, kako bismo naučili odgovarajuće lekcije i reidentificirali ciljeve koje zahtijeva Objava. Ummet trenutno karakterizira veliki nedostatak vitalnosti, inicijative i dostojanstva, predao se tiraniji, neznanju i potpuno izgubio buntovni i pozitivni duh. Da bismo objektivno dijagnosticirali stanje stvari, novonastale probleme i potencijalne prilike za ummet, moramo kritički sagledati ovu činjeničnu stvarnost.

UDARANJE

Kad pristupamopitanju „udaranja“ žena i povredama, bolu i poniženju koje ono nužno povlači za sobom, moramo imati na umu da patnja, strah i strepnja rezultiraju mržnjom, izolacijom i apatijom. S druge strane, ljubav, poštovanje i povjerenje za rezultat imaju samilost, posvećenost i entuzijazam. Ummet je dugo vremena trpio ugnjetavanje i poniženje i bio izložen tiraniji i patronatu. U mnogim društvima ta tiranija više nije monopol državne policije ili sigurnosnog aparata. Nasilje je, zapravo, postalo dio opće kulture i pojavljuje se u različitim slojevima društva, posebno između „jakih“ i „slabih“. Posljedice ovakve situacije su vrlo važne, pošto je ona suprotna islamskom duhu povezanosti i solidarnosti koji muslimane opisuje, kao što je spomenuto u sunnetu, kao „čvrstu građevinu čiji dijelovi podupiru jedan drugi“⁴, i naglašava: „Primjer vjernika u njihovoj međusobnoj blagosti i ljubavi je kao primjer tijela. Ako oboli samo jedan njegov dio, svi ostali dijelovi osjećaju bolove zbog toga“⁵. Sunnet daje mnogo ovakvih primjera i tako uspostavlja temelje tog ujedinjenog duha:

„Musliman je muslimanu brat, on ga neće oštetiti, niti potcijeniti, niti ga na cjedilu ostaviti. Dosta je čovjeku zla da omalovažava svog brata muslimana. Sve što je vezano za muslimana sveto je drugom muslimanu, njegova krv, njegov imetak i njegova čast.“

„Bog ne pokazuje svoju milost onima koji nemaju milosti prema drugima.“

„Bog se smiluje onim svojim robovima koji su milostivi.“

„Nije vjernik onaj koji drugoga napada i vrijeđa, proklinje, nepristojno se izražava i koji je bestidan.“

„Najbolji musliman je onaj koji se najljepše ponaša, a najbolji među vama je onaj koji je najbolji prema ženama.“

Imajući ovo u vidu, posebno u odnosu prema suprugama, tradicija sunneta prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., oštro grdio muža koji tuče svoju suprugu: „Kako neko od vas može udarati svoju ženu kao što udara roba, a onda očekivati da je zagrli naveče?“⁶Također je rekao: „Mnoge žene su dolazileporodici Muhammedovoj žaleći se na svoje muževe … Ti muževi nisu najbolji među vama. ⁷

Sam Poslanik je predstavljao najbolji primjer ljubaznosti, suosjećanja, dostojanstva i dobročinstva: „On nikad nije spustio ruku na ženu, roba ili bilo koga drugog…“⁸

U svjetlu ovih općih premisa treba pažljivo istražiti pitanje „udaranja“ i njegovo mjesto u porodičnim, bračnim i roditeljskim odnosima, te u tome smislu identificirati pravo značenje termina „udaranje“ i autentičnu islamsku porodičnu organizaciju koja čini strukturu muslimanske porodice u savremenom svijetu. Takav sistem zahtijeva postizanje odnosa baziranog na „smirenosti, ljubavi i suosjećanju“, kako bi se formirala snažna i čvrsta porodica koja osigurava sigurno duhovno, emocionalno i psihološko okruženje u kojem muslimansko dijete može izrasti u snažnu, iskrenu i sposobnu osobu, spremnu da se suoči s izazovima vremena i prostora u kojem živi.

