Bošnjak Enver i Palestinka Siham rodili osmero djece
Zanimljiva je i emotivna priča o porodici Envera i Himse Gicić, univerzitetskih profesora, sa titulama doktora islamskih nauka, iz Novog Pazara. Bošnjak Enver i Palestinka Siham upoznali su se na studiju u Libanu.
Nakon sklapanja braka i završetka studija odlučili su da žive i rade u Novom Pazaru, srcu Sandžaka. Za 16 godina braka dobili su osmero djece. Najstarije je sedmi razred osnovne škole, a najmlađe je jednogodišnja beba. Himsini roditelji 1948. godine protjerani su iz Palestine. Tada je njena majka imala 2 godine. Specifično je za Palestince da, kada god se rode i gdje god se rode njihova djeca, čim progovore kažu da su iz Palestine, da njihova kuća još uvijek postoji u Palestini i da planiraju da se, kad – tad u nju vrate. Kad govori o djeci prof. dr. Enver Gicić, dekan Fakulteta za islamske studije, kaže: „Trenutno imamo osmero djece, a još dvoje je umrlo prije rođenja. Najstarija je Šejma. Ona je sedmi razred. U trećem razredu se pokrila. Sama se odlučila na taj put, a budući da joj je i učiteljica bila pod hidžabom vjerovatno je i to utjecalo na nju. Odlična je učenica, govori arapski, njemački. Drugi po starini je Huzejfe. Ime je dobio po ashabu Muhammeda, a.s.. Peti je razred . Treća je Muna, četvrti razred. Četvrti je Ahmed. Kad se Ahmed rodio majka je rekla: ‘Hvala Bogu da ste makar njemu dali muslimansko ime.’ Ova arapska njoj nisu bila poznata. Kad se Ahmed rodio mi smo očekivali djevojčicu, jer doktorica koja je pratila hanumino drugo stanje prognozirala je da nosi djevojčicu. Čak smo i prvu bebinu odjeću uzeli kao za djevojčicu. Odveo ja hanumu u porodilište i nakon sat vremena izlazi medicinska sestra i čestita mi sina. Odgovorih joj da je ona pogriješila, jer čekamo djevojčicu. Ona će na to: ‘Bože mili, tvrdoglavog li čovjeka. Kažem vam da ste dobili sina, a vi hoćete djevojčicu. Vaša supruga je jedina u porodilištu i nema šanse da je dijete zamijenjeno.’ Drugi je razred. On je jedini plav, a ostali su tamnijeg tena. Peta je Beraa. Prvi razred. Šesta je Duha. Ona je u vrtiću. Najživlja je. Supruga kaže da će ona biti neki političar. Ima pet godina. Nema djeteta u obdaništu koje ona nije izudarala. Sedma je Radia. Rodila se nakon smrti moje punice pa smo joj dali nanino ime. Osma je Džumana. Stara godinu dana. Petero ih trenira borilačku vještinu aikido.“
Na moje pitanje kako se njegova Palestinka navikla na Novi Pazar i Pešter, odakle je on, profesor Gicić kaže: „U početku joj je bilo teško, sad se navikla. Magistrirala je fikh i usuli fikh. Bila je najbolji student u svojoj generaciji. Na našem je fakultetu radila kao bibliotekar. Djeca su savladala arapski, jer smo u kući govorili arapski, a u školi su naučili i bosanski. Sada tečno znaju po dva jezika. Uče još i engleski i njemački.“
Zanimalo me je kako komentira neodlučnost mnogih Bošnjaka da se , bez prethodno riješenog stambenog i radnog statusa, ožene. Profesor kaže: „Kad sam se oženio u Libanu kod sebe sam imao 50 dolara. Potom sam došao u zavičaj i počeo raditi u IZ. Počeo sam raditi kao profesor u Isa-begovoj medresi u Novom Pazaru. Predavao sam historiju islama. Moja plaća je bila 105 eura. Iznajmljeni stan plaćao sam 120 eura. Allah, dž. š., daje nafaku. Svako od ove naše djece koje se rodilo donosilo je svoju i povećavalo našu zajedničku nafaku, ugodniji i ljepši život. Možda će biti zanimljivo da spomenem i ovaj slučaj. Kad se rodila moja prva djevojčica dedo i nana moje hanume bili su živi. Šejma je bila 285. član porodice ovo dvoje ljudi. Nije broj djece uzrok siromaštvu. U mom selu bio je čovjek koji je imao 16 djece. Danas su to biznismeni i najbogatiji ljudi . Čovjek se zvao Nasuf. Jedan sin mu je šehid. Poginuo je u odbrani Sarajeva. Ostali žive u BiH, Sloveniji, Austriji.“
Predložio sam mu da na kraju uputi poruku našim čitaocima što je on i učinio. „Teško je danas bilo koga savjetovati. Moja poruka bi bila: ako su vjernici treba da ispoštuju Sunnet Božjeg Poslanika. Muslimani moraju imati puno djece. To je naša budućnost, naš opstanak. Lično mislim da niko od nas ne bi trebalo da ima ispod troje djece. Islamska zajednica putem dersova, savjetovanja, mora više pažnje posvetiti bijeloj kugi. U mom selu ima preko 30 momaka koji imaju 30 i više godina, a nisu oženjeni. Problem je i što niko neće da živi na selu.. Mi smo ovdje u Sandžaku manjina. Ukoliko ne budemo radili na natalitetu onda nas nema.“
Piše: Bajro Perva