Problem „udaranja“ u tom smislu je blisko vezan sa strukturom porodice i međuljudskim odnosima i privlači posebnu pažnju zato što je spomenut u Kur’anu i zbog toga što su ljudi njegove historijske i tradicionalne interpretacije uglavnom shvatali u značenju fizičkog čina kao što je šamaranje, udaranje, prebijanje, šutiranje itd. Ovo bi definitivno proizvelo snažan osjećaj bola i poniženja, bez obzira na razmjere same fizičke patnje. Nadalje, instrument za činjenje tog djela viđen je različito, prema nekim fetvama to može biti nekoliko udaraca misvakom (drvce koje se koristi za čišćenje zuba) ili nečim sličnim, poput „četkice za zube“ ili „olovke“, kao što je rekao Abdullah ibn Abbas odgovarajući na upit o tome kakvo je to „blago udaranje“, a prema predaji Ata ibn Abbasa. Takvo „udaranje“ posmatra se više kao način izražavanja prijekora ili nezadovoljstva i uznemirenosti, nego kao nanošenje poniženja i bola. S druge strane, u nekim fetvama nalazimo ekstremnu definiciju „udaranja“ koja „ne smije prijeći 40 udaraca“ i,    povrh toga, „nema vraćanja istom mjerom između muža i žene ⁹.

Proučimo sad kur’anski ajet koji se odnosi na pitanje „udaranja“:

„Muškarci vode brigu o ženama¹⁰zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brigu o onome o čemu trebaju brigu voditi, jer i Allah njih štiti. A one čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite (idribuhunna); a kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! – Allah je, zaista, uzvišen i velik! A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog pomiritelja iz njegove, a jednog pomiritelja iz njene porodice. Ako oni žele izmirenje, Allah će ih pomiriti, jer Allah sve zna i o svemu je obaviješten!“ (4:34, 35)

Na prvom mjestu, da bismo pravilno razumjeli ovaj ajet, neophodno ga je smjestiti u opći kontekst strukture porodice i porodičnih odnosa u islamu, kako bismo shvatili njegove stvarne implikacije u okviru viših ciljeva Objave. Drugo, ajet se mora interpretirati u svjetlu drugih povezanih kur’anskih ajeta:

„O ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite –  i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi.“ (4:1)

„I jedan od dokaza njegovih je to što za vas, od vrste vaše, stvara žene da se uz njih smirite, i što između vas uspostavlja ljubav i samilost; to su, zaista, pouke za ljude koji razmišljaju.“ (30:21)

„Kada pustite žene, onda ih, prije nego što ispune njima propisano vrijeme za čekanje, ili na lijep način zadržite ili ih velikodušno otpremite. I ne zadržavajte ih da biste im učinili nasilje; a onaj ko tako postupi –    ogriješio se prema sebi. Ne igrajte se Allahovim propisima i neka vam je na umu blagodat koju vam Allah daje, i Knjiga, i mudrost koju vam objavljuje, kojom vas savjetuje. Allaha se bojte i da Allah sve zna –  na umu imajte!“ (2:231)

„O vjernici, kad se vjernicama oženite, a onda ih, prije stupanja u bračni odnos, pustite, one nisu dužne čekati određeno vrijeme koje ćete vi brojati, već ih darujte i lijepo ih otpremite.“ (33:49)

„Puštanje može biti dvaput, pa ih ili velikodušno zadržati ili im na lijep način razvod dati. A vama nije dopušteno uzimati bilo šta od onoga što ste im darovali, osim ako se njih dvoje plaše da Allahove propise neće izvršavati. A ako se bojite da njih dvoje Allahove propise neće izvršavati, onda im nije grehota da se ona otkupi. To su Allahovi propisi, pa ih ne narušavajte! A oni koji Allahove propise narušavaju, nepravedni su.“ (2:229)

Ako gornje ajete čitamo u svjetlu općih odredbi Šerijata i sveukupne Poslanikove, a.s., tradicije, vidjet ćemo da je stvarni duh bračnih odnosa oblikovan osjećanjima „ljubavi“ i „samilosti“ i obavezom „zaštite“, te da su vodeći faktori u takvoj vezi „ljubav, samilost i dobročinstvo“.

Na taj način dolazimo do shvatanja stvarnog razloga za „udaranje“ i njegovog značenja, njegovih posljedica u obliku ponižavanja i bola i pozicije ovog problema u svjetlu bračnih odnosa u islamu, posebno u svjetlu idealnog sistema koji je dizajniran da promovira međusobno poštovanje i ljubav između supružnika i da rješava njihove probleme. Zaključci su izuzetno važni imajući u vidu stvarnost društvenih odnosa u savremenim muslimanskim društvima, gdje su, nažalost, žene često izložene psihičkom i fizičkom zlostavljanju i ugnjetavanju. Zapravo, počinitelji takvih djela pokušavaju pronaći opravdanje u pogrešnom tumačenju određenih zastarjelih fetvi koje mužu, kao glavi porodice, daju vrlo široke ovlasti u porodičnim pitanjima. Takva percepcija porodičnih odnosa ignorira već uspostavljene temelje ove institucije: samilost, solidarnost, saradnju i integraciju. Ako želimo izbjeći da se žena i porodica smatraju običnom imovinom muškarca, značenje ovakvih tekstova ne smije se pogrešno tumačiti, vaditi iz konteksta ili zloupotrebljavati.

Uvjeti života u prošlosti ograničavali su mogućnosti žena za preuzmanje aktivne uloge u porodici, opterećivali muškarce dodatnim obavezama i davali im više ovlasti u upravljanju porodičnim stvarima, posebno u gradovima. Muška snaga bila je glavni izvor prihoda za život i čuvanje sigurnosti porodice. S druge strane, održavanje kuće i potrebe porodice iscrpljivale su vrijeme i energiju žena. Sasvim je vjerovatno da su te restrikcije otupljivale oštroumnost kod žena, ograničavale njihove interese, slabile njihovu percepciju, izolirale ih od svijeta izvan okrilja porodice i ispunjavale ih izrazito naivnim načinom razmišljanja. Dok tadašnje društvo nije dovodilo u pitanje neograničeni autoritet muškarca u porodičnoj strukturi, današnja situacija u svijetu drastično se razlikuje u pogledu sticanja imetka, sposobnosti i mogućnosti. Današnje obrazovne, tehnološke, kulturne i globalne perspektive ženi omogućavaju mnogo veću produktivnost, priliku za ekonomsku nezavisnost i intelektualni i tehnički potencijal koji nadilazi skromnu sferu porodičnih pitanja kojima se bavila u prošlosti. Dakle, historijski portret porodice, sa strukturalnim ograničenjima iz prošlosti, nije u stanju ilustrirati aspiracije članova porodice niti predstaviti njihove današnje uloge i mogućnosti. Da bismo izbjegli tenzije i konflikte u porodičnim odnosima i ponovo uspostavili koncepte i vrijednosti koji omogućavaju svakom članu porodice da obavlja svoje očekivane uloge, a u skladu s ulogama drugih članova porodice, moramo preispitati svoju vlastitu percepciju porodične strukture u kontekstu današnje stvarnosti.

Istražujući dublje pitanje „udaranja“, uvidio sam da suština debate i predvidljiv i očigledan problem leži u tumačenju arapskog glagola darebe (udariti) u Kur’anu u značenju „patnje“, „poniženja“ i fizičkog „bola“, kao sredstva da se žena natjera da se pokori muževoj volji ili da se natjera na poslušnost i odanost, bez obzira na razmjere bola i patnje koje će trpjeti zbog toga.

Temeljna pretpostavka za ovu pojavu je to da muslimanska supruga, kao što je slučaj i u nekim drugim religijama i kulturama, nema načina da izađe iz braka, bez obzira na okolnosti i nikad ne može dobiti dostojanstveno puštanje niti pravedan razvod bez muževljeve saglasnosti. U skladu s tim, zaključuje se da ona mora biti pokorna ili se mora prisiliti da tolerira muževo samovoljno ponašanje i da udovoljava njegovim zahtjevima. Ukoliko bi ovo bilo tačno, udaranje u značenju „patnje“, „poniženja“ i fizičkog „bola“ predstavljalo bi efektivno sredstvo za rješavanje, ili radije obuzdavanje, bračnih problema!

Međutim, ustanovili smo da gornji opis nije u skladu s principima Šerijata koji porodičnu strukturu temelji na „ljubavi“ i „samilosti“, podržava njen sklad i održava njen identitet. Dakle, članstvo u porodici u islamu je stvar izbora: prisila, represija i nasilje se ne toleriraju i svaki supružnik ima pravo napustiti porodicu i okončati bračnu vezu, pogotovo kad ona postane nasilna. U najmanju ruku, rastava je manje štetna za članove porodice od veze bazirane na mržnji, neslaganju i ogorčenosti. U ovim okolnostima, Šerijat daje mužu pravo da zatraži talak (razvod) i supruzi daje pravo da traži hul’ (slobodu ili puštanje). U krajnjem slučaju, supruga ima izbor da bude oslobođena bračnog ugovora ukoliko vrati mehr koji je primila od svog muža ili dio mehra (kao najveću dopuštenu vrijednost), tako da muževljeva pohlepa za njenim ličnim imetkom ili imetkom njene porodice ne predstavlja izgovor za nasilje, odnosno ne dovede do raspada porodice. ¹¹

Zato prisila ili tjelesno kažnjavanje nikad ne mogu biti sredstvo održavanja ljubavi između supružnika niti način uspostavljanja prisnosti i povjerenja među njima. Pored toga, proučavanje koraka iznesenih u relevantnim kur’anskim ajetima (4:34-35) otkriva dva puta do rješenja koja za cilj imaju rješavanje bračnih problema i postizanje pomirenja, posebno u slučaju kad supruga pokazuje buntovnost i nepravedno narušava bračnu vezu.

Prvi korak je rješavanje nesuglasica među supružnicima bez intervencije ili medijacije treće strane. Ovaj korak inicira i provodi muž i on se treba provoditi kroz tri nivoa: 1) da je upozori; 2) da odbije dijeliti bračnu postelju s njom i 3) da je, na kraju, i „udari“.

Drugi korak, ukoliko prethodni napori ne dovedu do pomirenja, jeste da oba supružnika imenuju arbitre iz svoje rodbine da im pomognu da prevaziđu nesuglasice, da ih posavjetuju i ponude im rješenja za različite probleme koji ih muče, u skladu sa sljedećim ajetom:

„A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog pomiritelja iz njegove, a jednog pomiritelja iz njene porodice. Ako oni žele izmirenje, Allah će ih pomiriti, jer Allah sve zna i o svemu je obaviješten!“ (4:35)

Općenito, kur’anske preporuke usmjerene su ka efektivnom pomirenju i uspostavljanju mira među supružnicima, na temelju stvarnih činjenica, koristeći se pozitivnim inicijativama i na efektivan način. Kad supruga pokazuje znakove netrpeljivosti i svojeglavosti, Kur’an nalaže mužu da je savjetuje, uvjerava i eventualno joj prigovori. Ovo mu pruža idealnu priliku da izrazi svoju zabrinutost, da razjasni razlike, istraži moguća rješenja, pokaže svoj odlučan interes za očuvanje njihovog braka pod pravednim uvjetima i na kraju, da razjasni potencijalne neugodne posljedice razvoda. Prema tome, kod rješavanja bilo koje bračne nesuglasice prvo se ističe dijalog, razmjena mišljenja i savjetovanje, a u tom periodu supruga ne smije upasti u zamku osjećaja spokoja da problemi mogu ostati onakvi kakvi jesu zato što će na kraju prevagnuti njena seksualna privlačnost i/ili muževljeva ljubav ili želja za njom. Dakle, komunikacija i dijalog su prvi koraci koje treba poduzeti u pravcu rješavanja bračnih nesuglasica, radije nego da se supruga oslanja na svoju žensku privlačnost i seksualne potrebe svog supruga. Ako se, usprkos tome, ona ne obazire na savjete zbog neznanja ili arogancije, onda se smatra neophodnim da muž nastavi dalje s koracima i da preduzme drugačije mjere, radije nego da je samo savjetuje ili joj prigovara. Na ovom nivou on treba „odbiti da dijeli bračnu postelju s njom“, što će potvrditi da ona ne može računati na njegovu slabost, nestrpljenje ili želju za njom. Uviđajući njegov nedostatak interesa za nju, ona će intuitivno shvatiti ozbiljnost situacije i težinu posljedica. To će joj pružiti priliku da ponovo razmisli o cijeloj situaciji, da shvati da je stigla na raskršće i podstaći je da pomogne u pronalaženju načina prevazilaženja nesuglasica i ponovnog uspostavljanja „ljubavi“ i „samilosti“ među supružnicima. S druge strane, ukoliko supruga tvrdoglavo ostane na svojoj poziciji, uprkos gore navedenim muževljevim pokušajima pomirenja, onda nema sumnje da je brak ugrožen i da opasnost od raspada vreba na horizontu i tada obje strane treba da shvate ozbiljnost situacije i da odmah preduzmu pozitivne korake.

U ovom ključnom momentu pojavljuje se neizbježno pitanje: šta supružnike koji su došli do ovog kritičnog stadija može navesti da shvate stvarnu opasnost koja prijeti njihovom braku, uvide prijetnju razvoda i spriječe raskol tako što će prijeći u sferu arbitraže treće strane, kao što su povjerljivi članovi njihove rodbine? U ovom odlučnom trenutku može se poduzeti sljedeći korak u cilju rješavanja spora, prije traženja intervencije arbitara, a to je „udaranje“ (arapski glagol darebe), kao što je navedeno u gore citiranom ajetu.

Temelj moje studije i suština ovog problema leži u interpretaciji glagola darebe, posebno u kontekstu traganja za pomirenjem među zavađenim supružnicima nakon što je muž pokušao povratiti mir i sklad, verbalno, upozoravajući suprugu, i fizički, odbijajući da dijeli s njom bračnu postelju i tako izražavajući svoje nezadovoljstvo.

Shvaća li se darb ovdje u značenju ošamariti, udariti, bičevati, šutirati ili bilo kojeg drugog načina fizičkog kažnjavanja (koji izaziva patnju, bol ili poniženje) a koji treba natjerati ženu da ostane u bračnoj vezi protiv njene volje? Ako je ovo tačno, kakva je svrha ovog ugnjetavanja? Da li pokoravanje žena nanošenjem bola i ponižavanjem pomaže ponovnom uspostavljanju ljubavi i odanosti i da li uspijeva zaštititi strukturu porodice od sloma i rasula?

Može li ova mjera obuzdati žene koje veoma dobro poznaju svoja prava i natjerati ih da trpe zlostavljanje nasilnih muževa i zatvore oči pred takvom neprijateljskom i nasilnom vezom? Ili će žene pribjeći onome na što im islam daje pravo, da izađu iz takve veze dostojanstvenim puštanjem (hul’om)? A ako je situacija takva, može li biti bilo kakvog prostora za represiju ili ugnjetavanje u bračnoj vezi, jer će takvi postupci, vrlo vjerovatno, dovesti do narušavanja porodične strukture i ubrzati njeno propadanje?

GLAGOL DAREBE

Ako se može dokazati da glagol darebe ne označava zadavanje fizičke ili psihičke boli i da su neki muževi zloupotrijebili ovaj kur’anski izraz kako bi opravdali svoju okrutnost prema suprugama, koje su, opet, morale trpjeti takvo zlostavljanje zato što su bile zabrinute za djecu ili zbog socijalne ili finansijske nesigurnosti, kako, onda, treba shvatiti ovaj izraz?¹²

Ovo pitanje treba razmatrati sveobuhvatno i s istinskim poznavanjem njegovih različitih dimenzija i sporednih značenja i bez donošenja ishitrenih zaključaka. Kur’anski koraci koji se odnose na izraz darebe/ darb fokusirani su na to kako pomiriti supružnike na način koji promovira ljubav, samilost i prisnost, ponovo uspostavljajući smisao braka. Ovi koraci još uvijek ne pribjegavaju posljednjem sredstvu: arbitraži pomiritelja iz porodica supružnika. Prema tome, ukoliko ciljevi i koraci navedeni u Kur’anu ne dopuštaju nikakav izgovor za nasilje, nanošenje povreda ili bola u rješavanju bračnih problema, šta je, onda, prava interpretacija ovog glagola? Označava li on bol u alegorijskom ili metaforičkom smislu? Glagol darebe u Kur’anu se koristi kao prijelazni glagol, npr: „Allah navodi kaoprimjer…“(16:75 i 16:76) i kao neprijelazni glagol: „… da molitvu na putovanju skratite…“ (4:101), gdje je glagolu dodan i prijedlog.

Ukoliko prihvatimo interpretaciju ovog glagola kao nekoliko blagih, laganih udaraca misvakom ili nečim sličnim, kao što je četkica za zube ili olovka, kao što je protumačio Ibn Abbas, onda ovo značenje ne uključuje kažnjavanje, nanošenje povreda ili boli. Ono, zapravo, upućuje na blago fizičko ispoljavanje ozbiljnosti, frustriranosti ili nezainteresovanosti muža za suprugu s kojom više ne dijeli bračnu postelju. Takvo izražavanje je suprotno dodirivanju i milovanju koji impliciraju toplinu i prisnost. Ovakva interpretacija je razumna, pošto ne nanosi nikakvu štetu ljudskom dostojanstvu i održavanju poštovanja među supružnicima koji su doslovno vezani bračnim vezama. Gornja percepcija ne povezuje „udaranje“ s poniženjem, povređivanjem ili bolom. Nasuprot tome, gledište nekih drugih pravnika, kao što se vidi iz njihovih fetvi, ne slijedi nužno ovakav način razmišljanja, posebno kad kao uvjet postavljaju da darb ne treba „prelaziti 20ili 40 udaraca“, ne obazirući se na razmjere i primjenu ovih udaraca („… bez obzira na to da li su usmjereni na različite dijelove njenog tijela ili ne, da li povređuju organe ili ne, izazivaju lomove kostiju ili ne i da li će ih ona preživjeti ili neće“).¹³

S druge strane, uprkos Ibn Abbasovom umjerenom tumačenju, ono još uvijek ostavlja prostor za pogrešno razumijevanje kojim je manipulirano u prošlosti kako bi se opravdalo nasilno i zlostavljačko ponašanje i danas se još uvijek može zloupotrijebiti za nanošenje bola ženama pod okriljem fetve o blagim udarcima. Dakle, ni percepcija ni rješenje ne smiju ostaviti mjesta za pogrešno tumačenje stvarnog koncepta pojma darebe i ne smiju dopustiti nepoštivanje niti zloupotrebu tog koncepta.

Takve mjere opreza zasigurno idu u prilog stvarnim ciljevima Šerijata u pravcu uspostavljanja porodice na temelju ljubavi, samilosti i dostojanstva.

Kao rezultat toga, posvetio sam se reevaluaciji kompletnog ovog pitanja u pogledu njegovog metodološkog okvira (prezentiranog ranije u studiji), u pogledu vječnosti Objave i Poruke, neophodnosti razumijevanja relevantnih Božanskih normi, osobenosti mjesta i vremena i imperativa da se izvrši objektivna i sistematska analiza pitanja koje se razmatra. Nastojao sam istražiti različita značenja glagola darebe i njegovih brojnih izvedenica u Kur’anu, pošto je najpouzdanije Kur’an objašnjavati Kur’anom. Najbolje tumačenje Časnog Kur’ana možemo naći u samom Kur’anu ako ga tumačimo u skladu s višim ciljevima Šerijata (mekasid).

Skup značenja glagola darebe i njegovih izvedenica u Kur’anu daje 17 različitih nijansi u značenju, što se da vidjeti iz sljedećih ajeta:

„Allah vam navodi kao primjer“… (16:75, 76, 112; 66:11)

„A kad je narodu tvome kao primjer naveden sin Merjemin, odjednom su oni, zbog toga, zagalamili…“(43:57)

„Vidi šta o tebi oni govore, pa onda lutaju i ne mogu naći Pravi put.“ (17:48)

„Zato ne navodite Allahu slične! Allah doista zna, a vi ne znate.“ (16:74)

„… da molitvu na putovanju skratite…“ (4:101)

„Mi smo ih u pećini tvrdo uspavali za dugo godina.“ (18:11)

„Zar da odustanemo da vas opominjemo zato što svaku mjeru zla prelazite?“ (43:5)

„… i neka vela svoja spuste na grudi svoje; … i neka ne udaraju nogama svojim da bi se čuo zveket nakita njihova koji pokrivaju.“(24:31)

„Noću izvedi robove Moje i s njima suhim putem kroz more prođi…“ (20:77)

I Mi objavismo Musau: „Udari štapom svojim po moru!“ – i ono se rastavi i svaki bok njegov bijaše kao veliko brdo.“ (26:63)

„Allah se ne ustručava da za primjer navede mušicu ili nešto sićušnije od nje“ (2:26)

„I kada je Musa za narod svoj vodu molio, Mi smo rekli: “Udari štapom svojim po stijeni!“ – i iz nje je dvanaest vrela provrelo… “ (2:60)

„I poniženje i bijeda na njih padoše i Allahovu srdžbu na sebe navukoše (2:61)

Ma gdje se našli, biće poniženi (3:112)

„A kako će tek biti kada im meleki budu duše uzimali udarajući ih po obrazima i po leđima njihovim!“ (47:27)

„U srca nevjernika Ja ću strah uliti, pa ih vi po šijama udarite i udarite ih po prstima.“ (8:12)

„I uzmi rukom svojom snop¹⁴i njime udari, samo zakletvu ne prekrši!“ (38:44)

„Kada se u borbi s nevjernicima sretnete, po šijama ih udarajte sve dok ih ne oslabite, a onda ih vežite…“(47:4)

NAPOMENE

3.       Imajući u vidu da sam ja ponudio tumačenje ajeta „O vjerovjesniče, bodri vjernike na borbu!“ (8:65), vidi: Ka islamskoj teoriji…, str. 69-75.

4.      Mevsu’atus-sunne,Buhari, tom 3, br. 2585, Tunis, Darus-Sahnun i Darud-Da’va, 1992., str. 1999.

5.      Ibid, tom 3., br. 2585, str. 1999.

6.       Ibid, tom 6., str. 153.

7.       Ibid, Ebu Davud, tom 8., br. 2146, str. 608.

8.       Ibid, Muslim, tom 2., br. 2328, str. 1814.

9.       Za tumačenje ajeta: „… pa ih i udarite (idribuhunna); a kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite!